Ispovijest Libijke: Monstrum Gadafi mi je uništio život

Gadafi je najveći živući monstrum i diktator današnjice, samoljubivi krvnik koji neće milom odstupiti – priča nam 46-godišnja Libijka sa zagrebačkom adresom Suzan Valent Ashoor Zoghni, čija je obitelj pred Gadafijevim progonom još 1979. godine izbjegla u Dubrovnik, da bi 1985. našla konačno utočište u Hrvatskoj. Njezina životna priča ne samo da je do danas bila neispričana nego je mnogo detalja o teroru Gadafijevih “eskadrona smrti” koji su sedamdesetih i osamdesetih mnogo prijatelja i oporbenih kolega njezina oca vratili kući doslovce u ljesovima – a što je drhtavim glasom prvi put otkrila u ovoj ispovijesti Večernjem listu – bilo nepoznanica čak i njezinu suprugu, Zagrepčaninu Nevenu Valentu, glazbeniku, osnivaču i umjetničkom ravnatelju Festivala Sv. Marka. Suzan je, naime, sve ove godine šutjela kao zalivena i živjela vrlo povučeno, a sve u strahu od Gadafijeve osvete – jer te slike iz djetinjstva proganjaju je i do danas, kad je njezin narod napokon krenuo u, nada se, konačan obračun s Gadafijem. Zbog opreza nije kontaktirala ni s ostalim Libijcima u Hrvatskoj – jer, kako kaže, nikome na čelu ne piše “tko je tko”...

Djetinjstvo iz bajke

Suzan potječe iz ugledne odvjetničko-liječničke obitelji iz Tripolija, koja je do 1969. godine – kad je Gadafi zbacio kralja Idriza i preuzeo vlast – živjela kao u bajci.

– Otac Mohammed Salliem Ashoor Zoghni bio je odvjetnik s kairskom diplomom, studirao je i na američkom sveučilištu u Kairu i u Londonu, a djed Ashoor je pak bio prvi liječnik – Libijac sa sveučilišnom diplomom (stomatološkog fakulteta u Turskoj) koji je, pričali su mi, s bakom, Turkinjom Zahrom, neko vrijeme radio i živio čak i na dvoru saudijskog kralja. Živjeli su i u Jemenu, gdje je rođen i moj otac. Majku Almu Selimović, stomatologinju podrijetlom iz Trebinja, upoznao je također kao u bajci: 1963. vodio je djeda na operaciju očiju u Sarajevo i tamo upoznao oftalmologa kojeg je zamolio da mu pomogne nabaviti neke lijekove za djeda. Sarajlija je rekao da ima prijateljicu stomatologinju i koja mu možda može pomoći. Bila je vrlo lijepa i bila je to ljubav na prvi pogled. Otac ju je odmah zaprosio, no majka se isprva kolebala. Stoga je otac nekoliko mjeseci čekao u Sarajevu odgovor, a potom su otišli najprije u Trebinje, te u Libiju, da majka vidi može li tamo živjeti. Libija joj se jako dopala – i ljudi i zemlja, sve – pa se tek tada odlučila udati za moga oca. Moj djed ih je smjestio u stan nasuprot kraljeva dvora, s pogledom na kraljevski vrt i ponudio im kočiju da ih svaki dan vozi po Tripoliju. Bio je to jedan posve drukčiji svijet – priča Suzan.

– Rođena sam 1964. i kad sam bila mala čuvala me teta Evica, Slavonka koja je tada živjela s nama kao član obitelji. Mama mi je pričala da je Libija tada bila kao mala Švicarska: sve najbolje svjetske trgovine su bile u Tripoliju, standard je bio vrlo dobar. Bile su tamo i američka vojna baza i velika međunarodna zajednica.

Novac za dragulje

Kolika je sigurnost tada vladala u Libiji, najbolje oslikava epizoda koju mi je ispričala majka: jedna njezina prijateljica Dubrovkinja, koja je s obitelji živjela u Tripoliju, je htjela kupiti neke dragulje, ali nije imala novac kod sebe, pa joj je prodavač rekao neka ih ona slobodno ponese kući, a novac će donijeti naknadno! Ni kuće se tada u Tripoliju nisu zaključavale jer to nije bilo potrebno – s nostalgijom se prisjeća Suzan i nastavlja svoju ispovijest:

– Živjelo se u velikom bogatstvu, jer Libija je imala naftu... no Libijci su, unatoč tome, vrlo skroman narod. Moj otac je bio intelektualac i učio me da nikad ljude ne sudim po bogatstvu niti po obrazovanju, tj. statusu, već kakav je tko čovjek. Kod nas se u kući govorio arapski, engleski, talijanski i hrvatski, a ja sam išla u američku školu – to je bila škola američkih naftnih tvrtki koja je s vremenom postala međunarodna jer su je pohađala djeca iz cijeloga svijeta, a koju je Gadafi kasnije preimenovao u “školu žrtava američkog fašizma”... Suludo, ali istinito – otkriva Suzan.

