Da se stvari u Iranu polako ali sigurno mijenjaju, uvjerio sam se već na granici. Prije pet godina, po ulasku iz Pakistana, imao sam posla s vrlo simpatičnim Irancem koji me u autobusu ispitivao što mislim o njegovoj zemlji da bi se na prvoj policijskoj kontroli pokazao da je on zapravo policajac, provokator, koji je ispitivao stavove stranca. Na sreću, bio sam dovoljno oprezan pa zbog diplomatskih odgovora nisam imao problema na kontrolnoj točki.
Kritični prema društvu
Ovaj put, na ulasku iz Turske, dočekao me, pred policajcem na kontroli putovnica, jednako prijateljski civil, s nizom pitanja, uključujući i ono što mislim o novom iranskom predsjedniku Hasanu Rohaniju. Međutim, pokazalo se vrlo brzo da ljubazni civil u šminkerskoj zapadnoj odjeći nije bio nikakav policajac, nego službenik turističke zajednice Irana. No umjesto da mi da turističke materijale, on mi je, naočigled policajca, ponudio mijenjanje dolara na crno.
Očito su s Rohanijevim dolaskom na vlast zapuhali neki novi vjetrovi, prije svega u gospodarskom smislu. Činjenica da u Iranu postoji crni tečaj, za četvrtinu povoljniji od službenog, i da se novac na crno mijenja sasvim javno, svjedoči o počecima kakve-takve ekonomske liberalizacije i popuštanja države u kontroli gospodarstva.
No dok je turistički djelatnik, koji me nakon promjene novca proveo kroz policijsku i carinsku kontrolu a da me nitko nije ništa pitao, zadovoljan Rohanijem i gospodarskim promjenama, na iranskim ulicama ljudi su manje optimistični. Sve je očitija podjela na konzervativnu i liberalnu stranu društva, prvu čine stariji, drugu mlađi ljudi, oni koji prate što se događa u svijetu i svjesni su da ne žive u idealnom društvu.
Iranci su komunikativni, a stranci malobrojni, tako da svi oni koji govore barem malo engleskoga žele razgovarati. U pravilu su kritični prema društvu u kojem žive, frustrirani su činjenicom da Iranom vladaju mule, vjerski vođe, koji zastupaju konzervativne vrijednosti, po njima odavno zastarjele.
– Ma kakve gospodarske promjene – govori mi mladi ilegalni taksist – to je samo zamazivanje očiju, ništa se ne mijenja. Nezaposlenost je enormna, ma koliko vođe to krili. Evo, ja radim dva posla kako bih preživio, ilegalno taksiram i imam mali dućan, ali teško se živi.
– Ne razumijem zašto nas vjerski vođe tjeraju da stalno obilježavamo patnju nekog od povijesnih martira – nastavlja taksist. – Mlad sam čovjek i ne želim patiti, hoću uživati u životu. Sa svojom suprugom to i radim, sastajemo se s društvom, slobodni smo, slušamo glazbu koju ne bismo trebali, a pijemo i alkohol, dostupan na crnom tržištu. Alkohol naše vlasti brine, ali sve lakša dostupnost droga očito ih ne uznemirava – rezigniran je sugovornik.
Brige su ozbiljnije: s međunarodnim sankcijama život je sve teži, novca sve manje, a inflacija raste pa će se spomenute gospodarske reforme odraziti prije svega na smanjivanje državnih subvencija, što vjerojatno neće obradovati narod. Ne sumnjam da je Rohani iskren u priči da želi poboljšati odnos sa Zapadom, ali je pitanje koliko će mu to biti dopušteno. On, uostalom, i nije čovjek koji odlučuje, to su prije svega vođa revolucije Ali Hamnei i vijeća koja ga okružuju, sastavljena od vjerskih vođa.
Iran je zemlja koja se bitno razlikuje od svojih susjeda i danas se osjeća utjecaj nekadašnjeg Perzijskog Carstva i snažne kulture pa je prosječni Iranac zasigurno obrazovaniji ne samo od onih u susjedstvu nego i od sličnih njemu u Europi ili Americi. Knjige Hafiza, najvećeg perzijskog pjesnika koji je pjevao u slavu onoga o čemu se danas ne piše u Iranu, žena i vina, i danas su u iranskim domovima brojnije od Ku’rana. Kazališne predstave ovdje se zbog velikog interesa često održavaju na stadionima, a sva kulturna događanja okupljaju ogroman broj zaljubljenika u književnost, film ili kazalište. Premda Amerika ovu zemlju predstavlja kao srce one zloglasne “osovine zla”, posjet Iranu ostavlja sasvim drugi dojam. Obrazovani, ljubazni, otvoreni strancima i gostima, Iranci su narod sasvim drugačiji od onoga kako ih vidi američka propaganda.
