Gornja Poljica zbirno je ime za skupinu sela na sjevernoj strani
Mosora, nekoć dio znamenite Poljičke Kneževine, kojih je oduvijek
"najglavnije misto" Donji Dolac, selo plemenitih, ponosnih i nadasve
rodoljubivih ljudi. Ovdje je sloboda vazda bila najuzvišenija stvar,
stoga i ne čudi da se za nju živjelo, ginulo i umiralo, da ju se čuvalo.
Legenda
Poljička povijest, pa tako i donjodolačka, puna je legendi koje žive iz
naraštaja u naraštaj, a koje se pričaju i dan danas.
Turci nikada nisu bili u Poljicama ističu Donjodočani
a samo jednom su ovamo pokušali prodrijeti 2. srpnja 1686. godine. No
nisu uspjeli, slomili su zube. Legenda kazuje da su Poljičani te godine
pod vodstvom don Jurja Pezelja i Ivana Tomičića, kod Turske jame,
mjesta na izlazu iz sela prema Trnbusima i Bisku, do nogu potukli
Perut-pašu sa šest tisuća turskih vojnika, nakon čega Turci nikada više
nisu došli ni blizu.
Na mjestu tog burnog i krvavog događaja stoji spomen-ploča, baš kao što
je i na mjesnoj crkvi sv. Martina ploča s uklesanim riječima: "Godine
1482. poljički plemići primiše među se neke obitelji, pokazujući se
svojima na svome".
Osim slobodarskoga duha u Donjem Docu velika se pozornost pridavala
školstvu, zdravstvu, kulturi življenja i gospodarskom napretku. Između
dva rata, primjerice, iz sela je poteklo više od šezdeset
intelektualaca, više doktora znanosti, a u tom razdoblju selo je imalo
tri javna zahoda, banku, 25 što zanatskih, što trgovačkih i
ugostiteljskih radnji, a po Mosoru je paslo na tisuće koza, ovaca,
konja, volova... I sijala se ozima pšenica, sadio krumpir brzorod.
Dolac je školu dobio prije nego Solin kazuje Ivan Jelić,
sinovac glasovite dolačke braće, rodoljuba i doktora Branimira, Ivana,
Dragutina i Živka Jelića, a sin petog njihovog brata Mirka i naše
je selo između dva rata dalo više intelektualaca nego Split.
A sve je počelo, kazuje on, s njegovim pradjedom Matom Jelićem koji je
u Dolac "doveo" poštu godine 1884. i s djedom Ikom koji se za
nadučitelja iškolovao u Zadru. Inače, škola u Donjem Docu počela je
raditi još 1872. godine...
Nema ga ovdje pa i mnogo šire i dalje veli Mirko
Bilić tko nije čuo i tko ne poštuje obitelj Jelić, njih petoricu
braće, njihovu sestru Milenu i rođaka Vladimira. Sve su to bili pošteni
ljudi, cijenjeni intelektualci i iskreni rodoljubi. Važno je kazati da
su oni zbog te svoje rodoljubivosti morali emigrirati. A za vrijeme
Drugog svjetskog rata, i to je veoma bitno naglasiti, Branko je sve
vrijeme proveo u engleskom zarobljeništvu, dok su se Ivan, Dragutin i
Živko u Zagrebu bavili odvjetništvom. I svi su se oni zakvačili s
Pavelićem, jer mu nisu odobravali što je Dalmaciju prodao Talijanima.
Za boravka u emigraciji braća Jelić nesebično su pomagala našim
ljudima...
Braća Jelić u emigraciji su i preminula, no obojica su željela biti
pokopana u rodnom Docu, kako bi vječno počivali pod tvrdim mosorskim
kamenom, uz crkvu sv. Martina i zvonik joj pedesetak metara od nje,
isto tolike i visine, a koji su gradila, zidala četiri dolačka
majstora. No, u ono vrijeme slobodan povratak u domovinu nije im bio
moguć ni živima ni mrtvima pa su na vječni počinak otišli u tuđini.
Jednako kao i sestra im profesorica Milena...
