Iseljenica iz Sydneya: 'Razočarana sam hrvatskom politikom'

Hrvatska iseljenica iz Sydneya Ina Vukić s liste DC Ujedinjeni pokret dobra pokušat će ući u Europski parlament na nedjeljnim izborima.

Profesorice Vukić, zašto ste se odlučili za listu DC?

Kao prvo, potrebno je naglasiti da je naš Ujedinjeni pokret dobra nestranački pokret te nije politički vezan ni uz jednu političku stranku. Pojedinci s DC EUP kandidacijske liste već neko vrijeme zajednički promišljaju i rade na stvaranju raznih programa za dobrobit cijeloga naroda, a posebno smo aktivni na pitanjima demografskog zdravlja, obitelji, zaposlenosti, očuvanja hrvatskog identiteta te kako zaustaviti ili minimalizirati iseljavanja iz Hrvatske i ojačati djelovanje hrvatske dijaspore. Kada su se najavili izbori, stranka DC pozvala je uglednu grupu hrvatskih građana, koji su se dokazali u stvaranju, obrani i radu za Hrvatsku, bez obzira na stranačku pripadnost i političko djelovanje, da budu kandidati za EU parlament. Među tim pojedincima sam i ja, sada na kandidacijskoj listi broj 8. Dakle, jedna politička stranka pružila je nestranačkim građanima priliku kandidiranja za EU parlament, bez obzira na to što nisu članovi te političke stranke. To je, po meni, napredak demokracije kada stranka pruži svoje usluge građanima koji mogu bitno doprinijeti svojim radom i znanjem cijelom narodu.

Koliko imate iskustva u svom poslu psihologinje u Sydneyu koje se može primijeniti u Bruxellesu?

Moje iskustvo je golemo. Imam više od 30 godina radnog iskustva u administraciji državnih i javnih službi, vladinih fondova te usluga, na veoma visokoj razini vladinih povjerenstava i službi u Australiji. Često sam bila članica raznih vladinih savjetodavnih tijela te tijela koja su razmatrala prijedloge pojedinih zakona pred parlamentom. Više od 10 godina na dužnosti sam glavne izvršne direktorice (CEO) zdravstvenih usluga vezanih uz mentalno zdravlje i poteškoće u razvoju koje financira vlada te odgovorna direktno ministarstvu za dodijeljen proračun i zakonsku opravdanost svega što provodimo s pacijentima. Sve to zahtijeva duboko poznavanje demokratskih procesa, razvijanje raznih zakona te zakonskih propisa, monitoringa standarda djelovanja prema zakonskim odredbama i slično. Dakle, sva moja navedena iskustva, i druga, primjenjiva su u ulozi člana Europskog parlamenta, osobito zato što se on i njegova razna tijela upravo bave zakonodavstvom i demokratičnošću rada raznih odbora.

U Bruxellesu treba braniti interese RH, a ne samo dijaspore. Jeste li spremni na to?

Što se tiče interesa same Hrvatske unutar EU, samo bih nastavila raditi ono što već desetljećima svakodnevno radim za Hrvatsku i dobrobit hrvatskog naroda u dijaspori. To je moj drugi posao, ali bez primanja naknade za taj rad. Poznate su mi želje i ciljevi hrvatskog naroda, a moje iskustvo rada u Australiji i spoznaja kako Hrvatsku doživljava vanjski svijet smatram od velike važnosti za uspješno djelovanje u EU parlamentu.

Planirate li se vratiti u Hrvatsku iz iseljeništva i aktivirati se u politici?

Da, svakako! Normalno, vrijeme mog povratka ovisit će o rezultatima izbora. Budemo li izabrani, onda će moj povratak biti brz, ako pobjeda izostane, onda planiram nastaviti s djelovanjem koje će me konačno i dovesti u Hrvatsku. Iako živim u dijaspori, moj svaki dan je na ovaj ili onaj način zaokupiran doprinosom razvoju demokracije u Hrvatskoj. Pa tako, u tom smislu, ja i živim u Hrvatskoj. Naša dijaspora je dio Hrvatske i to je potrebno znati i prihvatiti.

Koliko pratite politička događanja u Hrvatskoj i kako ih komentirate iz daljine?

Svakodnevno sve pratim, a tjedno napišem po dva, tri članka na svojem blogu "Croatia, the War and the Future" (Hrvatska, rat i budućnost). Razlog tome jest činjenica što sam bila veoma aktivna pri potpori i lobiranju kod australskih i svjetskih političara za slobodnu i demokratsku Hrvatsku krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća te mi je osobno veoma važno da u Hrvatskoj sazre demokracija i prodre u sve razine svakodnevnog života te da hrvatski narod ima sve one prilike za produktivan rad i životno djelovanje na koje smo se mi u dijaspori već davno naučili, a ne da traže ostvarenje svojih snova u tuđini.

Što vas najviše iznenađuje u Hrvatskoj?

Politička događanja u Hrvatskoj često me razočaravaju i brinu. Ne vidi se nekakav dugoročni plan djelovanja ni jedne stranke. Mnogo toga ostavlja dojam da političke stranke u Saboru žive i djeluju u nekom "kriznom" stanju, od "mini krize" do "druge krize"… Dakle, golema nestabilnost u političkom životu se osjeća, a to nikako ne može biti dobro za narod.

Ono što zapažam kao negativno jest to što većina značajnih političkih stranaka još ne ostavljaju dojam da one postoje za narod, a ne narod za njih. Mnogo toga, uključujući i zakone, čini se, dolaze kao nekakva "naredba" odozgo, a ne nešto što potječe od naroda i njegovih udruga.

