“Banks are bastards” (banke su nitkovi), piše na žutoj trokutastoj naljepnici u kutu stražnjeg vjetrobranskog stakla automobila dublinskog taksista Edwarda Shankleya. Shankley, vitalni pedesetogodišnjak, ima puno razloga biti ljutit na banke. Do prije dvije godine bio je vlasnik uspješne građevinarske tvrtke srednje veličine.
Zapošljavao je tridesetak radnika i stabilno poslovao baveći se zidarskim poslovima na bujajućem lokalnom tržištu nekretnina, no kao i većina Iraca nije bio spreman za ono što je uslijedilo. Globalna financijska kriza 2007. pogodila je i Irsku. Golemi nekretninski balon koji je prošlih godina rastao – eksplodirao je, a slabo regulirani irski bankarski sustav počeo gomilati goleme dubioze zbog izloženosti toksičnim vrijednosnim papirima u SAD-u. Ekonomija se počela urušavati, a među prvima koji su osjetili nalet krize bio je građevinski sektor. Kako je promet na tržištu nekretnina kopnio, a njihova cijena padala, tvrtke poput Shankleyeve propadale su.
Da bi pokušala umiriti stanje, a i pod prikrivenim pritiskom Europske unije, irska Vlada krajem 2008. donijela je odluku da izda jastvo za sve dugove 6 najvećih nacionalnih banaka. Faktički, dug banaka je nacionaliziran. Od javnog duga u visini 25 posto BDP-a 2006. godine, Irska je zahvaljujući tom potezu ove godine dosegnula razinu javnog duga od 118 posto BDP-a. Ipak, ni jamstva nisu pomogla. Država koja je 2007. godine zabilježila proračunski suficit, tri godine poslije bilježila je proračunski deficit od 32 posto – veći čak i od Grčke. U siječnju 2009. godine broj nezaposlenih dosegnuo je 326 tisuća – najveću razinu od 1967. godine. Jedan od njih bio je Shankley, koji je nakon nekoliko mjeseci na burzi našao posao vozača u taxi kompaniji. Ne skriva svoju ljutnju prema bankama.
– Ponašali su se kao neodgovorni bogataši, lakomisleno ulagali tuđi novac i dijelili si milijunske bonuse. Kad su počeli problemi, sve su svalili na leđa građana. Tvrdili su da će nas to stajati četiri milijarde eura. Koštalo je deset puta više, a cijenu će na kraju platiti svi osim onih koji bi trebali – ogorčen je Shankley. Mnogi će se Irci s njim složiti. U veljači 2009. više od 100 tisuća Iraca okupilo se na prosvjedima protiv Vladinih najavljenih mjera štednje u sklopu kojih je trebao biti smanjen opseg usluga pružanih u sklopu nacionalnog zdravstvenog osiguranja, ali i uvedene školarine na državnim sveučilištima. Mnogi su Irci te najave vidjeli kao konačni krah države blagostanja, kakva je prethodnih desetljeća u Irskoj bila izgrađena.
Krah banaka
U desetljeće i pol, od ranih devedesetih do 2007. godine, Irska je nosila titulu najbrže rastuće države u Europi. Uspon Keltskog tigra temeljio se na politici visokih poreznih olakšica za ulagače, progresivnoj obrazovnoj politici, labavoj regulativi za financijski sektor i velikom uplivu jeftinoga kapitala koji je državi omogućen nakon što je uvela euro kao službenu valutu. Kombinacija tih faktora, rezultirala je velikom količinom stranih investicija, naročito u visokotehnološkim djelatnostima, kao što je informatički sektor. Ipak, ta politika imala je i negativnu stranu. Irske banke nekontrolirano su se širile. U samo četiri godine inozemni dug irskih banaka porastao je sa 15 na 110 milijardi eura. Veliki dio tog novca zapravo je bio preusmjeren Ircima, koji su njime financirali svoj iznimno visoki životni standard. Ipak, kada je puklo, mnogi su izgubili, kaže Shankley.
