Samo netko tko ne pozna hrvatsko društvo i sve traume koje je ono prošlo u zadnjih stotinu godina mogao bi se začuditi nad moralnim snebivanjem javnosti zbog preseljenja famozne Titove biste iz Ureda predsjednice. Samo ako ne shvaćamo razmjere moralnog i društvenog pustošenja koje sa sobom nosi život pod totalitarnim režimom, mogli bismo na takve reakcije odmahnuti rukom.
Jer, uz fizičko uništenje ljudi, kao i destrukciju političkog prostora i ekonomskih disfunkcionalnosti, totalitarni režimi se odlikuju i po nesagledivim razmjerima uništenja moralne savjesti, koja nam priječi mogućnost ikakve normalne moralne refleksije o počinjenom zlu. Dapače, glavna odlika totalitarnih sustava njihova je uspješnost u brisanju razlike između dobra i zla – oni su, ničeanski rečeno, onkraj dobra i zla.
Ono što totalitarne režime razlikuje od autoritarnih jest upravo ambicija totalitarnih režima da potpuno promijene društvo. Tirani i diktatori oslanjaju se samo na golu silu – u njih nema velikih ambicija za ideoloških drilom stanovništva i traženjem podrške; totalitarni vođe žele preoblikovati čitavo društvo, izmijeniti moralna shvaćanja ljudi, potpuno ih pridobiti za svoje ciljeve.
Otuda se nakon pada autoritarnih režima društvo vrlo brzo oporavi, a moralna svijest ljudi ostane neokrznuta. Nakon pada totalitarnih režima, pak, unatoč uspostavljanju demokratskih institucija, zatječemo društva u raspadu, bez ikakvih pouzdanih moralnih orijentira. Totalitarni režimi su poput vampira – oni prežive vlastitu smrt upravo time što njihov ideološki utjecaj ostane djelatan i nakon što nestanu s lica zemlje.
Aktualna sporenja u Hrvatskoj povodom micanja Titove biste, koja bismo mogli opisati kao ambivalentna, otuda su najbolji dokaz toga kakva je bila priroda Titova režima. To što njegovi branitelji nalaze razne izlike da ga opravdaju, unatoč svijesti o razmjerima počinjenog zla pod tim režimom, možda je najbolja potvrda još uvijek žive djelotvornosti njegove ideologije. Sama dilema i ambivalencija tamo gdje nikakvoj dilemi i ambivalenciji nema mjesta jasan je dokaz da smo još uvijek pod vlašću njegove ideologije.
Komunistička ideologija tu ima neospornu prednost nad svojim ideološkim kontrahentom zdesna i “dvojajčanim blizancem” nacizmom. Ovakvih žestokih rasprava i sporenja u hrvatskoj javnosti svakako ne bi bilo da je posrijedi Pavelićeva bista. Nitko ne bi dvojio treba li izbaciti ustaške simbole iz službenih hrvatskih institucija. Intelektualci zasigurno ne bi pisali cinične pamflete kojima bi htjeli moralno kompromitirati onoga tko se usudio izbaciti Pavelićevu bistu naglavce iz predsjedničkog ureda. Također nitko ne bi dugo trpio kad bi jedan zagrebački trg nosio ime po njemu.
Danas nikoga u javnom prostoru nećemo čuti da govori za je “za vrijeme Pavelića bilo bolje” ili da ustaški režim oslikava romantičnim bojama kao “zlatno doba”. Danas nikoga nećemo čuti da poriče zločinačku narav ili opravdava zločine Pavelićeva režima. No to nažalost redovno imamo prilike čuti kada je posrijedi Titov komunistički režim i njegova vladavina. Komunistički režimi se nekako doživljavaju kao moralno superiorni nacističkim režimima, čak i kada je broj žrtava komunističkog režima veći od broja nacističkih žrtava.
To se često objašnjava razlikom u ciljevima. Ta dogma kaže: iako su pod komunizmom počinjeni stravični zločini, ti režimi su uspostavljani u “dobroj vjeri”, oni su, za razliku od nacističkih, imali “humanistički” cilj i zagovarali su “univerzalne” vrijednosti. Na žalost, ova moralna distinkcija između komunizma i nacizma nije nam nametnuta od samih komunista (za njih je bilo kakvo uspoređivanje s fašizmom uvredljivo i nemoguće), već od zapadnih demokratskih interpreta totalitarnih režima.
Samo su rijetki interpreti, uglavnom pisci iz sovjetskog lagera, poput Koestlera, Solženjicina ili Grossmana, koji su sami neposredno upoznali zla i jednog i drugog režima, imali o tome jasan stav.
Oni su znali da su zločini nad čovječnošću učinjeni uime same čovječnosti moralno daleko izopačeniji od neposredno očitog zločinstva nacista. Ta vrsta moralnog sljepila za zločine komunizma i prirodu tog režima jest ono što se naziva Velikom Laži.
Društvo nad kojim se još uvijek nadvija duga sjenka te komunističke Velike Laži, kao što je to slučaj s hrvatskim društvom, ne može biti zdravo društvo pouzdanih moralnih orijentira sve dok ne iskoči iz te sjene. Iseljenje biste komunističkog vođe s Pantovčaka korak je u pravom smjeru. Problem je što je ta laž ušla duboko u sve pore našeg društva da to često sliči na preskakanje vlastite sjene.
Equinox pa koliko je zločinac tito, megazločinac u razmjerima ako gledamo Istru nevine žene i djece bacio u Fojbe? Ti ne poznaš povijest svog mjesta a pričaš o državnoj politici.