No, ja sam svima njima prisjeća se 56-godišnji Hrvoje
Jelić, Ivanov sin kad mi je bilo 16 godina, dao zavjet da će svi
jednoga dana biti preneseni u rodno mjesto. I evo, taj sam zavjet danas
ispunio, svi oni Branimir, Ivan, Dragutin, Živko, Mirko, Milena i
Vladimir napokon su u zajedničkoj grobnici u Donjem Docu. Rečeni
zavjet dao sam im u Argentini, gdje sam i rođen, a prvi put u Dolac i
Hrvatsku došao sam 1991. godine. Tadašnji susret sa stricem Vladimirom
u rodnoj kući mojega oca nikada neću zaboraviti umalo nisam
doživio šlag od sreće! Inače sam odvjetnik, živim i radim u
Münchenu i ovom zgodom želim izraziti zahvalnost gospodinu Ivanu
Lučiću, gradu Omišu i svim prijateljima koji su mi pomogli na prijenosu
posmrtnih ostataka iz inozemstva u rodno mjesto moga oca i mojih
stričeva.
Dobri duh
Dobri duh braće Jelić na Mosoru nastavlja živjeti. Mještani cijelih
Poljica s ponosom izgovaraju njihova imena, primjer su im duhovnosti,
rodoljubivosti i poštenja. Nikada ih neće zaboraviti, baš kao što neće
zaboraviti ni najveću dolačku tragediju iz 1944. godine, kada je u
jednu večer pobijeno 275 ljudi.
Bilo je to 26. III. 1944. kazuje baka Iva Roguljić, uz
Ivana Šilovića i Vjekoslava Bašića živi svjedok tog krvavog
događaja i ja sam tada uspjela preživjeti, makar sam na početku
pucnjave odmah bila pogođena. Ali Božjom voljom ostala sam živa!
Tada sam imala 17 godina, a ljudi koji su počinili pokolj
govorili su razumljivo. Među ubijenima bila su 103 djeteta, najmlađe je
bilo rođeno tek prije dva-tri sata. Tek rođeno...
A u Donjem Docu djecu se više ne rađa kao što se nekada rađalo. Tomu je
više razloga, a jedan je od najvažnijih opustjelost sela. Mladost je
desetljećima odlazila trbuhom za kruhom, obitelji su se zasnivale
daleko od Mosora i Dolac je postajao sve pustiji.
Tako danas ovdje živi oko 120 obitelji veli Marin
Matovac a bilo ih je 400. Godine 1965./1966. naša škola imala je
281 učenika, a prošle školske godine bilo ih je u tri razreda pet-šest.
Ali moram kazati da se zadnjih godina natalitet nešto popravio, pa u
selu ima i petnaestak predškolske djece. Inače, perspektiva Donjeg Doca
je u kamenu, evo već sada tu rade tri kamenoloma, no nevolja je u tome
što nemamo vodovod.
Kad će vodovod u Donji Dolac, nitko ne zna. Cetina je daleko, a selo
visoko na Mosoru... Razbacano po vrletima i uz planinski dolac, sa
sjećanjem na svoje knezove, na svoju glagoljicu zvanu poljičica, sa
svojom braćom Jelić.
Ispunjen 40-godišnji zavjet
Kakvi stajliš muškarci! Pogledajte što su sve nosili na zagrebačkoj špici 2011.
U igri za klupu Dinama tajanstveni je kandidat, a priče o legendi vatrenih čista su utopija
Po medijima i raznim inboksima te objavama na društvenim mrežama proteklih dana kolala su razna imena, a za neka od njih vrlo je mala šansa da će voditi plave
Savršena odredišta za jesenske izlete: Ovih 7 mjesta u Hrvatskom zagorju morate posjetiti!
Brojne zanimljive lokacije u Hrvatskom zagorju nalaze se na manje od sat vremena udaljenosti od Zagreba
'Ovo je jedina stvar koju moja djeca ne nasljeđuju jedno od drugoga, ipak je to potrošna roba'
Vitaminska bomba koja će “odbiti” viruse: Isprobali smo odličan smoothie od samo nekoliko sastojaka