Osjeća se velika manjkavost stvarne ili učinkovite suradnje, uvažavanja, odnosno poštovanja različitih mišljenja o nekoj pojavi važnoj za društvo. Potrebno je čuti te razlike jer to obogaćuje demokraciju i jača volju pojedinca da nastavi biti uključen u politički život svoje zemlje. Politika nije odvojena od svakodnevnog života kako su nas to učili kroz komunističku Jugoslaviju u kojoj je politička elita bila neka vrsta "nadljudi". Politika je ta koja treba donositi programe i planove koji će se provesti u djelovanje i život svakodnevice.

Mislim da još treba mnogo rada u Hrvatskoj da se razore kule političke elite. To se samo po sebi neće dogoditi, to svi mi trebamo rušiti malo po malo, a izbori su veoma učinkovit način.

Ima li još nade da se motivira druga i treća generacija Hrvata iz dijaspore za povratak u Domovinu?

Sigurno da nada postoji, no potrebno je biti svjestan da su mlade generacije iz dijaspore navikle na jedan stil života u kojemu znaju, ako se potrude u svemu što rade, da će uspjeti i konačno doći do svojeg cilja u životu. Većina njih odgojena je da voli Hrvatsku pa tako posjeduju onu temeljnu osobinu za povratak, no Hrvatska se baš ne trudi kako bi se približila toj mladeži. Hrvatska bi trebala više raditi na tom polju i uvesti metode kako pružiti tim generacijama iz dijaspore priliku upoznavanja s Hrvatskom. Često slušam razna mišljenja iz Hrvatske koja daju slutiti da tamo postoji neka vrsta srdžbe i ljutnje, pa i jala prema dijaspori, kao da su ti Hrvati krivi što su u izvandomovinstvu. Velika je šteta što se nije osmislilo više edukativnih programa i upoznalo mladež u Hrvatskoj kako i zašto su Hrvati odlazili iz svoje domovine, i koja su to bila teška vremena i ljudske tragedije.

Pomagali ste u brojnim humanitarnim akcijama Hrvatskoj od početka Domovinskog rata. Kako danas dijaspora može pomoći?

Smatram da je humanitarno djelovanje vrlo pozitivan način suradnje, povezivanja, i to treba ojačati jer sigurno još ima potencijala u iseljeništvu.

Problem suradnje između Hrvatske i dijaspore postao je velik nakon smrti dr. Franje Tuđmana jer su hrvatski politički vođe sve više i više otuđivali, pa i omalovažavali dijasporu. Nije se planski, ni stvarno radilo na tome da se održi onaj snažni momentum dijasporske potpore koji je bio presudan u Domovinskom ratu.

Tu je i primjer izbora za Europski parlament jer se hrvatski izborni zakoni nisu još uspjeli prilagoditi dijaspori i uvesti mogućnost "poštanskog", dopisnog glasovanja za one koji žive predaleko od mjesta birališta kojih je premalo. I tako imamo situaciju da se u diplomatskim predstavništvima registrirao veoma mali broj ljudi na popis birača u odnosu na broj Hrvata koji žive u dijaspori. To je bio problem i s referendumom za RU i s glasovanjem na parlamentarnim izborima prije toga.

Zar se to nije moglo urediti u protekla dva desetljeća?

Ja mislim da se moglo i trebalo. Takvo stanje može značiti da Hrvatska (odnosno vlade i oporbe, oni koji sjede u Saboru) ne želi glas dijaspore. To također znači da je Hrvatska, dok se "busa u prsa" demokracijom, u stvari pala na ispitu stvaranja uvjeta za korištenje demokratskih prava – u ovom slučaju glasovanja.

I kada se sve to sagleda, možemo reći da dijaspora ima mnogo načina za pomoć domovini, no domovina treba stvoriti uvjete za to. U protivnom, pomoć će ostati povremena i individualna. Povratak umirovljenika pokazao se veoma korisnim za Hrvatsku jer oni donose golema novčana sredstva koja tamo troše, a kada bi se popravile birokracijske barijere u poslovanju, sigurna sam da bi i investicije bolje krenule.

U malo više od godinu dana Vaš je blog postao čitan širom svijeta i citiran u Londonu i Bruxellesu. Bi li službena hrvatska administracija trebala više informirati na stranim jezicima svijet o svojim uspjesima, mogućnostima ulaganja, odmora, poslovanja u Hrvatskoj?

Svijet je "gladan" informacija o Hrvatskoj. Živimo u doba lake dostupnosti informacijama pa mi često bude žao kad vidim da je strancu vrlo teško doći do dobrih ili pravih informacija ako, na primjer, potraži odgovore na službenim stranicama državne administracije. Često kvalitetnije informacije nalaze na internetskim stranicama pojedinaca ili nekih udruga. No, sve to nije dovoljno jer bi i portali vladinih ureda i udruga trebali nuditi informacije i na stranim jezicima, barem na engleskom koji koristi velik dio stranog svijeta ili naroda. Kako osigurati što bolju zainteresiranost, na primjer, za ulaganja, ako ne pružite što više službenih informacija? Mislim da je teško bez toga. Ovo je važno i zato što je Hrvatska dobila loš glas u svijetu zbog korupcije, upitne privatizacije, spore birokracije pa je neophodno pružati informacije na stranim jezicima kako bi i na taj način pomoglo potencijalnim investitorima u stvaranju što većeg povjerenja u službenu Hrvatsku.

>>Istraživanje: Hrvatski građani nezainteresirani za euroizbore