Ispovijesti zlostavljanih žena: Ponižavali ih, tukli i silovali

A. B. je sa završenom osnovnom školom radila na telefonskim seks i tarot-linijama. Kad joj se pružila prilika da isti posao radi u inozemstvu za znatno bolju plaću, prihvatila je. Međutim, završila je zatočena u stanu gdje je doslovce u ropstvu bila prisiljena četiri mjeseca pružati seksualne usluge uime organizirane skupine kriminalaca. Naišao je "klijent" koji se sažalio i uz njegovu je pomoć uspjela pobjeći. Vrativši se u Hrvatsku, nikome nije rekla što joj se dogodilo, a nije ni prijavila policiji da je bila žrtva trgovine ljudima. Policija ju je identificirala u akciji otkrivanja kriminalne organizacije koja ju je držala u ropstvu. Pozvali su tada nacionalni mobilni tim za pomoć žrtvama trgovine ljudima pa je A. B. ondje dobila savjetnicu. U tretmanu se pokazalo da je A. B. seksualno zlostavljao član obitelji kad je imala 15 godina, a odrastala je u nesređenim obiteljskim uvjetima uz oca alkoholičara. Roditelje je opisala grubima, bez ikakvog razumijevanja, pa se zarana snalazila posve sama. A. B. je danas udana, majka djeteta, trudna je i živi u skladnom braku. Osnovala je tvrtku za pružanje tarot-usluga i razgovore s muškarcima preko telefona, a obitelj živi od toga.

Batine i silovanje

Psihičko maltretiranje, batine i silovanja u braku dovele su C. D. u Autonomnu žensku kuću. Ta je majka troje djece skrivala od okoline svoju obiteljsku dramu. "Posao i djeca bila su mi jedina svijetla točka u životu", govorila bi. Na poslu se nije osjećala kao žrtva, već kao uspješna mlada žena kojoj nijedan zadatak nije bio težak. Međutim, njen je muž svakodnevno dolazio na njeno radno mjesto i maltretirao je. Kako bi to prekinula, donijela je tešku odluku – dala je otkaz. Nezaposlenost joj je teško pala. Osjećala se beskorisnom i bila je ljutita zato što je ona bila ta koja mora mijenjati svoj život i posao. Djeca su bila visoko traumatizirana, s jasnim simptomima PTSP-a, i teško su se i sporo psihički oporavljala. C. D. je sve više tonula u depresiju, patila je od nesanice i noćnih mora. – Čemu i posao i novac ako se moja djeca možda nikad neće oporaviti, ponavljala bi, mučena krivnjom što nije odmah otišla iz nasilnog braka. U takvom stanju nije mogla tražiti posao, pa je krenula na intenzivnu psihološku terapiju, uz svakodnevno intenzivno savjetovanje i emocionalnu potporu u skloništu kako bi shvatila da nije kriva za situaciju u kojoj se nalazi i da se nema čega sramiti. Neuspješni razgovori za posao dodatno su je obeshrabrivali, nakon svakog se osjećala sve bespomoćnijom. No, nakon što se poradilo na prezentaciji nje kao kvalitetne radne snage, uspjela je naći posao u svojoj struci (SSS). Simptomi depresije i PTSP-a znatno su ublaženi i kod nje i kod djece, a u ovim recesijskim vremenima našla je još dva dodatna honorarna posla.

– Zarađujem više nego što sam očekivala da je moguće zarađivati! – ne skriva zadovoljstvo.

Visoko obrazovana E. F. u Kuću je došla nakon dugogodišnjeg fizičkog i psihičkog nasilja. Suprug joj nikad nije dopustio da radi godinama joj ponavljajući da nije dovoljno sposobna i organizirana kako bi radila i brinula se o njihovo dvoje djece. I sama je u to počela vjerovati, pa su stručnjakinje skloništa s njom svakodnevno radile na podizanju samopouzdanja. Inače je izrazito komunikativna, međutim, pri traženju posla do izražaja je došlo nerazumijevanje poslodavca za samohranu majku. S većine se razgovora vraćala ljutita jer su je pitali je li udana, ima li djece, planira li opet roditi i koristiti se rodiljnim dopustom... Često bi ušla u uži izbor, no ipak ne bi dobila posao, zbog čega je gubila motivaciju. Uz intenzivan savjetodavni rad u skloništu, nakon nekoliko mjeseci dobila je posao u struci. Nije posve zadovoljna jer je honoraran i primanja nisu dovoljna za nju i djecu, no i dalje intenzivno traži novi posao.

Kad su zlostavljane žene posrijedi, problemi zapošljavanja i održavanja posla znatni su i uvelike određeni iskustvom obiteljskog nasilja, koje bitno utječe i na duljinu radnog iskustva žrtava. Tema je to izvještaja "Mogućnosti zapošljavanja za žene koje su preživjele nasilje 2011." nastalog u sklopu projekta "Potpora socijalnom uključivanju i integraciji na tržište rada za žene koje su preživjele nasilje u obitelji i druge oblike rodno utemeljenog nasilja". Nositelj je Autonomna ženska kuća Zagreb, a cilj mu je poboljšanje socijalne uključenosti dugoročno nezaposlenih žena žrtava nasilja.

Mjere bez novca

Uočava problem slabog provođenja poticajnih mjera za zapošljavanje žrtava nasilja i žrtava trgovine ljudima. Riječ je o poticajnim mjerama za zapošljavanje žena žrtava nasilja u obitelji i žrtava trgovanja ljudima. Za njihovo zapošljavanje država snosi u prvoj godini i do 50% troška plaće. Međutim, 2010. godine uz tu su mjeru zaposlene samo dvije žene! U 2009. godini 80% novca namijenjena provođenju ove mjere država je povukla rebalansom proračuna, a situacija je svake godine ista. – Mjera je mrtvo slovo na papiru! Država se pokrila propisima, a u praksi od toga ništa – komentar je Neve Tölle, voditeljice Autonomne ženske kuće. Ni žene ni poslodavci nisu informirani o mjeri, kaže. Da je stvar i gora, pokazuje primjer žene koja se obratila N. Tölle. – Ona je znala za ovu mjeru, ali kad se obratila u Hrvatski zavod za zapošljavanje, koja je provodi, rekli su joj da mjera jest na snazi, ali da je novac za nju rebalansom povučen. To su mi potvrdili. Riječ je o tome da država u ožujku ili travnju namjenski novac proslijedi burzi, a u lipnju ili srpnju ga povuče! – ogorčena je N. Tölle. Taj je nedostatak političke volje za suzbijanje svih segmenata nasilja protiv žena urodio kampanjom koja uskoro kreće, a upozorava na licemjernu praksu države koju treba prekinuti.