Udomljavanje djeteta u Hrvatskoj: 'Borili smo se s birokracijom, a onda je stigao hitan poziv'

Prvi je dan prošao u suzama. Ljuljala sam ga u naručju da zaspi i plakala. Njegova dva starija brata stigla su k nama četiri mjeseca prije, u veljači, baš na moj rođendan, a onda nas je njihova biološka majka zamolila da uzmemo i najmlađega, koji je bio u jednoj drugoj udomiteljskoj obitelji i trebao je novi smještaj. Meni je 49 godina, suprug me pitao jesam li luda, pa stari smo već, kako ćemo s trogodišnjakom. Bilo nam ga je žao pa smo na kraju pristali. Stigao je u lipnju, a ja sam toga dana more suza isplakala. Prvo sam plakala zbog njega, što je on mali tako kriv da s tri godine dolazi već u treću obitelj... Potom sam se sjetila svoje biološke kćeri Barbare, kako je bila sama u istoj dobi dok sam ja radila u Zagrebu na terenu pa sam i zbog nje proplakala. Iskreno, ja imam tu manu, plačljivica sam, ali sam jaka kada treba nešto učiniti – započinje sasvim iskreno priču koja joj je obilježila život Mara P. iz Slavonije. Ona i suprug Tihomir roditelji su dvoje djece, 13-godišnje kćeri i 20-godišnjeg sina. Udomljuju trenutačno i tri brata koji su izuzeti iz vlastite obitelji.

Pokazalo se ubrzo, nastavlja Mara, kako im je s mališanom “najlakše i najslađe”.

– Prvih bi se dana sav stresao kada bi mu ispala igračka, bio je baš jako preplašen, ali sada je potpuno opušten. Mi smo kao prava obitelj: i ljutimo se i svađamo i volimo i grlimo – smješka se ta Slavonka.

Prije šest mjeseci, na drugom kraju Hrvatske, u Dalmaciji, Maja i Josip Pisac užurbano su trčali trgovinama. Još prije dvije godine udomili su dječaka koji će ovoga prosinca proslaviti četvrti rođendan. Iz Centra za socijalnu skrb javili su im proljetos, pak, da im stiže i dječakova sestrica – i to ravno iz rodilišta. Maja i Josip, inače, nemaju vlastite djece pa nisu nikada prošli pripreme za dolazak novorođenčeta u obitelj.

Prilika za novi početak

– S njihovom smo majkom bili u kontaktu, zbog dječaka, pretpostavljali smo da je trudna, ali nije nam ništa rekla, sve do pred kraj trudnoće. Pripremali smo se na to, imali smo u glavi mogućnost da će možda i bebica doći k nama, ali nikada se ne možeš do kraja pripremiti. Trebalo je vremena, ali vjerujem da nam je bilo kao i svakoj majci koja tek rodi, ništa lakše, ništa teže. Brzo smo nabavili sve što treba za novorođenče, cijela naša obitelj i prijatelji skočili su na noge istoga trena kada su nam javili da stiže malena, rastrčali smo se, svatko je nešto donio i u dva je dana sve bilo spremno – prisjeća se 34-godišnja Maja Pisac. Slavonci Mara i Tihomir P., Dalmatinci Maja i Josip Pisac te Sanda i Matko Luetić, s kojima ćemo se upoznati nešto kasnije u našem tekstu, udomitelji su i istinski heroji jer su pružili priliku za novi početak djeci koju život nije mazio.

A kako je to odrastati bez roditelja, Mara je, nažalost, iskusila i na vlastitoj koži.

– Mama mi je umrla kad sam bila u petom razredu osnovne škole, a očeva smrt zatekla me na prvoj godini fakulteta. Kada sam ostala i bez drugog roditelja, imala sam samo 18 godina pa nisam mogla biti skrbnica trima mlađim sestrama, to je bilo dopušteno tek s navršenom 21 godinom. Naša nam je prva susjeda, pak, postavljena kao udomitelj pa smo ostale u svojoj kući, a ja sam se mogla brinuti o sestrama. Jedna je bila osnovnoškolka, a druge dvije srednjoškolke. Nije nam bilo lako, iako smo već bile samostalne jer smo rano izgubile majku pa sam ja već nakon njezine smrti preuzela ulogu u kućanstvu. Studirala sam na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku, ubrzo je počeo i rat pa sam se te 1991. priključila vojsci i postala braniteljica. Fakultet sam napustila – prepričava nam Mara, koja je danas djelatna dočasnica u Hrvatskoj vojsci. Odlazi na posao u drugi grad u 7 ujutro, a vraća se oko 17 sati. S djecom je za to vrijeme njezin umirovljeni suprug koji je također radio u vojsci. Ni jednom riječju ne žali se ona na obveze.

