Boris: Za tjedan dana zaradim za mjesečne troškove u Irskoj, Draženka: U Londonu čekam prvu plaću

Masovni odlazak u inozemstvo cijelih obitelji iz hrvatske žitnice nacionalni je problem broj jedan. Donosimo priče troje Slavonaca koji su trbuhom za kruhom napustili Hrvatsku.

Boris Turalija (36) - Za tjedan dana zaradim za mjesečne troškove u Irskoj

Stolar Boris Turalija (36) iz Petrijevaca nedaleko od Osijeka dva mjeseca kruh zarađuje irskom Carlowu, 70-ak kilometara udaljenom od Dublina. Izrađuje kuhinje i namještaj u maloj tvrtki koja, uz vlasnika, zapošljava još samo jednoga majstora.– Odradio sam prvo tjedan dana probnog rada, riskirao, odvažio se i dobio posao – kaže Boris. Sa 16 godina iskustva u baratanju stolarskim alatom, nije mu bilo teško ubaciti se u novi “film” i odmah početi raditi punom parom.– Ne vidim budućnost u Hrvatskoj. Supruga radi u školi, od njezine se plaće može živjeti, ali teško – nastavlja naš sugovornik. Najteže mu je bilo ostaviti obitelj, suprugu i dvije malene kćeri. No, tješi ga što zna za što i za koga radi. – Za tjedan dana zaradim dovoljno da si podmirim mjesečne troškove života u Irskoj – navodi. Radno mu je vrijeme od 8 do 17 sati, a želi li zaraditi više, nitko se neće buniti da ostaje i duže u radionici.O planovima ne razmišlja. – Dobio sam ponudu za posao i iz Dublina, a javio sam se i na oglas u Londonu pa dogovaramo razgovor – govori on. Važno je jedino, zaključuje, prilagoditi se stranom mentalitetu.– Irska je uređena država, svi su ljubazni i nemam nikakvih problema kao stranac – zaključuje Boris.

Draženka Pajić (38) - U Londonu čekam prvu plaću, uskoro stiže i obitelj

Grad je doista lijep, ima se puno toga za vidjeti i doživjeti. U Englesku sam otišla prije manje od mjesec dana pa je još prerano govori o konkretnijim dojmovima, ali definitivno je bolje nego u Hrvatskoj – kaže Brođanka Draženka Pajić, koja je u svibnju spakirala stvari i otišla u London raditi kao medicinska sestra. O financijskim uvjetima također ne može govoriti jer još nije primila ni prvu plaću, ali velika joj je pomoć bila to što ju je posao čekao i što joj je bolnica u kojoj radi na korištenje ustupila garsonijeru pa ne mora tražiti i plaćati smještaj. Uskoro će za njom u Englesku i njezina obitelj, suprug koji je konobar u jednom brodskom kafiću i dvoje djece. Kći Dorotea završila je srednju ekonomsku, a sin Dominik osnovnu školu. – Djeca su najveći razlog zbog kojeg smo se odlučili na ovaj korak, jer za mlade u Hrvatskoj nema perspektive – kaže Draženka, koja je u Slavonskom Brodu bila njegovateljica. Suprug je po struci vozač i odmah će u potragu za poslom. Dominik će nastaviti školovanje, a Dorotea će se pokušati upisati na neki fakultet. – Srce zna gdje je dom. Jednog dana, kada se ekonomske prilike poboljšaju, sigurno ćemo se vratiti u Hrvatsku. Međutim, dok ne budemo vidjeli svijetlu budućnost u domovini, ostajemo u Engleskoj – kaže Draženka.

Alen Sabljak (30) - U Dublinu dva posla pa treća sreća u Corku

Alen Sabljak (30) iz Vukovara nešto je manje od godinu dana u Irskoj, ali dosad je već vidio i, kako kaže, prošao puno toga. Nakon što pet godina od stjecanja diplome Ekonomskog fakulteta nije uspio pronaći posao, u Dublinu je odmah po dolasku pronašao dva posla. Bio je konobar u jednom pubu u Dublinu i noćni recepcionar. Nešto kasnije osmjehnula mu se sreća pa se zaposlio u jednoj velikoj svjetskoj elektroničkoj tvrtki zbog čega se morao preseliti u Cork. – Život u Irskoj nije nešto pretjerano različit od života u Hrvatskoj. Riječ je o sitnicama, ali opet te sitnice puno znače. Klima je dosta drugačija, ali čovjek se navikne na kišu. Ovdje se ne ide na kave za radnoga vremena kao u Hrvatskoj, tako da se najveći dio dana svodi na posao i kasnije boravak u kući – kaže Sabljak. Druženja i posjeti nekom pubu ostavljaju se za vikende ako se ima vremena i ako se uspiju organizirati. Od plaće se može normalno živjeti, ali svakako treba voditi računa da su luksuzi kao što su alkohol i cigarete prilično skupi. – Kad bih našao neki normalan posao u Vukovaru ili okolici, sigurno bih se vratio. Najviše mi nedostaju prijatelji i obitelj, a najgore je u vrijeme nekih blagdana poput Božića ili Uskrsa i slično. Stisne te onda nešto, ali opet ide se dalje – kaže Sabljak.

>> Hrvatska žitnica triput je temeljito uništena u posljednjih sto godina

>> Žitnica čeka 2020. godinu da rasproda zemlju strancima

>> Kako dalje? Mladima dajte državnu zemlju u najam i povoljne kredite