Zvali su ga Blue (Plavi), prema boji lica njegove prve žrtve koju je polagano davio do smrti. Potom je zaradio nadimak Spoons (Žlica), prema alatki koja je pronađena pokraj tijela njegove druge žrtve, zajedno s rasutom mozgovinom koju je ležerno konzumirao. No, tek nakon treće i četvrte žrtve, koje su izdahnule u istome danu, “zaradio” je i svoj treći nadimak prema kojem ga otada prepoznaju - Hannibal the Cannibal.
Premda mu je 57 i premda je od njegovog posljednjeg zločina prošlo više od 25 godina, Robert Maudsley službeno je klasificiran kao najopasniji britanski zatvorenik, čovjek koji predstavlja toliku ugrozu za svoju okolinu da je proteklih četvrt stoljeća morao provesti u čvrstoj izolaciji od ostatka svijeta. Bez ikakvih izgleda da ikada bude pušten na slobodu, ostat će u zatvoru sve do svoje smrti. A moglo bi to biti i prije vremena...
Maudsleyeva bizarna i tragična životna priča bit će uskoro uprizorena na britanskoj TV-postaji Channel 5. Oslanjajući se na razgovore s članovima njegove obitelji, prijateljima i bivšim zatvorenicima, te Maudsleyeva privatna pisma i psihijatrijske zapisnike, dokumentarac donosi šokantan portret zlostavljanog djeteta koje se odmetnulo u ubojicu. Priča prati još jednu u nizu kampanju za poboljšanje kvalitete Maudsleyeva života, koja ima za cilj upozoriti da njegov tretman vodi prema potpunom psihičkom slomu, kršeći njegova ljudskih prava.
“Pokapaju me živog”
“Zatvorske vlasti u meni vide problem, a taj problem rješavaju tako da me pokapaju živog u lijes od armiranog betona. Ostavili su sam da stagniram, vegetiram i nazadujem, prepušten svojim usamljenim mislima. Moj život u samoći dug je period neprekinute depresije”, požalio se Robert Maudsley The Timesu, i na noge digao udruge za ljudska prava koje tvrde da je Maudsley žrtva nebrižnog i nesućutnog zatvorskog sustava koji ničim ne asistira u njegovoj rehabilitaciji.
Naime, smješten je u stakleni kavez u zatvoru Wakefield kakav je viđen u filmskom hitu “Kad jaganjci utihnu”. Konstruiran je specijalno za Maudsleya još 1983., sedam godina prije nego što će Anthony Hopkins proslaviti filmski lik Hannibala Lectera, nadahnut Maudsleyem. Pravom Hannibalu također nije dopušteno kontaktirati s ostalim zatvorenicima, a nad njim se provode mjere osiguranja koje nikada nisu provođene ni za jednog zatvorenika.
Maudsley ima kvocijent inteligencije genija, voli klasičnu glazbu, čiju je teoriju i diplomirao, voli poeziju i umjetnost. Obitelj i prijatelji opisuju ga kao pristojnog, ljubaznog, duhovitog i iznimno inteligentnog.
Tijekom suđenja za njegov posljednji zločin 1979., nazočni u sudnici od njega su mogli čuti da je tijekom izljeva bijesa mislio da su njegove žrtve - njegovi roditelji. Zločini koje je počinio, branio ga je odvjetnik, posljedica su zatomljivane agresije zbog neprekidnog zlostavljanja u djetinjstvu. “Kad ubijam, imam svoje roditelje u mislima. Da sam ih ubio još 1970., nitko od ovih ljudi ne bi stradao”, rekao je Maudsley, rođen u lipnju 1953. kao četvrto dijete vozača kamiona iz Liverpoola.
Prije njegova drugog rođendana, Roberta i njegovu braću Paula i Kevina i sestru Brendu socijalna je služba oduzela iz roditeljskog doma zbog zanemarivanja. Mali Robert proveo je dobar dio svog najranijeg djetinjstva u Nazareth Houseu, gradskom katoličkom sirotištu. No, sedam godina kasnije, tijekom kojih su njegovi roditelji uspjeli začeti još osmero djece, predomislili su se i svoju djecu iz sirotišta odveli kući.
Prva žrtva - pedofil
Bio je to početak stravične, dugotrajne agonije fizičkog zlostavljanja. Njegov brat Paul sjeća se: “Tada smo iskusili nešto za što nismo znali da postoji. Prebijali su nas i slali natrag u sobu”.
Najteži udarci, dakako, bili su rezervirani za Roberta. “Jednom sam prilikom bio zatvoren u sobu dugih šest mjeseci, a vrata su se otvarala jedino da bi kroz njih ušao moj otac i prebijao me. Običavao me udarati štapom ili palicom, a jednom me pogodio i metkom iz zračne puške”.
Iz kućnog zatočeništva izbavila ga je socijalna služba i uputila ga u udomiteljsku obitelj, prvu u nizu. Kada mu je bilo 16, počeo je skitati ulicama Londona, navučen na drogu, pa je već do punoljetnosti postao čestim gostom u psihijatrijskim bolnicama kamo je smještan i zbog više pokušaja samoubojstva.
Radeći kao muška prostitutka kako bi zaradio za drogu, Maudsley je 1973. počinio svoje prvo ubojstvo. Za seksualne usluge angažirao ga je stanoviti John Farrell - pedofil, kako se ispostavilo - koji će mu u trenutku zanosa pokazati fotografije gole djece koju je zlostavljao. U napadu bijesa, Maudsley ga je zadavio. Sudac ga je proglasio neubrojivim i poslao u bolnicu Broadmoore.
Tijekom liječenja, jednog od pacijenata, također pedofila, zatvorio je u ćeliju i mučio ga devet sati sve dok stražari kroz špelunku nisu spazili njegovo beživotno tijelo, i Maudsleya koji je žličicom prebirao po unutrašnjosti njegove lubanje. Prebačen je u zatvor Wakefield, poznat i kao Monster Mansion, čijim se hodnicima ubrzo pronio glas o dolasku “kanibala”.
Strava u ćeliji
Koji tjedan kasnije svom kolegi po muci prerezao je grkljan pa provalio u ćeliju drugog zatvorenika udarajući njegovom glavom o zid. Osuđen je za dvostruko ubojstvo i vraćen u “Monster”, ovaj put u staklenu ćeliju u kojoj obitava i danas. Prošle godine, mediji su izvijestili da ga posjećuje liječnik i da je blizu smrti. Za njega i njegovu samoću, čini se, jedino izbavljenje.
iskreno, intonacija ovog članka mi nije jasna. Da li autor možda želi da čitatelj suosjeća sa monstrumom? Neka mi netko objasni, jer sam zbunjen. Razne udruge su zabrinute zbog kršenja njegovih ljudskih prava!?! Tko je ovdje lud?? Ta nakaza je otjelovljenje zla koje samo ima privid čovjeka, a navođenje razloga njegova stanja samo je bijedni pokušaj racionalizacije i relativizacije kojemu je Zapadno društvo sklono. Svatko se za pravdu treba boriti na svom nivou; socijalne službe trebaju štititi djecu od zlostavljanja, škole ODGAJATI i obrazovati, a pravosudne i zatvorske službe oduzimati slobodu i kršiti ljudska prava pojedincima koji ugrožavaju društvo. Ljudska prava treba zavrijediti svojim životom i etikom, a ne uzimati zdravo za gotovo i shvaćati ih kao neotuđiva.