Istaknuti povjesničar: Podatak da je u Jasenovcu stradalo 6400 ljudi monstruozna je podvala

Hrvatska spisateljica i znanstvenica Jasminka Domaš ovih je dana u javni diskurs vratila jednu od najbolnijih i najkontroverznijih tema u hrvatskoj historiografiji – ustaški koncentracijski logor Jasenovac. Našoj je javnosti poznato da povjesničari i političari iz Srbije već desetljećima manipuliraju brojem jasenovačkih žrtava, odnosno besramno ih preuveličavaju ponajprije zato da se krivnja za ustaški masovni zločin pripiše cijelome hrvatskom narodu, a u novije vrijeme i zato da Jasenovac bude hipoteka koja će Hrvatskoj biti teret u njezinim međunarodnim odnosima. No poznato je i da je u Hrvatskoj bilo pokušaja da se broj žrtava u Jasenovcu bitno umanji u odnosu na službeni podatak, pa su okarakterizirani kao “povijesni revizionizam” (jer su u suprotnosti s uobičajenim povijesnim gledištima), a predstavnici takvih stajališta svrstani su u kategoriju “revizionista” i etiketirani kao “poricatelji holokausta”. Baš taj termin, “revizija povijesti”, koji sugerira poricanje holokausta, upotrijebila je znanstvenica Domaš u nedavnom intervjuu Jutarnjem listu i svojim tvrdnjama prilično uznemirila i razljutila povjesničare iz Hrvatskoga instituta za povijest. Evo njezine izjave:

”A pokušaja revizije povijesti još uvijek ima. Nedavno sam imala u rukama znanstveno-stručnu studiju o koncentracijskom logoru Jasenovac. Iz tri nezavisna izvora posljednjih se desetljeća smatra da je to 80.000 do 100.000 ljudi, no u spomenutom istraživanju tvrdi se da je tamo stradalo – 300 ljudi.” Napominjući da ta studija još nije objavljena i kako nije vjerovala da je “nešto tako zastrašujuće više moguće”, gospođa Domaš nadalje kaže: “Ali moram reći da je to istraživanje, koje je radio Hrvatski institut za povijest, financirano iz državnog proračuna, pa kad to vidiš, onda se pitaš što mi sve financiramo... Poslije su se vrli znanstvenici dosjetili da su ljudi ubijani i hladnim oružjem i bacani u Savu, pa su nekako došli do brojke od 6400 ljudi.”

Njezine šokantne tvrdnje odmah je opovrgnuo ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest Gordan Ravančić, koji ih je nazvao ne samo neistinitima nego i uvredljivima te je zatražio njezinu ispriku. O čemu je zapravo riječ, objasnio nam je istaknuti povjesničar Mario Jareb, koji je u Hrvatskom institutu za povijest istraživao problematiku Nezavisne Države Hrvatske i međuratnog Ustaško-domobranskog pokreta, holokaust, a svojedobno je bio i predstavnik Ministarstva kulture Republike Hrvatske u Savjetu Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac.

Otkud ti zbunjujući brojevi koje spominje spisateljica Jasminka Domaš, a koje je ravnatelj vašeg Instituta opovrgnuo? Postoji li istraživanje prema kojem je u ustaškom logoru Jasenovcu stradalo 300 odnosno 6400 ljudi?

Posve je jasno zbog čega je ravnatelj kolega Ravančić demantirao insinuacije spomenute gospođe – navodnog istraživanja u kojemu bi Institut tvrdio takvo nešto jednostavno nema, odnosno takvo što ne postoji. Bilo bi svakako zanimljivo vidjeti “istraživanje” koje ta gospođa spominje, pa bi stvari možda bile jasnije. Možda se varam, no koliko znam, gospođa Domaš nema nikakve poveznice s historiografskim istraživanjima tragedije jasenovačkog logora, pa pretpostavljam da joj je netko od “stručnjaka” nadasve “dobronamjerno” podvalio nekakav papir koji sadrži takve nebulozne i zastrašujuće tvrdnje.

