Premijer Zoran Milanović preko noći pretvorio se u našu inačicu Ivane Orleanske koja je za “Boga i Hrvatsku” spremna izgorjeti na lomači. Iako je “hrvatovanje” SDP-a na mobilizacijskom skupu u Domu sportova na trenutke izgledalo namješteno i pomalo isprazno, načelno mogu samo pozdraviti nastojanje da se pravna nasljednica jugoslavenske i komunističke partije pretvori u autohtonu hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Nakon Milanovića više nitko na ljevici neće pokušati dobiti izbore bez junačke desnice na srcu i skandiranja “Hrvatska, Hrvatska”. Pozdrav “drugarice i drugovi”, koji Milanović još uvijek koristi, polako odlazi u drugi plan, dok će zazivanje nekih prošlih vremena i veličanje lijepog života u Jugoslaviji biti “zabranjeno” običajnim stranačkim pravom.
Dobro je što predsjednik SDP-a sve više ističe važnost utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana i što mu polako splašnjava oduševljenje komunističkim diktatorom Titom. Nije Milanović dobio ovaj dobrodošli napadaj domoljublja iznenadnim prosvjetljenjem, nego ga je na to natjerala ljuta predizborna muka. Želi dobiti još jedan mandat pa koristi sve moguće alate. Sličnu je kampanju vodio Ivo Sanader 2007. godine kada je za dlaku pobijedio tada mladog i politički zelenog Milanovića.
Iako je Vlada prije početka migracijske krize napadno pokazivala svoju humanu stranu i propagirala načelo “budimo ljudi”, nije se othrvala prilici da golgotu tih nesretnika iskoristi u predizbornoj kampanji. Milanović je isforsirano zaoštrio odnose sa Srbijom i njezinim premijerom Aleksandrom Vučićem kako bi se domaćoj javnosti predstavio kao pravi zaštitnik nacionalnih interesa. Mogu se mišići pokazivati Slovencima i Mađarima, ali u Hrvatskoj još uvijek nema bolje kanonizacije u nacionalnog sveca i mučenika od izravnog napada na šefa srbijanske Vlade koju vodi bivši potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Ciljajući Vučića, Milanović je zapravo pogodio u srce Tomislava Karamarka kojemu je “ukrao” glavne domoljubne teme u kampanji. HDZ ne može aktivirati pitanje ćirilice u Vukovaru jer je Milanović pokazivanjem mišića Vučiću najavio da ima odgovor i na to pitanje. Već mogu zamisliti kako premijer na predizbornom skupu s desnicom na srcu pita Karamarka kako to da mu smeta nekoliko pločica na ćirilici, koje je Hrvatska dužna osigurati građanima srpske nacionalnosti, dok s “četnikom Vučićem” jako dobro surađuje.
Milanović pritom jeftino eksploatira i protokolarni sastanak Vučića i Karamarka koji se dogodio na dan inauguracije predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Sastanak nije bio konspirativan i o njemu su, doduše šturo, izvještavali i neki hrvatski mediji. Ne bih se iznenadio da je i ovaj dramolet s migrantima na Prevlaci također proizveden u nekim PR-ovskim radionicama misterioznog američkog spin-doktora Alexa Brauna. Prema tom scenariju, koji nije posve nemoguć, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić trebao je najaviti dolazak migranata, a onda je na scenu trebao stupiti spasitelj premijer Hrabro Srce Milanović. Stoji u ratničkoj pozi na najjužnijoj točki Hrvatske i uzvikuje: “Samo preko mene mrtvog!”.
Milanović će teško i s domoljubnim ruhom dobiti još jedan mandat. Treba međutim priznati da daje sve od sebe te da se mijenja na bolje. Da je barem takvu energiju i želju za uspjehom pokazivao u prve tri godine mandata kada je uglavnom poluzainteresirano sjedio na beskonačnim ručkovima u jednom mondenom zagrebačkom restoranu.
Kakve to veze ima s Hrvatskom? Više je Srba u Milanovićevoj, nego Vučićevoj vladi. To što radi Milanović je igrokaz srspkog bratoubilačkog rata, odnosno borbe za primat vascelog srpstva.