– Kako to mislite je li mi teško? Hoćete reći, naporno? Ma ne! Nemam ja problema s organizacijom života u obitelji. Uostalom, kako našu biološku djecu tako i udomljenu učimo samostalnosti, znaju svoje obveze i sve teče kako treba. Kuham ujutro ili navečer za sutradan – odgovara.

I za njih je godinu dana udomiteljskog staža, no ideja da pruže nekom nesretnom djetetu topao dom javila se prije jednog desetljeća. Tu želju nisu mogli odmah realizirati pa su se malo i “ohladili”, gradili su zatim kuću, podizali vlastitu djecu, sina i kćer... Aktivno su tražili udomiteljstvo od 2016., no čekali su potom edukaciju i certifikat, tako da su tek lani u svibnju udomili prvog dječaka, baš je navršio 17 godina. Nije sve teklo glatko.

– Jednostavno mu nismo mogli pomoći u njegovim problemima, nismo dovoljno stručni, tako da je on kod nas ostao kratko. Iza sebe ima zaista tešku priču. No, i dalje smo u kontaktu, gotovo nas svaki tjedan posjećuje, ništa nam ne zamjera. Jako sam bila ganuta kada su, na moj 49. rođendan, u našu kuću tek stigla dva dječaka, a nekoliko sati kasnije došao je on s poklonom, da mi čestita rođendan – prisjeća se ona. Kaže i da je u pozadini želje za udomiteljstvom “ipak i zrnce svojevrsne sebičnosti”.

Dogodi se da odu u svoj svijet...

– Htjela sam i da ta djeca pomognu mojoj djeci kako ona ne bi bila sebična. Jer, ona su imala sve, nadoknađivali smo im tako i vrijeme koje, zbog terenskog posla, nismo mogli provoditi s njima – nastavlja.

Za dječake koje su udomili strepe, kaže, i više nego za vlastitog sina i kćer. Ne padaju, ipak, u krize.

– Nismo mi depresivci, toliko sam toga prošla u životu da sam spremna na svašta. Na edukaciji su nas upozorili kako se udomljena djeca znaju povući u svoj svijet, ali mi to s njima nismo doživjeli. Jako su se brzo otvorili. Možda su pomogla naša djeca, što smo svi skupa otvoreni i topli, zaista nam ništa nije bilo traumatično. A kako se nosimo s njihovim životnim pričama? S malom je djecom puno lakše, otvorena su i prihvaćaju nas. Prihvaća nas i stariji, ali on se nekada izolira i šuti dva dana, no tome je zasigurno kriv i pubertet. Nekada, iskreno, ne znamo kako bismo mu prišli, ali nastojimo komunicirati kroz smijeh, tako je sve lakše prebroditi. Povezali su se s našom djecom, živimo obiteljski život. Iako smo relativno kratko udomitelji pa još nismo prošli rastanke, svi nam kažu da su oni najteži. Ne znamo kakva im je sudbina, roditelji su im rastavljeni, no u kontaktu su. Mi smo ih dobili na godinu dana sudskim rješenjem – pokazuje nam Mara.

Naknada za udomiteljstvo, u njihovu slučaju, iznosi 800 kuna po djetetu, dok je opskrbnina za potrebe djeteta 2000 kuna. Ti iznosi razlikuju se ovisno o vrsti udomiteljstva, broju djece i nizu drugih uvjeta. Postoji, naime, srodničko, tradicionalno te standardno udomiteljstvo. Ovo potonje relativno je novo, riječ je o udomiteljstvu kao zanimanju – udomiteljima teče staž. Kako bi povećali svijest među građanima i promovirali udomiteljske obitelji kao oblik skrbi, i za djecu, ali i za odrasle kojima je takva pomoć potrebna, Društvo za psihološku pomoć “Sunce” iz Osijeka pokrenulo je projekt “Škola psihologije za udomitelje”. Financira ga Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a partner im je Centar za socijalnu skrb Osijek. Namijenjen je svim udomiteljima, njihovoj udomljenoj, ali i biološkoj djeci te potencijalnim udomiteljima koji će, u iduće tri godine, prolaziti besplatne radionice i savjetovanja.

