Ispovijest Zagrepčanke: Povraćam da bih bila savršena

Smrt devetnaestogodišnje studentice Maje Cokarić iz Stobreča od bulimije uzbunila je hrvatsku javnost i upozorila na velik problem s kojim se suočavaju mlade djevojke. Nakon nemilog događaja različite su reakcije javnosti. Zagrebačka djevojka koja već jedanaest godina boluje od bulimije otvoreno je progovorila o svojoj bolesti.

Održavanje težine
 Prvi sam put povratila jer mi je bila muka i tada sam shvatila da sama mogu izazvati povraćanje i na taj način održavati težinu. To je bilo na prijelazu između osnovne i srednje škole, imala sam petnaest godina i pet kilograma viška.

Tada se nije pričalo o bulimiji, nisam ni znala što to znači  kaže mlada, zgodna dvadesetsedmogodišnjakinja. Akademski obrazovana i zaposlena u jednoj  uglednoj tvrtki, svoj problem uspješno skriva od svih, pa čak i od svojih roditelja.

 Na početku mi je trebalo i nekoliko minuta dok izazovem povraćanje. Važno mi je bilo samo da svu hranu izbacim iz sebe. Sada je dovoljno da stavim prst u usta. Nekad povraćam jednom tjedno, a nekad i pet puta na dan, nema pravila. Poanta povraćanja je da ostaneš čist, da te ništa ne ugrožava, da budeš savršen  objašnjava djevojka koja svoj identitet nije željela objaviti ponajviše zbog roditelja.

Najdulje razdoblje bez povraćanja potrajalo bi dva mjeseca, nakon čega bi se opet vratila staroj navici. Svaki veći problem ili  svako veće veselje u životu rješava se prejedanjem, koje se pak kažnjava povraćanjem.

 Ne mogu izaći među ljude s punim želucem, jer si tada izgledam kao najdeblja osoba na svijetu i zbog toga ću cijelo vrijeme imati neki grč u sebi. Provjeravam si opseg ruku, prstiju, članaka, sve mora biti savršeno  nastavlja. Ima i razdoblja kad se nekoliko dana izgladnjuje, kad njezina bulimija prelazi u anoreksiju. 

Samo jednom je pokušala potražiti pomoć stručnjaka i obratila se psihoterapeutu u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu. I to je trajalo kratko, dva mjeseca. Izgubila je povjerenje u liječnike.

Ne može prestati
 Rekla sam liječniku da imam bulimiju, a on mi je govorio da nisam baš tako mršava iako povraćanjem mi ne gubimo kilograme, nego samo održavamo težinu. Ispitivao me tuku li me doma, imam li crnce u familiji i sve druge gluposti koje nemaju veze s problemom  kaže djevojka.

Zbog toga je, kaže, odlučila da pomoć više neće tražiti od liječnika i tek se sada, deset godina poslije, odlučila javiti u Udrugu za pomoć oboljelima od poremećaja u prehrani Nada. Iako je bulimija psihički poremećaj, s njome dolaze i druge tegobe. Djevojka je izgubila deset zuba, ima probleme sa štitnjačom, srcem, tlakom i cirkulacijom.
 Ne znam zašto sam to počela raditi, ali znam da ne mogu prestati. To je jače od mene  zaključila je.

Djevojke koje boluju od bulimije i anoreksije iznimno su inteligentne osobe koje moraju svaki svoj korak unaprijed planirati kako nitko od okoline ne bi shvatio što rade.
Mozak ti cijelo vrijeme mora raditi sto posto, jer ako, primjerice, idem na neku večeru, moram biti spremna na povraćanje. Zato uza se uvijek imam šminku, kalodont i četkicu za zube te obvezno tablete za smirenje. Nakon povraćanja srce mi počne ubrzano kucati, a tlak mi pada. Zato popijem tabletu za smirenje koja mi smiri srce, ali kako tlak i dalje pada, pojedem štangu čokolade. Treba mi nekoliko minuta da dođem k sebi, nakon čega se sredim i spremna sam za izlazak u javnost objašnjava nam 27-godišnjakinja.