Ispiru nam mozak dok želudac kruli

Zoran Milanović iz dana u dan svašta izvaljuje, niz njegovih izgovorenih bisera samo se niže, to već svi analiziraju. Ali u petak je u Bruxellesu, u izjavama našim novinarima, više nego pretjerao! Naš premijer ne samo da ne razmišlja o odgovornosti onoga što kaže, nego je došao i do granice sumanutosti! Zašto? Umjesto da se posveti gospodarstvu, stvaranju okvira za bolji život, izlasku iz krize, da razmisli o rekonstrukciji Vlade jer su većina njegovih ministara nedorasli poslu koji obavljaju i za koji ih plaćamo, on od Beograda traži potporu protiv Vukovaraca i drugih koji se protive kršenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Milanović se igra vatrom novih tenzija i podjela na domaćoj političkoj sceni te hoda po rubu ugroze hrvatske nacionalne sigurnosti kad poziva Beograd da njegovoj vladi javno pomogne u borbi protiv nacionalističke oporbe, misleći na HDZ. Jer koliko god željeli imati kvalitetnije odnose sa Srbijom, to neće biti moguće dok nam Beograd ne otkrije gdje su naši nestali građani, dok nam ne vrate sva kulturna i druga dobra... Zar Milanović zaboravlja da je u tijeku sudska parnica u Haagu protiv Srbije za genocid te da je Hrvatska u EU i kako joj ne treba pomoć Beograda?

Iako smo protekle dvije godine svašta čuli u Milanovićevoj retoričkoj akrobatici i njegovim “velikim mislima”, najnovija poruka Beogradu da mu pomogne upozorava da je voda kod njega došla do grla te kako je oporba očito u pravu kada kaže da na proljeće trebamo imati prijevremene parlamentarne izbore. Koalicija je dobila vlast od građana da gospodarski uredi zemlju, da iz europskih fondova izvuče što više za Hrvatsku, da stvori uvjete za investicije i otvaranje radnih mjesta... A oni se bave ideologijama, zastrašivanjem, povećanjem poreza, izbacivanjem iz stranačkog članstva onih koji ne misle kao veliki vođa, nameću stil života i razmišljanja... Ukratko, bave se ispiranjem mozga dok želudac mnogima kruli od gladi jer nemaju za egzistencijalni minimum. Umjesto da je Milanović javno pozvao strateške partnere naše zemlje, SAD ili EU, Njemačku, da pomognu Hrvatskoj izaći iz krize, da zadržimo svoje školovane mlade ljude u zemlji, ili da je priznao kako ne znaju i ne mogu sami prebroditi probleme, on pogled upire prema Beogradu i pita se zašto se više ne angažiraju oko ćirilice u Vukovaru, gradu heroju koji je upravo društvo Tomislava Nikolića, tadašnjeg četničkog vojvode, srušilo, popalilo te silovalo i ubilo nevine branitelje i građane.

Milanović očito ne sluša ni svoje savjetnike ni PR stručnjake, ne čita novine, ne druži se s „malim“ ljudima, ne zna cijenu mlijeka i kruha, živi u svome vakuumu, još uvijek se čudeći kako mu je uspjelo postati predsjednikom Vlade. Jer kako drukčije protumačiti njegovo neodgovorno ponašanje i kvazioptimizam kad poručuje da je zadovoljan sa svime što je učinio u dvije godine, baš kao i Vesna Pusić. Bahatost bez ikakva pokrića! Milanović ne čuje komentare na ulici, u bankovnim redovima, u bolnicama, tramvajima, pa čak i među svojim stranačkim drugovima... Svugdje se govori, glasnije ili tiše, da je ova vlada promašena, kako su ljudima ubili i ono malo nade u bolje sutra te da jednostavno nema vjere kako će se za dvije godine njihova političkog i gospodarskog lutanja nešto promijeniti.

Milanović će dakako biti najzaslužniji za gubitak izbora. On je birao ministre s dva dana radnog staža, on je prkosio Njemačkoj s „lex Perković“, on je obećao puno toga u „Planu 21“, a ispunio nije ništa. I kad velik dio naroda ne može dostojanstveno provesti blagdane, kad skuplja zadnji sitniš za božićni ručak i trpi, tada mu barem ponos ne treba uništavati! Narodu ne treba mračiti um izjavama da bi se Beograd trebao uključiti u rješavanje naših problema u Vukovaru. Jer naš narod dobro pamti kako je to izgledalo kad su se oni umiješali, posljedice toga čina još nisu sanirane ni zaboravljene!