Vraćali se u ljesovima

– Moj otac je bio predsjednik libijske odvjetničke komore i bio je vrlo cijenjen. Bio je blizak i s obitelji kralja Idriza, a kraljev sinovac Omar Shelhy mu je bio najbolji prijatelj. No, i on je 1969. izbjegao iz Libije pred Gadafijevim progonom, u Švicarsku. Gadafi je, naime, preuzeo vlast te 1969. godine, i to za kraljeva odmora u Turskoj. Ja sam tada imala pet godina: sjećam se samo tišine u kući toga dana kad se “dogodila revolucija”, te kako su moji roditelji bili u šoku – što sada, kuda i kako krenuti... Međutim, ostali smo još idućih deset godina, ali nam se život drastično promijenio. Dotad je u kući bilo vrlo živo, moji su šezdesetih bili vrlo druželjubivi i imali veliko društvo – i Libijaca i ljudi iz međunarodne zajednice. Međutim, sedamdesetih su se počeli postupno povlačiti u sebe. Otac je u to vrijeme zastupao mnoštvo tvrtki iz bivše Jugoslavije, a u njegovu uredu je radilo i mnogo odvjetnika Egipćana, dok je mama imala svoju stomatološku kliniku u Tripoliju. No počeli smo živjeti u strahu, jer su mnogi tatini kolege, pogotovo odvjetnici, počeli doslovce nestajati preko noći, a tijela su im se vraćala u ljesovima... To je bio Gadafijev način obračuna s intelektualcima i oporbom.

Kako je moj otac definitivno bio oporba i Gadafija je nazivao “krvavim Gadafijem” (bloody Gadafi), a taj isti Gadafi mu je 1970-tih ponudio mjesto ministra pravosuđa što je on odbio, počeli su i prvi pravi problemi za našu obitelj – prisjeća se Suzan.

– Otac ga je odbio jer je već tada znao tko je on i da je njegova “zelena knjiga” bila samo farsa, kao i narodni odbori kojima se dičio – kako vlast pripada narodu. No, istina je bila da je diktator dovodio iz pustinje ljude iz svog Gadafi-plemena i davao im pozicije, vile, novac... da bi ga podržavali. Mog oca je vrbovao samo da bi time zamaskirao svoju intelektualnu inferiornost – jer je Gadafi završio samo vojnu školu u bivšoj Jugoslaviji, pa je zato i obožavao Tita. Kad je 1978. Tito dolazio u Tripoli – a kako sam ja tada uz američku školu jedan dan u tjednu išla i u jugoslavensku školu da naučim majčin jezik, tako su i mene odredili da predam cvijeće Titu. Tako je nastala i ta “kobna” fotografija koja mi je obilježila život – moja malena glava između ta dva diktatora, Tita i Gadafija!

Majku optužili za cvijeće

Naime, tih sedamdesetih godina je stradalo jako puno ljudi, Libijaca koji su bili u opoziciji - i u Libiji i izvan nje, dakle, i u Africi i u Europi. To su bili ti “eskadroni smrti”, o čijim je “rezultatima” moj otac kasnije, kad smo već 1979. izbjegli iz Libije, slušao na tranzistoru – hvatajući talijanske i tajne libijske stanice – koga su sve još u međuvremenu smaknuli... Toliko o Mesićevoj izjavi da je Gadafi dobar čovjek i da ne vjeruje da je ubijao ljude! A već je tada, tih 70-ih i 80-ih godina, pobio rijeke Libijaca, a posebno intelektualaca – ogorčena je Suzan.

Također pamti kako ju je majka jedne večeri uzela za ruku i počela s njom bježati, da bi se sakrile kod prijatelja stranaca dok ne dođe tata.

– Majka je čula da je žele uhititi jer su je optužili da je cvijeće, koje je brala u vrtu klinike i stavljala ga u vazu u ordinaciji, zapravo “makovi koje u svom laboratoriju prerađuje u drogu”! Naravno da je to bila izmišljena i suluda priča čiji je cilj bio samo pokušaj zastrašivanja i diskreditiranja naše obitelji. Baš kao što su jedno ljeto, 1977. ili 78. godine, kad smo se vraćali s godišnjeg odmora iz Dubrovnika, na aerodromu policajci u civilu moga oca naprosto odveli. Nismo uopće znali što se dogodilo, da bi ga ovi pokušali optužiti kako je dio oporbe. No on se sam obranio i za pet dana izišao iz pritvora. Zatim, pet puta su nam provalili u kuću kad nas nije bilo, i na njoj ispisali grafite “Van, buržuji!”, sa zebnjom priča Suzan i opisuje torturu koju su prolazili.