– Ako želite kupiti nekretninu u Irskoj, sad vam je vrijeme. Vjerujte mi, u tom sam biznisu bio trideset godina, nikad je nećete dobiti jeftinije. Znam za konkretne primjere kuća na kojima je moja tvrtka radila neposredno prije krize. Tada su se prodavale po 300 tisuća eura, a sad ih možete kupiti za stotinjak. Jadni oni koji su ih kupili na kredit prije sloma tržišta. Ako ne žele izgubiti dvije trećine vrijednosti, osuđeni su živjeti u njima do smrti – s neskrivenom ljutnjom priča taksist. Ipak, usprkos velikim rezovima koje je uvela Vlada i problemima na nekretninskom tržištu, irska ekonomija nije se urušila, pa čak ni kad je kreditna agencija Moody’s irski kreditne rejting srušila u razinu “smeća”.
Doduše, životni standard nešto je niži nego u zlatnim vremenima sredinom prošlog desetljeća, ali na ulicama Dublina teško je prepoznati znakove krize. Poznati Temple Bar, i središnja ulica Grafton street prepune su ljudi, a dućani u ovo predblagdansko doba rade dugo u noć. Usprkos golemim problemima i krizi bankarskog sektora, Irsku ekonomiju spasilo je ono što je izgrađeno u desetljeću. Moderna visokotehnološka industrija u Irskoj naselila se početkom 90-ih zahvaljujući pozitivnoj investicijskoj klimi, a tijekom prošlog desetljeća znatno se ulagalo u razvoj novih kapaciteta.
Irska je tada izrasla u europski centar informatičke industrije. Svoja operativna središta za Europu, Afriku i Bliski istok u Irskoj imaju Intel, Apple, Google, Oracle, Paypal, Ebay, Dell dok gotovo nema veće svjetske informatičke kompanije koja tamo nije otvorila ured. Jako poslovanje u Irskoj razvili su i avioprijevoznici te farmaceutske kompanije. Eamonn Sinnott, generalni menadžer Intela Irska – najveće proizvodne jedinice te tvrtke izvan SAD-a – objašnjava kako usprkos krizi Irska ima komparativne prednosti koje su informatičkoj industriji bitne.
– Intel je u Irsku došao 1989. godine, a od onda smo sagradili tri tvornice, prošli šest potpunih promjena tehnologije te ukupno uložili 6 milijardi eura. Kad smo došli, tražili smo državu s prihvatljivim poreznim sustavom, dobrom infrastrukturom, obrazovnom radnom snagom, poticajima za ulaganja te kvalitetnom mrežom obrazovnih institucija s kojima bismo mogli dugoročno surađivati. U Irskoj je veći dio toga postojao. Ono što nije, izgrađeno je s vremenom, a zbog toga danas, usprkos krizi, mi nemamo problema s konkurentnošću – kaže Sinnott.
Poruka je jasna. Ulaganja u obrazovanje, infrastrukturu i trezvena fiskalna politika jedini su put za ostvarenje dugoročne i održive konkurentnosti. Doduše, to nije uvijek lako.
Australija i dalje mamac
Prema službenim podacima, Irsku je od travnja 2009. i travnja 2010. godine napustilo otprilike 35 tisuća ljudi. Za državu s jakom tradicijom emigracije to možda i nije čudno, no sve češće mladi Irci emigriraju u Aziju i Australiju. Taksist Shankley tako ima četvero djece u Australiji, a njihovim putem mogli i još mnogi mladi Irci. Fiona Sweeney, pipničarka u jednom pubu u centru Dublina, kaže kako ne bi oklijevala sa iseljenjem kad bi znala da je u novoj državi čeka posao.
– Ovdje poslove u ugostiteljstvu ionako sve više preuzimaju doseljenici. Kriza je, nikome nije lako. U Australiji ekonomija buja. Ne bih imala ništa protiv da odem tamo na nekoliko mjeseci. Ako mi se svidi, tko zna, mogla bih i ostati – kaže.
Dugoročno, samo jedan veliki val emigracije mogao bi naštetiti irskoj ekonomiji, no zasad tamo nitko u njega ne vjeruje. Kažu, Irska je dobro mjesto za život, rušenje kreditnog rejtinga to nije promijenilo.
Ma kakva crna znanost, kome to treba. Nama treba još barem 3 onakve fontane kao što je ona nova pred NSB-om. Također bi u svakoj selendri trebali imati barem jedan WC od milijun kuna kao što je onaj na okretištu u Dubravi. Pa kome treba znanost kad je to i tako za štrebere i pičkice, a pravi frajeri i tako nikad nište ne čitaju pa čak ni one besplatne knjige za koje se obično tuku kad se dijele po kioscima.