Dva broja koja je spomenula i “zalijepila” ga Institutu inače se pojavljuju u literaturi i izvorima koji se odnose na Jasenovac, no u posve drugačijem kontekstu. Broj od oko 300 žrtava odnosi se na rezultate istraživanja, danas bismo rekli forenzičkih istraživanja, iz 1964. godine. Tada su provedena iskopavanja na više lokaliteta pod vodstvom dvoje slovenskih i jednog srpskog stručnjaka – Vide Brodar, Alojza Pogačnika i Srboljuba Živanovića – te su pronađeni posmrtni ostatci toga broja žrtava. O tim iskopavanjima do sada nije bilo previše riječi iako je sudbina njihovih nalaza tipična za ono što se događalo s brojem žrtava jasenovačkog logora. Oni su, naime, istraživali mjesta koja su bila unaprijed označena kao masovne grobnice u kojima leži primjerice nekoliko tisuća žrtava, a stvarno su pronašli njih nekoliko desetaka ili stotina.

Postoji više zapisnika iskopavanja (sondiranja) na području logora Jasenovac 1964. godine. Zapisnici ili pak dijelovi zapisnika iskopavanja masovnih grobnica jasenovačkog logora, koji donose različite rezultate istraživanja, objavljivani su u niz navrata, a 2021. srbijanski povjesničar Veljko Đurić Mišina objavio je sve zapisnike u svojoj knjizi “Iskopavanja u Jasenovcu 1964. godine: Studija slučaja svedočenja dr Srboljuba Živanovića”. Iz njih je vidljivo da je broj tada pronađenih žrtava zapravo i manji. Može se zaključiti kako u doba kada su provedena ta istraživanja nije bilo uputno izlaziti u javnost s rezultatima koji bi doveli u pitanje tada službene prenapuhane i mitomanske brojeve žrtava Jasenovca. Bilo je i nekih drugih istraživanja, i sva ona zajedno daju otprilike navedeni broj posmrtnih ostataka od oko 6400 do sada pronađenih žrtava jasenovačkog logora.

Pritom se treba sjetiti nekada službenih ili režimskih brojeva koji su navodno iznosili 500.000 do 700.000 žrtava, pa i više, pa nije neobično što se nije išlo u javnost sa stvarnim otkrićima koja su upućivala na višestruko manje brojeve.

Isto se dogodilo i s rezultatima popisa žrtava Drugoga svjetskog rata, koje je provela komisija tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća 1964. godine, i to radi dobivanja stvarnog broja žrtava rata. Pritom je provođenje toga popisa bilo povezano s pregovorima SFR Jugoslavije sa SR Njemačkom o ratnim reparacijama. Nijemci nisu, naime, prihvaćali jugoslavenske brojeve, konkretno tada službeno navođen broj od oko 1,800.000 žrtava. Na zaprepaštenje jugoslavenske strane, popis koji je ona sama provela dao je broj od 597.000 žrtava rata (partizanski borci i civilno stanovništvo), a ako bi se tome pribrojili i partizanski ratni neprijatelji, broj ne bi prelazio milijun žrtava. Zbog toga su rezultati popisa bunkerirani i ostali su u cjelini nepoznati javnosti sve do 1989. godine. S njima su bunkerirani i rezultati popisa za Jasenovac i Staru Gradišku, odnosno oko 49.000 žrtava za Jasenovac i ukupno za ta dva logora oko 59.000 žrtava.

Na rezultatima toga popisa temelje se u velikoj mjeri i današnji popis JUSP-a Jasenovac i popis Muzeja žrtava genocida iz Beograda. Ne treba pritom zanemariti činjenicu da je popis 1964. proveden tek nešto manje od dva desetljeća nakon svršetka rata, kada su sjećanja na rat bila još svježa, pa i na stradale – članove obitelji, susjede i poznanike. Tada je i neposrednih svjedoka bilo kudikamo više nego danas.

Pritom treba reći kako su svi oni koji bi do kraja osamdesetih godina pokušali dovesti u pitanje napuhane i zapravo mitomanske službene režimske brojeve žrtava bili izvrgnuti progonu. To se dobrim dijelom odnosi na djelovanje Franje Tuđmana, koji je raspolažući tek djelomičnim podatcima, i to onima za područje tadašnje SR Hrvatske, došao vrlo blizu brojevima iz popisa iz 1964. godine. Pa ipak je zbog toga bio progonjen.

Prema podacima Spomen-područja Jasenovac, u tom je logoru smaknuto 83.145 Srba, Židova, Roma i Hrvata. Je li taj podatak vjerodostojan?

