Ispunjen 40-godišnji zavjet

Gornja Poljica zbirno je ime za skupinu sela na sjevernoj strani Mosora, nekoć dio znamenite Poljičke Kneževine, kojih je oduvijek "najglavnije misto" Donji Dolac, selo plemenitih, ponosnih i nadasve rodoljubivih ljudi. Ovdje je sloboda vazda bila najuzvišenija stvar, stoga i ne čudi da se za nju živjelo, ginulo i umiralo, da ju se čuvalo.

Legenda
Poljička povijest, pa tako i donjodolačka, puna je legendi koje žive iz naraštaja u naraštaj, a koje se pričaju i dan danas.
 Turci nikada nisu bili u Poljicama  ističu Donjodočani  a samo jednom su ovamo pokušali prodrijeti 2. srpnja 1686. godine. No nisu uspjeli, slomili su zube. Legenda kazuje da su Poljičani te godine pod vodstvom don Jurja Pezelja i Ivana Tomičića, kod Turske jame, mjesta na izlazu iz sela prema Trnbusima i Bisku, do nogu potukli Perut-pašu sa šest tisuća turskih vojnika, nakon čega Turci nikada više nisu došli ni blizu.

Na mjestu tog burnog i krvavog događaja stoji spomen-ploča, baš kao što je i na mjesnoj crkvi sv. Martina ploča s uklesanim riječima: "Godine 1482. poljički plemići primiše među se neke obitelji, pokazujući se svojima na svome".

Osim slobodarskoga duha u Donjem Docu velika se pozornost pridavala školstvu, zdravstvu, kulturi življenja i gospodarskom napretku. Između dva rata, primjerice, iz sela je poteklo više od šezdeset intelektualaca, više doktora znanosti, a u tom razdoblju selo je imalo tri javna zahoda, banku, 25 što zanatskih, što trgovačkih i ugostiteljskih radnji, a po Mosoru je paslo na tisuće koza, ovaca, konja, volova... I sijala se ozima pšenica, sadio krumpir brzorod.
 Dolac je školu dobio prije nego Solin  kazuje Ivan Jelić, sinovac glasovite dolačke braće, rodoljuba i doktora Branimira, Ivana, Dragutina i Živka Jelića, a sin petog njihovog brata Mirka  i naše je selo između dva rata dalo više intelektualaca nego Split.

A sve je počelo, kazuje on, s njegovim pradjedom Matom Jelićem koji je u Dolac "doveo" poštu godine 1884. i s djedom Ikom koji se za nadučitelja iškolovao u Zadru. Inače, škola u Donjem Docu počela je raditi još 1872. godine...

 Nema ga ovdje pa i mnogo šire i dalje  veli Mirko Bilić  tko nije čuo i tko ne poštuje obitelj Jelić, njih petoricu braće, njihovu sestru Milenu i rođaka Vladimira. Sve su to bili pošteni ljudi, cijenjeni intelektualci i iskreni rodoljubi. Važno je kazati da su oni zbog te svoje rodoljubivosti morali emigrirati. A za vrijeme Drugog svjetskog rata, i to je veoma bitno naglasiti, Branko je sve vrijeme proveo u engleskom zarobljeništvu, dok su se Ivan, Dragutin i Živko u Zagrebu  bavili odvjetništvom. I svi su se oni zakvačili s Pavelićem, jer mu nisu odobravali što je Dalmaciju prodao Talijanima. Za boravka u emigraciji braća Jelić nesebično su pomagala našim ljudima...

Braća Jelić u emigraciji su i preminula, no obojica su željela biti pokopana u rodnom Docu, kako bi vječno počivali pod tvrdim mosorskim kamenom, uz crkvu sv. Martina i zvonik joj pedesetak metara od nje, isto tolike i visine, a koji su gradila, zidala četiri dolačka majstora. No, u ono vrijeme slobodan povratak u domovinu nije im bio moguć ni živima ni mrtvima pa su na vječni počinak otišli u tuđini. Jednako kao i sestra im profesorica Milena...

 No, ja sam svima njima  prisjeća se 56-godišnji Hrvoje Jelić, Ivanov sin  kad mi je bilo 16 godina, dao zavjet da će svi jednoga dana biti preneseni u rodno mjesto. I evo, taj sam zavjet danas ispunio, svi oni  Branimir, Ivan, Dragutin, Živko, Mirko, Milena i Vladimir  napokon su u zajedničkoj grobnici u Donjem Docu. Rečeni zavjet dao sam im u Argentini, gdje sam i rođen, a prvi put u Dolac i Hrvatsku došao sam 1991. godine. Tadašnji susret sa stricem Vladimirom u rodnoj kući mojega oca nikada neću zaboraviti  umalo nisam doživio šlag od sreće! Inače sam odvjetnik, živim i radim u Münchenu i ovom zgodom želim izraziti zahvalnost gospodinu Ivanu Lučiću, gradu Omišu i svim prijateljima koji su mi pomogli na prijenosu posmrtnih ostataka iz inozemstva u rodno mjesto moga oca i mojih stričeva.

Dobri duh
Dobri duh braće Jelić na Mosoru nastavlja živjeti. Mještani cijelih Poljica s ponosom izgovaraju njihova imena, primjer su im duhovnosti, rodoljubivosti i poštenja. Nikada ih neće zaboraviti, baš kao što neće zaboraviti ni najveću dolačku tragediju iz 1944. godine, kada je u jednu večer pobijeno 275 ljudi.

 Bilo je to 26. III. 1944.  kazuje baka Iva Roguljić, uz Ivana Šilovića i Vjekoslava Bašića živi svjedok tog krvavog događaja  i ja sam tada uspjela preživjeti, makar sam na početku pucnjave odmah bila pogođena. Ali  Božjom voljom ostala sam živa! Tada sam imala 17 godina, a ljudi koji su počinili pokolj  govorili su razumljivo. Među ubijenima bila su 103 djeteta, najmlađe je bilo rođeno tek prije dva-tri sata. Tek rođeno...

A u Donjem Docu djecu se više ne rađa kao što se nekada rađalo. Tomu je više razloga, a jedan je od najvažnijih opustjelost sela. Mladost je desetljećima odlazila trbuhom za kruhom, obitelji su se zasnivale daleko od Mosora i  Dolac je postajao sve pustiji.

 Tako danas ovdje živi oko 120 obitelji  veli Marin Matovac  a bilo ih je 400. Godine 1965./1966. naša škola imala je 281 učenika, a prošle školske godine bilo ih je u tri razreda pet-šest. Ali moram kazati da se zadnjih godina natalitet nešto popravio, pa u selu ima i petnaestak predškolske djece. Inače, perspektiva Donjeg Doca je u kamenu, evo već sada tu rade tri kamenoloma, no nevolja je u tome što nemamo vodovod.

Kad će vodovod u Donji Dolac, nitko ne zna. Cetina je daleko, a selo visoko na Mosoru... Razbacano po vrletima i uz planinski dolac, sa sjećanjem na svoje knezove, na svoju glagoljicu zvanu poljičica, sa svojom braćom Jelić.