Iskustvo pacijenta: Uputnica za – čekanje najgoreg

Mračno sam se šalio s prijateljima liječnicima da će uskoro čovjek imati infarkt, a HZZO će zbog odljeva osiguranika imati taman toliko novca da mu da aspirin i pošalje ga kući. Njima to nije šala.

Nakon što sam se nahodao po hramovima i katakombama hrvatskog zdravstva, da imam djecu, savjetovao bih im da nauče kineski i engleski, odrekao bih se svakog luksuza u korist obrazovanja svoje djece, a osim što bih im učenje nastojao organizirati kao igru, poticao bih klince i da ne gube vrijeme na gluposti, nego da uče jer ih samo znanje i pamet mogu spasiti.

I, da, nakon posjeta hramovima i katakombama nazire se prodaja drugih i trećih nekretnina za goli život.

Da situacija nije dobra, shvatio sam – u drugom pokušaju glatko dobivši zdravstvenu iskaznicu. Naime, kako sam izašao iz radnog odnosa kakav poznaje socijalizam, u kojemu poslodavac plaća doprinose, a radnik na tekući račun dobiva neto iznos plaće (baš zbog te prakse ljudi ne razumiju da političari barataju njihovim novcem pa većina misli da je država svemoćna), prijavio sam se u mirovinsko i s formularom otišao u zdravstveno. Malo previše uživajući, nalakćen na oba lakta, naglašavajući svaku riječ, službenik mi reče:

– Vi ne možete dobiti zdravstvenu iskaznicu!

Ne znam što se radi u takvim situacijama. Nikad u životu nisam izgovorio “valjda se možemo dogovoriti”, a i nakupilo mi se dovoljno takvih tipova koji plaću dobivaju zato što ovakvi poput mene po pet godina ne idu na godišnji odmor, odrade koji odlazak na hitnu, dobiju nekoliko živčanih slomova, pa mu nisam ništa rekao. Nisam mu nudio kilu kave, okrenuo sam se i otišao.

Ne ljutim se na liječnike

Godinama sam uredno plaćao mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a nisam imao zdravstvenu iskaznicu. I godinama su roditelji šizili što svijetom hodam bez iskaznice, pa sam, da smirim penziće, i drugi put otišao na šalter. Dobro, bio je to drugi šalter. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta. Prva misao bila mi je da HZZO radi sve što je u njegovoj moći da zadrži što je moguće više osiguranika, da se priprema na liberaliziranje zdravstva.

No... vrag navratio po svoje. Novinarstvo. Na svaki stres, ili samo znajući da je stres neizbježan, osjećao sam točku u glavi, nekad trnjenje cijele zone oko te točke pa se isti taj osjet preselio i na desnu polutku. Godinama nisam išao liječniku, ali sad mi nije bilo svejedno. Doktor opće prakse poslao me je na EEG. Dajući mi uputnicu, medicinska mi je sestra rekla da mogu otići u kliniku i, platim li, pregled obaviti odmah, a “na uputnicu” se čeka.

Koliko se čeka? Pa, čeka se. Taman toliko da se ne izgovara.

Znamo priču o američkom republikancu koji je na televiziji na pitanje trebaju li ljudi koji ne mogu platiti liječenje i čije zdravstveno osiguranje ne pokriva liječenje neke bolesti – umrijeti, mrtav-hladan, čak se i malo čudeći pitanju, odgovorio – što bi se na hrvatski moglo slobodno prevesti kao: “Pa nismo li se za to borili?!” Dok se svijet sablažnjava, slobodan sam konstatirati da smo mi američku praksu dočekali i prije nego što je zdravstvo liberalizirano.

Plaćam zdravstveno osiguranje, uputnica bi trebala funkcionirati kao sredstvo plaćanja, ali ne funkcionira. Ne ljutim se na kliniku. HZZO plaća nakon nekoliko mjeseci, liječnici rade koliko HZZO dopušta, imaju kvote. Nisam želio čekati, to jest riskirati, ni potezati vezu pa sam pregled platio dvaput. Prvi put državnoj instituciji, osiguravatelju, a drugi put privatnoj klinici. Nemaš li novca, čekaj, što u najgorem slučaju može značiti – umri. Nadao sam se da se uplate HZZO-u u slučaju očite smrtne opasnosti ipak mogu konvertirati u liječenje bez čekanja. Ali, pitao sam nekoliko liječnika, kažu da ljudi umiru iako bi ih oni mogli izliječiti.