No, kao i posvuda u svijetu, nije narod taj koji odlučuje o sudbini zemlje. U Iranu je zabranjeno puno toga, od alkohola pa do brojnih internetskih portala, uključujući i Facebook. Ali, i bez obzira na Rohanija, na iranskim ulicama već cijelo desetljeće – a ovo mi je treći posjet u tom razdoblju – pratim liberalizaciju koja se prije svega odnosi na ponašanje i odijevanje žena.
Kako je Iran službeno Islamska Republika, konzervativno odijevanje žena regulirano je zakonom. A on nalaže maramu na glavi i odjeću koja skriva svaku oblinu. No kako zakon ne propisuje detalje nošenja marame, ona se od predmeta koji skriva žensku kosu pretvorila u modni detalj koji više otkriva nego pokriva, a ženske obline sve su vidljivije, premda ne eksplicitno. Do prije desetak godina na iranskim ulicama patrolirali su tzv. pasdarani, pripadnici “Vojske za čuvanje islamskih vrijednosti”, koji su provjeravali jesu li žene preslobodno odjevene i pazili da se slučajno ne dogodi da se muškarac i žena, ako nisu u bliskom srodstvu, ne drže javno za ruke. Takvi nemoralni bili su javno kažnjavani, često i na licu mjesta. Pasdarani su posljednjih godina nestali s ulica, marame su stigle na punđu na vrhu glave, a sve je više parova koji hodaju držeći se za ruke sasvim javno.
Iako i dalje na ulicama postoje oni koji će rado nekome gore javiti neprimjereno razgovaranje sa strancem ili kritiku vlasti, ljudi su sve slobodniji. Javno će strancu govoriti protiv dominacije klerika u vlasti, ipak malo tiše nego bi to bilo primjereno uličnom razgovoru.
Svijet konzervativaca
S druge strane postoje utjecajni klerici koji sotonine prste vide u svemu. Izjava imama Hojatoleslama Kazema Sedighija o nemoralnom ženskom odijevanju i njegovim posljedicama od prije tri godine izazvala je brojne reakcije u svijetu. On je rekao: “Žene koje se ne odijevaju skromno navode mlade muškarce na grijeh, iskušavaju njihovu čednost i šire preljub u društvu, što uzrokuje povećanje broja potresa”. Svijet je ismijao ove riječi, a rugaju im se i mladi Iranci, ali ne sumnjam da se dobar dio konzervativnog Irana slaže s njima.
Posjet Mashhadu u vrijeme najvećeg vjerskog praznika svjedoči da postoji velik broj Iranaca čiji je život još bitno određen religijom. Pokušaj da otputujem iz Esfahana u Mashhad u vrijeme kad se tamo slavio praznik u čast Alija Reze, jednog od potomaka Muhameda i ključnog imama u povijesti šijita, izgledao je nemogućim. Danima prije i poslije proslave bilo koja vrsta prijevoza prema Mashhadu bila je zauzeta, imao sam dojam da polovica Irana želi biti tamo i sudjelovati u odavanju časti svom velikom imamu. On je mučeničkom smrću skončao u Mashhadu gdje su i njegovi ostaci u velikoj džamiji, koja je danas jedno od najsvetijih mjesta u Iranu. Kad sam konačno, preko veze, uspio doći do karte za autobus, putovanje je djelovalo kao put u Međugorje, pjevalo se, molilo, prisjećalo na Alija Rezu, a Mashhad je tih dana bio sveto mjesto i dom milijuna iranskih hodočasnika.
Teško je predvidjeti razvoj događaj u Iranu, ali stvari će se morati mijenjati. Masovni prosvjedi iz 2009. i 2011. iznenadili su vlast jer se dogodilo nemoguće, javno suprotstavljanje idealima Islamske revolucije. Rohani je možda kompromis, pokušaj da umjerene snage zavladaju Iranom i tako se ublaže tenzije i prema Zapadu, ali i prema sve liberalnijim mladim Irancima koji u zemlji čine većinu stanovništva.
Kakav će biti nastavak iranske priče, teško je zaključiti, ali liberalne vjetrove koji su zapuhali, osim drastičnom represijom, bit će teško zaustaviti.
Ja sad imam drugih briga: kako živ proći iz Irana do Uzbekistana – kroz Afganistan.
Nastavlja se...
Moji frendovi su išli u Iran i kažu da su ljudi fantastični i da je sve bilo u najboljem redu. Kako su bili dva tjedna jedini problem im je bilo kaj tam nema alkohola pa su poslije večere dobili na stol kozje mljeko a to ih je shrvalo.