Kao što rekoh, podatci JUSP-a Jasenovac u osnovi se temelje na popisu iz 1964., što je onda dopunjavano kasnijim istraživanjima. Godine 2007. došlo se do nešto više od 72.000 žrtava, a danas se navodi broj koji ste spomenuli. Hvalevrijedan je pokušaj dolaska do bar približnog broja žrtava, posebice namjere da svaka žrtva bude popisana imenom i prezimenom. Pa ipak držim da taj popis izaziva i značajne dvojbe te nameće neka pitanja. Već je u jednom elaboratu od prije nekoliko godina kolega Radelić postavio neka logična pitanja, pa ih citiram:

”Od brojnih dostupnih podataka koji otvaraju mnoga pitanja, a na koja JUSP Jasenovac mora naći odgovor, navest ću samo nekoliko njih. Prema literaturi, jedino sustavno i stručno iskopavanje izvršeno je 1964. kad je iskopano oko 300 leševa. Međutim, ako se prihvate svi navodi koji se mogu naći u literaturi o iskopavanjima i broju leševa, pa i ona o izvlačenim tijelima iz rijeke Save, uz opasku da su neki navodi vrlo dvojbene vjerodostojnosti, na području jasenovačkih logora pronađeno je oko 6.400 žrtava. Zbunjuje činjenica da od oko 83.000 žrtava s Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945. nakon brojnih pokušaja nije pronađeno ni 10 posto leševa.

Često se navode svjedočenja da su logorske vlasti htjele prikriti zločin iskopavanjem i spaljivanjem leševa na Gradini i ispred bolničke barake u samome logoru. Postavlja se pitanje kako su logorske vlasti mogle i pomisliti da je moguće prikriti, tj. iskopati, zapaliti i uništiti sve zakopane žrtve, kojih je prema službenim podacima JUSP Jasenovac bilo više od 83.000 leševa, i to u vrlo kratkom vremenu dok je NDH u rasulu?

Na mrežnim stranicama JUSP Jasenovac može se pročitati podatak da je ustaša Stanko Vasilj u logoru III Ciglana Jasenovac početkom 1942. inscenirao ubojstvo trojice ustaša, a da se, ustvari, radilo o zatočenicima, koje su ubili ustaše da bi ih nakon toga obukli u ustaške odore s ciljem da se ‘pronađu razlozi’ za ‘nove zločine’. S obzirom na to da su prema sadašnjim službenim podacima JUSP Jasenovac ti isti stražari pobili najmanje 83.000 ljudi (uz procjenu da broj može dostignuti 100.000 žrtava), navedeni slučaj zbunjuje.”

Tome treba dodati i postojanje stvarno dupliranih imena na popisu, žrtava označenih kao NN, za koje se, dakle, ne zna tko su bili i jesu li uopće postojali, očito namjerno izbrisanih imena stvarnih žrtava. A treba se sjetiti i situacije od prije nekoliko godina, odnosno svojevrsnog premještanja oko 14.000 imena s popisa. Također je pitanje i kritičkog pristupa izvorima, posebice literaturi koja je korištena u sastavljanju popisa žrtava. Je li, primjerice, preuzimanje podataka iz knjige Dragoja Lukića “Bili su samo deca” učinjeno kritički ili su oni preneseni bez nužnog opreza i dodatnog istraživanja?

Puno je, dakle, pitanja i držim da se na tome popisu treba dodatno i puno raditi kako bismo mogli reći da je riječ o vjerodostojnom te na temelju valjane metodologije i relevantnim izvorima izrađenom popisu koji daje broj bar približan stvarnom broju žrtava.

Muzej žrtava genocida u Beogradu došao je pak do podatka da je u Jasenovcu smaknuto nešto više od 100 tisuća ljudi. Imaju li srpski istraživači neke izvore koji hrvatskim istraživačima nisu dostupni?

Teško je reći imaju li oni neke druge izvore i zbog čega njihovi brojevi bitno odstupaju od onih JUSP-a Jasenovac. No treba imati u vidu da tamošnji istraživači žive u sredini u kojoj mnogi njihove brojeve promatraju kao svojevrsnu izdaju srpstva. U novije vrijeme promijenilo se čelništvo te ustanove, pa nisam siguran hoće li ona nastaviti rad da bi se došlo do rezultata bližih stvarnosti ili će krenuti u smjeru napuhavanja mitomanskih brojeva. Nadam se onom prvom, no vrijeme će pokazati što je na stvari.

Službeni Beograd i dalje manipulira brojevima spominjući 500-700 tisuća žrtava. Kako tumačite to da srbijanska vlada ne priznaje istraživanje javne ustanove koju financira?