Polovica udomitelja ima djecu – Ukupno je 49 udomiteljskih obitelji na području Centra za socijalnu skrb Osijek. Od toga, samo 26 ih je za djecu, i to 10 srodničkih, 15 tradicionalnih i jedna standardna. Za odrasle su 23 udomiteljske obitelji. U cijeloj ovoj godini osječki je Centar primio tek dva zahtjeva za tradicionalno udomiteljstvo za djecu, što je zaista jako malo, i sedam za srodničko. Nužni su, stoga, promocija udomiteljstva te dodatna pomoć i potpora udomiteljima – navodi psihologinja Silvija Mihaljević iz “Sunca”, društva koje će 2021. proslaviti 30 godina postojanja.

Prije je na tom području znalo biti i 80-ak udomitelja. Svaki od njih, inače, može udomiti najviše troje djece ili do 4 odrasle osobe. Ako je samac, onda se može brinuti o maksimalno dvoje djece ili dvoje odraslih.

Domovi se sve više okreću, nastavlja ona, prema deinstitucionalizaciji.

– Udomiteljske su obitelji velika prednost u odnosu na tradicionalne institucije u našoj zemlji s obzirom na broj djece, količinu vremena, toplinu obitelji koja im se može pružiti u tim okolnostima. Vjerujem i da je udomiteljska obitelj bolja odskočna daska djeci i za kasniji život – ističe psihologinja Mihaljević.

Usporedbe radi, na području Centra za socijalnu skrb Split trenutačno je 108 udomiteljskih obitelji – 42 su nesrodničke i u njima su udomljena 44 djeteta, dok ih je 66 srodničkih, s ukupno 79 djece. A 2008. godine, kada je tek osnovan Tim za udomiteljstvo pri Centru za socijalnu skrb Split, brojili su samo 17 nesrodničkih udomiteljskih obitelji.

– Od 42 današnje nesrodničke obitelji, njih 22 su bez vlastite djece, dok ih 20 ima vlastitu djecu. U posljednjih pet godina naši su udomitelji posvojili ukupno 14-ero djece koju su prethodno bili udomili. Iako postoje predrasude u društvu da se nesrodničkim udomiteljstvom bave osobe koje nemaju vlastite djece te su isključivo motivirani posvojenjem, činjenica je da gotovo polovica naših udomitelja ima svoju djecu. Obitelji koje nemaju svoju djecu motivirane su ostvarenjem roditeljstva (što nije isključivo povezano s posvojenjem) te drugim razlozima koji su zajednički svim udomiteljima, a to su želja za pomaganjem, ljubav prema djeci, pružanje prilike djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi da odrasta u toplom i poticajnom okruženju... – podcrtava Vedrana Radić Brajnov, prof. psihologije koja, uz mag. act. soc. Sanju Kuvačić, čini spomenuti Tim za udomiteljstvo.

Rodiljski ne može bez suda

Naši sugovornici Maja i Josip Pisac najvjerojatnije će u dogledno vrijeme postati posvojitelji dječaka i djevojčice koje ti mališani već smatraju svojim roditeljima.

– S biološkim roditeljima održavamo uredne kontakte, koliko nam je sud odredio. Međusobno smo već odlučili kako ćemo, ako ih posvojimo, nastaviti tako sve dok ne vidimo da to na djecu utječe loše, a vjerujemo da će sve biti u redu. Dječak nas zove mama i tata, ali svaku večer, kad se idemo pomoliti, pomolimo se i za njegove biološke roditelje koje također zove mama i tata. Pomažemo mu da shvati to u svojoj glavici, koliko god je moguće. S vremenom će se to posložiti, polako, dug je period pred njima... Htjeli bismo da imaju kontakte s roditeljima i da im sve to nekako lakše i jednostavnije prođe. Mislim da je za identitet djeteta jako važno da zna odakle potječe, nije u redu išta kriti. Bez obzira na želju bilo kojeg udomitelja da postane roditelj, svatko od nas mora biti svjestan da oni imaju i majku i oca te ih poštovati – poručuje Maja.

Cijeli je život u njoj postojala želja da udomi dijete i tako mu pomogne, bez obzira na to hoće li imati vlastitu djecu. – Rekla sam to svom suprugu još dok smo bili momak i cura. Kako su godine prolazile u braku bez djece, odlučili smo zaputiti se u Centar za socijalnu skrb i ispitati imamo li uopće šanse nekoga udomiti – kaže ona. Želja se ostvarila – stigao im je najprije dvogodišnji dječačić, a potom i njegova tek rođena seka. I nikada nisu požalili. Bili su svjesni da ih čekaju velika odricanja, i od posla i karijere, i od sebe samih.

– Preuzeo si veliku odgovornost odgajati i prihvatiti tuđe dijete, izvući ga iz ustanove, na tebi je, stoga, da daješ najviše i pružiš mu ljubav te popuniš praznine koje ima – smatra ona.