Pregledavši EEG, neurologinja iz jednog od hramova pitala me je imam li problema s vratnom kralježnicom. Pritisnula je mjesto koje bi moglo biti problematično i zaključila da bi taj problem mogao objasniti EEG. Međutim, dok ona nije bila osobito zabrinuta, ili se možda trudila ne izgledati zabrinuto kako ne bi pogoršala stanje, moj liječnik bio je više nego zabrinut. Hitno me je poslao prvo na snimanje vratne kralježnice, čak je, smatrajući da doista pretrage trebam obaviti što brže, urgirao kod svog kolege u jednoj od katakombi zdravstva. Da ne bude zabune, ne samo da ne kritiziram Božje poslanike na zemlji, liječnike i farmaceute nego ove naše, hrvatske, neizmjerno cijenim i zato što u vrlo, vrlo lošim uvjetima rade daleko bolje i više no što su plaćeni. U katakombama nema recepcije na kojoj te čekaju strpljive medicinske sestre i upute te kamo treba, nisi ni sjeo, a medicinski tehničari ili liječnici već ugodnim glasom prozivaju tvoje prezime.

Razboliš se od hodnika

Malo razgovaraju s tobom da te opuste, do u detalj objasne što rade... U katakombama, koje su negdje u Titovo doba bile dobra arhitektura, bauljaš hodnicima i čekaonicama od kojih se razboliš i samo ih gledajući. Ako ti je neugodno kucati na vrata, nadaš se da će netko izaći u čekaonicu ili na hodnik, da ga presretneš i pitaš bar kamo trebaš ići. Intervencija mog liječnika je pomogla. Uglavnom, snimka vratne kralježnice ne da nije smirila mog liječnika nego je on uzeo telefon i preda mnom zvao neurologinju, urgirajući za hitan, detaljan neurološki pregled. Bojao se da ne doživim epileptički napadaj. Kaže, ne mora biti grozan, da se trzaš i pregrizaš jezik, ali dovoljno je da padneš na nezgodnom mjestu i sav se polomiš. Imao je takvih slučajeva. Neurologinja mi je, nakon pregleda, prepisala blagi sedativ, antiepileptik i orijašku dozu vitamina B da njime hranim živce.

Nove četiri uputnice za nove četiri pretrage, od kojih je zadnja bila magnetna rezonancija mozga. Liječnikova procjena bila je da situacija nije toliko ozbiljna da bi imalo smisla ubrzati proceduru plaćanjem gotovinom, a na MR sam bio naručen ekspresno, za manje od mjesec dana, tako da su u ovim slučajevima uputnice funkcionirale kao ček. Ali dobro te prodrma to razmišljanje imaš li vremena pričekati red “na uputnicu” ili ćeš platiti da te pregledaju odmah. Sjetiš se ljudi koji nemaju dovoljno novca da bi o tome mogli razmišljati i sjetiš se sebe, da imaš dovoljno da danas platiš četiri pretrage, međutim nikad ne znaš hoće li ti zatrebati novac za goli život, a nećeš ga imati. “Malo” te to zdrma.

Aspirin za infarkt

Kako nam slijedi liberalizacija zdravstva, logično je da mnogi priželjkuju osiguravatelja kojemu će platiti malo ili čak znatno više nego što plaćaju sad, ali neće morati čekati, ponekad i mjesecima. Kako sam novinar, a mi novinari “znamo svakog vraga”, pa i dosta liječnika, i kako imam dosta prijatelja doktora, mračno sam se šalio s njima da će uskoro čovjek imati infarkt, a HZZO će zbog odljeva osiguranika imati taman toliko novca da mu da aspirin i pošalje ga kući. Njima nije bilo smiješno.

– Zdravstvo je opljačkano – reče mi jedan od tih koje spominjem iz očitih ih razloga ne imenujući. – Svi u toj krađi dobivaju. Od bolnica koje lažu da su im kreveti popunjeni, do tete koja dijeli hranu, pa si makar jedan jedini obrok koji nepostojeći pacijent neće pojesti zapakira u kanticu i odnese kući.

– Prije dvadeset godina naše je zdravstvo bilo, zapravo, sjajno. Mogao si sretati velike svjetske face, kao specijalizant lako si “upadao” u projekte, napredovao si, imao si kontakt s novim tehnologijama – govori drugi.

– Danas se tu više nema što ukrasti. – Hoćeš reći da se ne može krasti “sa skladišta”, nego samo iz “krvotoka”, to jest iz novčanog tijeka? – pitam ga. – Da – kaže. Studenti se, pak, žale da za specijalizaciju treba dati i 40.000 eura “nagrade”. – Ti si završio na neurologiji zbog stresa.

Nemoj krivo shvatiti, ali nemaš pojma kako je nama. Mogli bismo ih izliječiti, a ljudi umiru – sliježe ramenima treći.