S obzirom na vlast Republike Srbije, čiji predsjednik i politička elita i dalje podržavaju mitomanske brojke od 700.000 pa i milijun žrtava logora Jasenovac, to nije ništa neobično i posve se uklapa u kuknjavu o tzv. srpskom svetu.

Postoje li novija istraživanja u Hrvatskoj ili svijetu koja bacaju novo svjetlo na stradanje ljudi ne samo u Jasenovcu nego i na području cijele NDH?

Istraživanja postoje, i to o različitim aspektima stradanja na području NDH, pa treba čitati što su o tome u posljednja tri desetljeća, pa i posljednjih nekoliko godina, napisali hrvatski povjesničari. Među njima su u znatnom broju upravo oni iz Hrvatskoga instituta za povijest.

Koliko mi je poznato, danas nijedan ozbiljan hrvatski povjesničar ne spori da su u Jasenovcu počinjeni strašni zločini, niti to čini službena hrvatska politika, no taj je logor još uvijek kamen smutnje u našem društvu. Mogu li se istraživanja o Jasenovcu, pogotovo ona koja dovode u pitanje službene podatke o broju žrtava, smatrati revizionističkima, tj. revizijom povijesti, kako to tvrdi dio hrvatskih povjesničara, političara, intelektualaca?

Svako historiografsko istraživanje koje dolazi do dosad nepoznatih činjenica i do novih spoznaja nužno je revizionističko, s tim da i svatko od istraživača u tom procesu revidira i svoje vlastite rezultate. Pojam revizionizma koji spominjete nema ipak nikakve veze s pojmom revizije (ili revizionizma) koji sam opisao. Riječ je o svojevrsnom reliktu iz komunističke prošlosti, gdje Partija ili odabrane skupine i pojedinci postavljaju svoje istine i dogme u koje je zabranjeno dirati (ili se oni koji to čine izvrgavaju progonu), pa se svako diranje u njih etiketira kao historijski revizionizam koji treba progoniti. Danas se nosioci takvih tendencija često skrivaju iza pojma antifašizma te druge optužuju za fašizam, ustaštvo i slično, što se automatski povezuje s pojmom revizionizma kako ga je nekad tumačila Partija.

Smatrate li da treba provesti novo istraživanje o žrtvama Jasenovca i zašto? Je li to, s ovim vremenskim odmakom, uopće moguće?

Držim da svakako treba nastaviti s istraživanjima koja se trebaju temeljiti na uvriježenoj historiografskoj metodologiji, ali i na interdisciplinarnim istraživanjima. Pritom bi upravo sustavna i opsežna forenzička istraživanja mogla dati bar neke odgovore.

Znate li možda je li se Jasminka Domaš ispričala Hrvatskom institutu za povijest?

U ovom trenutku nije mi poznato je li gospođa Domaš dosad dokazala svoje tvrdnje o tome skandaloznom navodnom “istraživanju” i o brojkama koje pripisuje Hrvatskom institutu za povijest ili se ispričala za iznesenu laž. Svakako začuđuje to što je i kao dugogodišnja novinarka na Hrvatskom radiju – a novinarstvo podrazumijeva provjeru izvora i tvrdnji – tako olako prihvatila insinuacije o radu jednog javnog znanstvenog instituta. Pretpostavljam da joj je to “istraživanje” netko podvalio. Da je provjerila samo ono što je javno dostupno, doznala bi da Institut kontinuirano ima znanstvene projekte o ljudskim gubicima u Drugome svjetskom ratu i poraću, pa i o pitanju logora Jasenovac. Također bi doznala da su istraživanja i rezultati istraživanja povjesničara Hrvatskog instituta za povijest svima i jednim klikom miša dostupni ponajprije u bazi znanstvenih časopisa Hrčak, a ni više monografija u kojima se javno progovara o brojevima žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća nije teško nabaviti i provjeriti što u njima piše, pa i o žrtvama jasenovačkog logora. Primjer za to je nedavno objavljena sinteza povijesti Hrvata na engleskom jeziku “A History of Croats: The Nineteenth and Twentieth Centuries”. Ona sadrži posebno poglavlje o ratnim žrtvama iz Drugoga svjetskog rata, u kojem je, naravno, progovoreno i o žrtvama jasenovačkog logora.

Da bi se pronašlo i iščitalo sve ono što je Institut stvarno objavio, treba samo malo truda, pa se ne bi išlo u javnu difamaciju jedne znanstvene ustanove na temelju navodnog istraživanja koje sadrži monstruozne laži.