Maja je završila pomorski menadžment, a suprug joj je pirotehničar koji trenutačno vodi vlastiti obrt. Ona je doma s djecom.

– Bila sam zaposlena, ali kada nam je došla beba, dobila sam otkaz. Iako u zakonu stoji da kao udomitelj mogu imati rodiljski dopust, ništa se bez suda ne može riješiti, a to je jako težak i dugotrajan proces. Pogodila nas je još i korona, “vukla” sam bolovanje dokle god sam mogla i dok je šef to mogao trpjeti, ali nakon četiri mjeseca mu je prekipjelo – iznosi ona.

Baš kao i Maja, i u Sandi Luetić od mladosti je tinjala želja da postane udomiteljica. Znao je to dobro i njezin suprug Matko.

– Podržavao sam je, uvijek je spominjala kako bi to bilo lijepo, a ja sam, kao i svaki muškarac, govorio “super ti je to”, i računao da će je proći volja i da će zaboraviti kada dođu naša djeca. Ona je još kao studentica posjećivala nedjeljom djecu u domu u Splitu, tako da joj se to urezalo u pamćenje i rekla je kako će udomiti barem jedno takvo dijete kada bude imala svoju obitelj. Nisam očekivao da će se to realizirati, ali bio sam deklarativna podrška. Jednoga mi je dana rekla kako se raspitala i da bismo morali proći testiranje i edukaciju za udomitelje, a tako bismo se upoznali sa sustavom i vidjeli pronalazimo li se u tome i koliko smo uopće zreli za to. Sama edukacija nije nas ni na što obvezivala. No, ondje me “slomilo” – započinje 45-godišnji Matko.

I on i supruga uspješno su završili tečaj, a socijalna ga je radnica upitala kako mu se sve to čini. – Odgovorio sam: “Kako sam ušao, tako sam i izašao, još mi se nije u glavi posložilo jesam li za to ili nisam.” Kazali su mi da nema veze, neka pustim da još malo sazre... Prolazili su mjeseci, nitko nas nije zvao, mislio sam: “Pa dobro, nije to tako ni loše, ja sam sve učinio što je bilo u mojoj moći”. Kad jedno jutro u 9 sati zvoni telefon, hitna je situacija, imamo tri sata da se odlučimo hoćemo li postati udomitelji curice od godinu i pol – kaže nam Matko smješkajući se. On i njegova godinu dana mlađa supruga Sanda inače su roditelji četvero djece – sina koji će uskoro navršiti 20 godina te triju kćeri, od 18, 17 i 12 godina. Mlađe dijete su i htjeli udomiti smatrajući da će im tako biti lakše jer su iskusni roditelji, no za bebu u tom trenutku nisu bili pripremljeni.

Biološki roditelji na gubitku

– Ni krevetića, ni jastuka, ni dekice nismo imali. Nikada je prije nismo ni vidjeli, iz drugoga je grada – nadovezuje se Sanda. Shvatili su to kao Božji znak i plan, trčali na tavan po krevetić, pa u trgovinu po madrac i sve spremili za malenu.

– Prva dva-tri dana bio nam je šok, pitali smo se i jesmo li se zaletjeli, je li nam to trebalo, uhvatile su nas kušnje i preispitivanja... Baš porođajne muke. Sandi je pozlilo baš tog prvog dana pa je otišla u kupaonicu, a djevojčica je za njom došla na vrata i zazvala je “mama”. I to je bilo to! Zajedno smo pet i pol godina i, ako Bog da, bit ćemo do kraja života. Ona je zvijezda u kući – prepričavaju nam oni. U postupku su posvojenja, ali sudstvo je, kažu, sporo.

Za biološke roditelje djevojčice koju su udomili kaže kako je upravo njima najteže.

– Nama nije problem, mi imamo zadovoljstvo i radost, što god smo toj curici dali, vratila bi nam milijun puta. U gubitku su, nažalost, samo njezini roditelji i u tom njihovu jadu im je najteže. Dok ga ne upoznaš, ne možeš ni u koga upirati prstom. U svojim su problemima, no vjerujem da su mirni i zadovoljni što ona dobro napreduje i razvija se u zdravoj sredini – ističu. Sva se djeca u toj obitelji izvrsno slažu.

– Da se vratim unatrag, ništa ne bih mijenjao. Preporučio bih takvo iskustvo svima. Da udome dijete, najljepše je što mogu učiniti u životu, za sebe, a posebno za dijete. Jamčim da će na deset uloženih jedinica ljubavi dobiti 110 natrag – poručuje Matko Luetić.