Kad se racionalno analizira koliko su mogući prijevremeni izbori, odgovor je da su oni redoviti puno izgledniji. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je svaki datum izbora u idućoj godini, formalno gledano, u rangu redovitih izbora. Sanader i dalje ima stabilnu parlamentarnu većinu i, u načelu govoreći, do izbora prije roka moglo bi doći jedino da, recimo, HSP odluči izaći iz tihe alijanse s vladajućima. U ovom trenutku, međutim, dok se još nada pristupnici za status promatrača u Europskoj pučkoj stranci, u čemu mu Sanader može pomoći, teško je zamisliti da bi Đapić išao protiv HDZ-a, iako ni inače vjerojatno ne bi, zbog imidža među svojim biračima, riskirao da se u rušenju HDZ-ove vlasti nađe na istoj strani sa SDP-om.
No čim ih se počne spominjati, prijevremeni izbori imaju učinak poput puštanja duha iz boce. Izašao je, tu je negdje, a nitko točno ne vidi gdje se skriva i kad će odnekud izroniti. U opoziciju se zavukla nelagoda i ona kao da je to veća, što se vladajući više zaklinju da prijevremenih izbora neće biti. Razlog za tu nelagodu lako je razumljiv. Opozicija se još nije konsolidirala. Najveća oporbena stranka još nije odlučila tko će biti u njezinim prvim redovima utrke za osvajanje vlasti. Iako su ispitivanja javnog mnijenja signalizirala da bi birači nagradili njezino jasnije određivanje prema potencijalnim koalicijskim partnerima, SDP-ove reakcije kao da idu u obrnutom smjeru. Prema poticanju animoziteta u odnosu na HNS i HSS. Jasno je odakle u toj situaciji strah od prijevremenih izbora. Oni bi odgovarali u prvom redu vladajućima. Kad bi izbori bili uskoro, opozicijske stranke ne bi se stigle snaći i vladajući bi imali veće izglede za uspjeh. S tog bi stajališta Sanaderu bilo bolje ne čekati da se oporbene stranke priberu.
Izbori za lokalne vlasti u Velikoj Gorici, u Požeškoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji pokazat će kako tko stoji. No ni ta slika neće sasvim realno pokazati popularnost stranaka na nacionalnoj razini jer lokalni stranački igrači u nekim su slučajevima popularniji od svojih stranaka, pa njihovi rezultati ne moraju biti isto što i snaga stranke na državnoj razini. U verbalnom odmjeravanju snaga između vrha SDP-a i vrha HDZ-a, do kojeg dolazi uoči tih izbora, čini se da za pravi okršaj na nacionalnoj razini još nitko nije spreman. Optužbe koje su te dvije strane izmijenile bile su teške, a bez pokrića. Obje strane u tom su dvoboju promašile. Malo tko, naime, vjeruje, kao što tvrde u HDZ-u, da bi Sanader već uveo Hrvatsku u EU da je bio na Račanovom mjestu 2000. godine. A malo tko vjeruje, kao što odgovaraju socijaldemokrati, da današnji HDZ, poput Pavelića, Dalmaciju i Istru predaje Talijanima. Takve pretjeranosti nisu koristile ni jednoj srani. Niti Sanaderu pristaje "ki bi da bi" retorika starog HDZ-a niti socijaldemokratima priliči plašiti javnost desničarskim šablonama o ugrozi nacionalnih interesa i teritorijalne cjelovitosti, čemu su i sami bili izloženi na primjer, nakon parafiranja sporazuma o granici sa Slovenijom.
Kad se približavaju izbori, obično se smatra da su vladajući u položajnoj prednosti. Oni imaju više informacija i oni su, najjednostavnije rečeno, u poziciji da mogu pokretati velike strateške projekte (most Pelješac) i polagati kamene temeljce (autocesta Zagreb Sisak). U tranzicijskim vremenima to je pravilo relativizirano. Očekivanja građana veća su od onog što vlade realno čine, i javnost poslije nekog vremena želi promjene. To bi mogao biti pravi razlog zašto HDZ više ništa ne prepušta slučaju, zašto se ponaša kao da će izbori biti za dva mjeseca iako možda doista ne namjerava u taj rizik ulaziti prije isteka redovitog mandata.