– Kulminacija je bila kad smo 1979. otišli na ljetovanje u Dubrovnik, i tada nam je javljeno da se ne vraćamo u Tripoli – jer su mami konfiscirali kliniku, tati odvjetnički ured, a jedna je vojna obitelj provalila i uselila se u našu kuću! U Dubrovniku smo živjeli na početku Lapada, također vrlo povučeno, a tata uopće nije izlazio iz tog našeg vrta jer je strahovao kako ga žele ubiti, i njega i cijelu obitelj. Stoga smo 1980. iz Dubrovnika otišli u Ameriku, u Teksas, kod rođaka koji su tamo imali motel. Međutim, moj otac se jako teško mirio s činjenicom da je izgubio svoju zemlju i od silnih stresova i strahova se razbolio, pa smo se 1985. vratili u Dubrovnik. Godinu poslije je umro, slomljena srca, od karcinoma jetre i pokopan je na Boninovu, a ja sam ostala živjeti s majkom (koja je umrla 2003. godine) u Dubrovniku. Mama je i cijelo vrijeme rata ostala u Dubrovniku, a ja sam tada već izvanredno studirala engleski jezik i književnost u Sarajevu.

Suzan dalje priča kako je 1991., kad je počeo rat u Hrvatskoj, otišla na dva mjeseca k rodbini u Libiju – avionom do Tunisa, potom autobusom do Libije. Znakovito je bilo to što joj je policija na granici uzela dokumente pa se uplašila da bi je mogli uhititi. Dok je sat vremena čekala dokumente, policajci u civilu su ušli u autobus i pokupili sve strane novine, a njoj oduzeli i knjigu – udžbenik engleskog jezika.

San o povratku u Tripoli

Osjećala sam se vrlo nelagodno i nesigurno, cijelo to vrijeme mog boravka u Libiji sam imala stalno osjećaj da me prate, pa sam vrlo malo izlazila i bila sam većinom samo u krugu rodbine. No otišla sam ipak do naše kuće u Tripoliju i kroz otvorena vrata vidjela te neke strane ljude kako sjede u mojoj kući, u kojoj su ostale sve naše stvari, odjeća, albumi, uspomene... Doživjela sam šok, baš kao i kad sam čula kako su pričali da je moj otac imao oružje, a to su bili izlošci povijesnih mačeva u našem salonu... I inače je u Libiji ostalo jako puno imovine moje obitelji, koja nam je sva oduzeta – priča Suzan i dodaje kako do danas nije uspjela ništa dobiti natrag jer je “izgorio katastar”. Umjesto povrata imovine dobila je informaciju kako je Gadafi osamdesetih imao “kristalnu noć” po uzoru na Hitlera, i dao spaliti tamošnji katastar. Odvjetnik koji je poznavao njezina oca i kojeg je angažirala za povrat imovine je rekao je da će kontaktirati i libijsku vladu, no nakon toga je nastupila potpuna šutnja.

– Stoga sam se odlučila vratiti u Sarajevo – iako sam znala da i tamo počinje rat – i zaklela sam se da se nikada neću vratiti u Libiju, dok je tamo Gadafi na vlasti. U Sarajevu me zahvatio rat pa sam prekinula studij i dijelila dobro i zlo sa Sarajlijama. Dijelili smo jednu konzervu sardina na pet dijelova, kuhala sam kavu od leće, spremala pitu od riže i pušila čaj kad nije bilo cigareta... Bila sam u istoj odjeći dvije godine i sedam mjeseci i živjela sa Sarajlijama pod kišom granata, tako da sam i taj pakao preživjela. Potom sam počela raditi za UN, u uredu visokog povjerenika za ljudska prava kao prevoditelj s engleskog i administrativni asistent. S njima sam 1994. prešla iz Sarajeva u Zagreb, gdje sam bila promaknuta i od ukupno deset godina četiri radila kao asistent za ljudska prava pri UN-ovu uredu u Zagrebu. U Zagrebu otad živim bez prekida, a radila sam i kao prevoditelj i asistent na EU-projektima. Tu sam 2003. upoznala i svog današnjeg supruga Nevena. Vjenčali smo se i 2004. nam se rodila kći Leonora Noor Valent Ashoor, što na arapskom znači “Ashoorovo svjetlo”. Sada joj je šest godina i ide u vrtić, a ja pomažem suprugu u našoj umjetničkoj obiteljskoj manufakturi.

Ipak, najveća mi je želja vratiti se s obitelji u Libiju, ali – slobodnu! Sanjam kad ću moći mužu i kćeri u Tripoliju ponuditi libijski čaj s bademima, libijsku čorbu i najpoznatije libijsko jelo – bazin, završava svoju ispovijest Suzan Valent Ashoor Zoghni.