Iran za prodaju nafte uvodi euro

Financijski potez Sadama Huseina iz 2000. – prodaja nafte isključivo za eure – koji je, drže analitičari, bio okidač američke vojne intervencije u Iraku 2003., prije mjesec dana ponovio je i Iran. Za razliku od Iraka, Iran ovoga puta namjerava otići korak dalje i osnovati naftnu burzu, na kojoj bi se poslovalo isključivo eurima. Ako se to dogodi, bit će to kraj američkog dolara kao dominantne svjetske valute, a posljedice za gospodarstvo SAD-a nesagledive.

Iranski ministar za gospodarstvo, naftu i financije Davoud Danesh-Jafari izjavio je 5. prosinca kako zbog novog, 20-mjesečnog pada dolara u odnosu na euro, Iran planira dolar, kojim je nekoć plaćao svoje međunarodne transakcije, zamijeniti eurom “koliko god je to moguće”. On je tom prilikom izjavio da će Iran sve svoje dolarske rezerve svesti na minimum, a Središnja iranska banka iznijela je podatak da su dolarske rezerve već smanjene za dvije trećine.

Mediji prešutjeli
Istoga dana objavljeno je da se na to sprema i Rusija, a svjetski mediji – uz iznimku malobrojnih, poput američke TV kuće CNBC – nisu o tome rekli ni riječi. Gradili su se kao da se ne obistinjuje najgora noćna mora kreatora američkog gospodarstva, otprilike isto onako kako su se svojedobno prešućivale pripreme za vojnu kampanju u Iraku. Ono što se nije moglo prešutjeti bio je gotovo trenutačni pad dolara, a naftni derivati su, slučajno ili ne, posvuda još malo poskupjeli, pa i u Hrvatskoj.

Svjetska dominacija američkog dolara traje od 70-ih godina, kada je tadašnji državni tajnik SAD-a Henry Kissinger sa saudijskom kraljevskom obitelji dogovorio da Saudijska Arabija svoju naftu ubuduće prodaje isključivo za dolare. Ubrzo su isto učinile sve države velike izvoznice nafte, a svijet je upoznao novi izraz, tzv. “petrodolar”. Posljedično, ako je nekoj državi bio onemogućen otkup dolara, koje je tiskao (logično) isključivo SAD, ta država nije mogla kupiti naftu, na kojoj počiva sva industrija. A to je bilo kao da vam je netko uperio pištolj u glavu. Sjedinjene su Američke Države, s druge strane, u svakom trenutku imale tiskanje novca kao posljednju mjeru kad im gospodarski nije išlo baš najbolje, a sve bez straha od inflacije. Države u koje su se slijevale goleme količine dolara na taj su način plaćale svaki njihov pogrešan potez. Ovakav odnos prije četiri godine britanski je Guardian opisao kao SAD-ov “besplatni ručak” na račun svjetske ekonomije.

Najsigurniji način
Kako su države izvoznice nafte redovito skupljale goleme količine dolara, najsigurniji način za investicije toga kapitala bilo je – ulagati natrag u SAD. To je tijekom desetljeća dovelo do toga da je SAD-u, koji je svoje blagostanje posve oslonio na ovakvu situaciju, svakoga dana bilo potrebno barem 2,8 milijardi dolara investicija kako bi sustav funkcionirao. Oko dvije trećine svjetske trgovine obavljao se u dolarima, u kojima su središnje banke diljem svijeta držale oko dvije trećine svojih rezervi. Takvo stanje održavalo je tri tisuće milijardi dolara, koliko je cirkuliralo svijetom. Kapital se u SAD slijevao cijelo vrijeme te bi sve išlo kao po loju da posljedično nije došlo do bujanja enormnog vanjskotrgovinskog deficita te nevjerojatnog duga, koji je u eri Georgea Busha mlađega eksplodirao do čak 42 posto u odnosu na američki BDP na kraju 2006. Svaka bi se druga ekonomija urušila, ali američka nije – zbog stalne veze dolara i nafte. Primjerice, kad je Sadam Husein počeo prodavati iračku naftu isključivo za eure, ta je veza postala ugrožena.

Sadam se u avanturu uvođenja eura upustio u listopadu 2000., u trenutku kad je euro bio na svom povijesnom minimumu u odnosu na dolar (vrijedio je tek 0,82 dolara). Ubrzo je to učinio i Jordan, a godinu dana prije zabilježeno je ostalo i pismo namjere iranskog diplomata za naftu španjolskom ministru financija o istoj temi. Već je u srpnju 2002. tečaj bio 1:1, a danas dolar kroči prema gubitku polovice svoje vrijednosti u odnosu na euro u trenutku rekordnog minimuma.

Pohod na Irak
Nakon tri godine optužaba za razvijanje oružja za masovno uništavanje, SAD je krenuo u pohod na Irak iako su inspekcije UN-a bile nadomak konačnih dokaza da Sadam, nesumnjivo zločinac, ipak ne posjeduje takvo oružje. Sjedinjene su Držabve vrlo brzo uništile Sadamov režim, ali nije nađeno nikakvo oružje, nisu uspjele uvesti demokraciju, a ne uspijevaju održati ni mir. Jedino što je učinjeno jest ponovna uspostava prodaje iračke nafte za dolare te pogubljenje Sadama Huseina. Unatoč krvavoj lekciji koju je SAD dao Iraku, u siječnju 2004. OPEC-ove su članice razmatrale mogućnost da učine isto – da naftu prodaju za eure umjesto dolare. Iako je venezuelski ministar nafte Rafael Ramirez kazao da se “o tome tek razgovara”, na zamjenu dolara eurom odlučila se i njegova zemlja.

Slučajno baš u trenutku kad se Iran definitivno i javno odlučio za euro, Sjedinjene su se Države novim prijetnjama obrušile na tu zemlju kao nekoć na Irak. Ne ulazeći u to hoće li taj potez Irana isprovocirati vojnu reakciju SAD-a, kao što je bio slučaj s Irakom, jasno je da prijetnja o smrtonosnom udarcu SAD-u, koju iranski predsjednik Mahmud Ahmadinejad najavljuje kao uzvrat na američke pritiske, možda nije planirana u tolikoj mjeri razvojem nuklearnog oružja koliko kao naftno-financijski potez.