Ipak je istina ono što je u Saboru davno rečeno – u Hrvatskoj mozak vrijedi samo dvije marke!

Gospodo draga, rekao je davno u Hrvatskom saboru Ivan Milas, “ovdje su puna usta Europe, svi se u ovom domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako što prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi vaš...” Ovo je stvarno bilo rečeno, a brojne kasnije zlonamjerne manipulacije pokušale su Milasa prokazati kao primitivca koji ne cijeni intelektualni rad i stvaralaštvo. Da je Ivan, nažalost, točno predvidio vrijednost hrvatskog mozga uvjerili smo se ovih dana na najružniji mogući način. Hrvatu je dopušteno zaraditi na sve moguće načine, bez ograničenja, ali naprezanjem mozga – nikako! To je rezervirano samo za Johna ili Thomasa, ali ni u ludilu za nekog Ivana ili Tomislava. Po cijenu pada Vlade! Može dakle zaraditi Hrvat vrhunski nogometaš u stranom klubu, može dobro zaraditi i osrednji nogometaš u domaćem klubu koji dobiva novac i iz državnog proračuna. Može i tenisač zaraditi milijune eura ako pobjeđuje. Tolerira se i glumcima, pjevačima. Može i neki stručnjak, Hrvat, ako ga plaća strana tvrtka za posao u Austriji ili Rusiji. Ali ne može tržišnu cijenu naplatiti „savjetnik“ Hrvat kada ga plaća ta ista strana tvrtka za isti intelektualni rad u Hrvatskoj! Samo Hrvat ne smije! Svi ostali smiju.

Da, doista, u Hrvatskoj hrvatski mozak vrijedi oko dvije marke. Ivan Milas bio je u pravu. Teško je stoga slušati licemjerno moraliziranje na javnoj sceni o „previsokim savjetničkim naknadama“. U svakoj drugoj državi bi se ovaj izvoz znanja, izvoz intelektualnih usluga (jer plaća svojim novcem stranac!) predstavljao kao izuzetno postignuće. Vrhunac izvoza! Ne izvoz prirodnih bogatstava, ne izvoz radne snage ili poluproizvoda. Ne! Izvoz pameti, mozak iznajmljen za dva milijuna maraka! Kod nas je potpuno obrnuto. Nikogovići će i to pretvoriti u „aferu“, nemoral i korupciju. Hrvatima u takvoj politici pak je i dvije marke previše – znanje, mozak i istina o stvarnosti za njih su ionako silno precijenjeni. Važnija je isprazna ili iskrivljena „percepcija“. Izbori se dobivaju na percepcijama, kažu. Lažu! Jer, 50 milijardi kuna duga Agrokora nisu tek tamo neka percepcija, već surova stvarnost koja je uvaljena Anti Ramljaku i Martini Dalić. Dospjeli dugovi su im uvaljeni. Tuđi. Deseci milijardi od tih dugova prema nekim „bezveznim“ Amerikancima i Rusima. Koji, za sada, pokušavaju sudjelovati u mirnoj i civiliziranoj nagodbi svih vjerovnika. Bez troška za hrvatski državni proračun. To je smisao nagodbe, to je smisao insolvencijskog zakona koji se naziva lex Agrokor. Ne bude li nagodbe, slijede manje ugodne akcije vjerovnika. Tužbe, ovrhe, zapljene, veta, blokade, sankcije... ovaj put protiv hrvatske države!

I zapamtite, bez lex Agrokor ne bi bilo ni teoretske šanse za nagodbu! Političkim idiotima koji se ovih dana igraju „tate i mame“ u Saboru netko treba objasniti još suroviju istinu – brojni su i vrlo utjecajni protivnici postizanja bilo kakve nagodbe o Agrokoru. Radi se o milijardama kuna i eura. Samo neke od njih ćete čuti kako otvoreno zagovaraju „uravnoteženiji pristup“. Većina čuči u pozadini i naprijed gura medijsko-političke diverzante kojima je jedini cilj srušiti dogovor vjerovnika i gurnuti cijeli sustav u stečaj, koji bi doslovce likvidirao sve što se miče u sadašnjem sustavu Agrokora. Tada bi se i jedan Ledo prodavao za dvije marke, a Belje za jednu kunu. To je pravi cilj. Sve ostalo su koraci do njegove realizacije. Jedan od tih međukoraka je i predlaganje izmjena zakona, tek toliko da se probiju sadašnjim zakonom definirani rokovi i stvore nove pukotine za sveopći napad stotinama tužbi. Još jednom, tužbama protiv hrvatske države! Na teret njezinih građana.

Uostalom, da se podsjetimo, pa nisu oni kreditirali Agrokor uz takve lihvarske kamate zato što su vjerovali u održivost prezentiranih im poslovnih planova. Ne! Oni su vjerovali samo u jednu stvar – da je sustav Agrokor toliko velik za malu Hrvatsku da država neće imati petlje dopustiti stečaj i da će pod prisilom podržaviti kompletan njegov dug. Voila! Država jamči za privatni dug uz kamatne stope tri puta (ne posto, već puta!) veće od onih na državne obveznice. Lex Agrokor je, na sreću, spriječio taj pogubni scenarij. Jedan od najuspješnijih hrvatskih iseljenika, u svjetskim razmjerima, znao je reći – poslovni savjet vrijedi upravo onoliko koliko ga platiš! Vjerovnici Agrokora su izabrali svjetski renomirane savjetnike koje plaćaju po tržišnim uvjetima. Oni pak plaćaju koga i koliko sami izaberu. Pa makar to bio i Hrvat, još k tome i hrvatski državljanin. Jer plaćaju svojim novcem, ne tuđim. 

Pogledajte i galeriju: Saborski zastupnici su o izmjenama poslovnika raspravljali cijelu noć