O hrvatskoj vanjskoj politici nisam dugo pisala, no dolazak novog ministra uvijek je dobar trenutak za povratak na teme kojima sam se nekada vrlo intenzivno bavila. Na Wikipediji sam pronašla članak o novoj, 13. hrvatskoj vladi u kojem se nalaze imena svih ministara. Klik na njihova imena otkriva mi je jednu vrlo zanimljivu činjenicu – od 20 ministara samo njih pet ima biografiju na Wikipediji, no među tih pet nije ministar vanjskih poslova Miro Kovač. Njegova biografija postoji na službenoj stranici Ministarstva vanjskih poslova, no svodi se na nabrajanje kvalifikacija i dužnosti koje je obnašao. U trenutku kada sam se suočila s tim apsolutnim manjkom informacija o novom ministru, stavila sam se u kožu nekog stranog novinara, kolege koji želi napisati nešto o novom šefu hrvatske diplomacije, o njegovim političkim stavovima, o viziji vanjske politike u iduće četiri godine... Da sam na mjestu toga imaginarnog kolege, koji usput ni hrvatski ne zna, zaista bih se našla u “gabuli”.
Zapravo sam očekivala da ću na jednome mjestu pronaći jasno izlistane vanjskopolitičke prioritete novog ministra, ali ni na stranici HDZ-a, ni u predizbornom programu HDZ-a 5+ o vanjskoj politici gotovo ni riječi. Samo jedan intervju novog “vanjskopolitičkog” ministra iz rujna prošle godine u kojem govori o intenzivnom poboljšanju odnosa Hrvatske sa zemljama Višegradske skupine (Češka, Poljska, Mađarska i Slovačka) te također o jačanju suradnje na osovini Italija, Austrija, Slovenija. Novi šef hrvatske diplomacije tada je kazao da bi Hrvatska na tim vertikalnim i horizontalnim osovinama suradnje trebala biti jedan od glavnih integrativnih faktora. No, nigdje nisam vidjela ni slovca o tome što on misli o zahtjevu Velike Britanije za redefiniranjem njenoga članstva u Europskoj uniji i prijedlozima reformi koje je od Unije zatražio premijer David Cameron.
Upravo to će biti prvi veliki zadatak s kojim će se naš ministar u Bruxellesu suočiti. Hrvatska će o tome morati imati jasan stav, morat će znati što misli o Cameronovim prijedlozima, još više o tome kako se oni mogu odraziti na našu zemlju.
Gotovo da se bojim perspektive da bi upravo zemlje Višegradske skupine mogle postati naši glavni (a onda možda i jedini) partneri unutar EU! Sve te zemlje u Bruxellesu u ovome trenutku dosta loše kotiraju i to isključivo zato što već mjesecima narušavaju europsko zajedništvo. Želimo li biti u tome klubu?
Iako je politika prema susjedima i regiji važna, Hrvatska ne bi smjela ostati učahurena, osobito ne u ovom trenutku svjetske povijesti u kojem se mnogo toga mijenja i u kojem treba imati stav o mnogo delikatnih pitanja. Dok ovo pišem, slušam kako iranski predsjednik Rohani započinje turneju Europom i da namjerava kupiti 114 putničkih zrakoplova. I Iran bi mogao biti jedan od ključeva za gospodarsku i investicijsku obnovu Hrvatske. Upravo o tome nešto želim čuti od ministra Kovača, i to danas. Ideološko paktiranje s Višegradskom skupinom uopće me ne zanima!