Iako se to iz hrvatskog kuta gledanja čini besmislenim, prosvjed srednjoškolaca u Parizu, svjetskoj metropoli individualizma, protiv izgona stranih učenika romske i drugih nacionalnosti budi nadu kako solidarnost, okupljanje oko vrijednih ideja i protivljenje nakaradnim postupcima vlasti još ima smisla. Svjetski smo prvaci u okupljanju oko humanih ideja, ali čini se da nema te socijalne ili političke ideje koja bi nas okupila u broju većem od nogometne utakmice naše prve lige.
Čak ni famozni smijeh SDP-ove županice Marine Lovrić Merzel dok je objašnjavala praktičnu korist od narudžbe bogato opremljene limuzine za jednu od najsiromašnijih regija, osim medijskih kritika nije isprovocirao čak ni lokalnu građansku akciju. Sâm za sebe prekrasan osmijeh, s obzirom na kontekst bio je jedan od najružnijih koji se u posljednje vrijeme mogao vidjeti na političkoj sceni.
Svoj izniman smisao za cinizam županica je pokazala i naknadnom dosjetkom, tobože na svoj račun, kad je na medijske kritike uzvratila kako sada onima koji je zovu na službeni telefon odgovara: “Ovdje audi centar!” Jako duhovito! To je ona vrsta humora koja vam natjera suze na oči. Kao svojedobno kolumnistički panegirik Radimiru Čačiću nakon što je pregazio dvoje Mađara. Jača je i od Françoisa Hollandea koji je svoju socijalnu osjetljivost i duhovitost iskazao time što je omogućio deportiranim učenicima da se vrate u Francusku, ali bez roditelja. Županica je vrhunski ismijala siromašne, nezaposlene i nemoćne.
Nadmašila je i onaj specifičan Tomićev superhikovski “socijaldemokratski” humor s tim da je kritiziranje njega, sudeći prema posljednje dvije kolumne, žrtva koja još i ima nekog smisla. Osobito duhovito županica je poentirala kad je samouvjereno sa svojim blaženim osmijehom rekla da će birači ocijeniti umjesnost njezine nabave luksuzne limuzine. Zna županica koliko su etika, moral, principi i ideali nevažni prosječnom hrvatskom biraču.
Zato, kad kod nas vlast nešto naumi, ona to i ostvari. Ako su pritom Ustav, propisi, natječaji, pravila struke, zakoni logike i zdrave pameti na njihovoj strani, tim bolje za Ustav, zakone, znanje... i narod. Proračun je u svakom slučaju na njihovoj strani. Izborni je mandat iznad svega, granica je samo mašta odabranih na četiri godine. Sve je moguće “u ime naroda” koji ih je izabrao pa i, čemu upravo svjedočimo, izokrenuti ustavnopravnu teoriju na način kao da netko za četiri godine svoje vladavine odluči u školama poučavati da se sve okreće oko zemlje.
Parlament je iznad naroda, bez ustezanja zbori Peđa Grbin, a imajući u vidu stranačku stegu koja se nemilosrdno obračunava sa svakim tko misli drukčije, to zapravo znači da je Zoran Milanović iznad naroda. Kao što se nekoć sve na specifičan način okretalo oko Sanadera, tako se na drugi način danas sve okreće oko Milanovića. Iako drukčije, jednako je opasno. I nakon apela 11 ustavnopravnih stručnjaka “zločesto dijete” suočeno s time da ne može dobiti baš sve što hoće, inzistira na svome, koliko god to naopako bilo i makar se sve urušilo.
Ako su u stanju trpjeti ismijavanje sa socijaldemokratskim idejama, zašto onda Milanovićeve ovčice ne bi za trenutačne pozicije pristale nakaradnim tumačenjima ismijati Ustav i struku, dovodeći u pitanje i temeljne demokratske postulate. Zašto ne bi zanemarili svoju zdravu pamet ako je čak i gerontofob Milorad Pupovac zaboravio da je donedavno Ustav štitio od kiča ili kaznenopravnu suradnju sa Srbijom od “lex Šeksa”.