Ratifikacija Istanbulske i igra u kojoj uvijek pobjeđuje Plenković

Dobio sam mnogo upita zašto se ne izjasnim o vrućem krumpiru Istanbulske konvencije, čak i „dobronamjerne“ savjete da odaberem stranu i zauzmem čvrst stav kako bismo eto, svi zajedno krojili nekakvu pozitivniju atmosferu u javnosti. Odbijam odabrati bilo koju stranu, a dok čitate ćete me tako i tako sami svrstati u jednu košaru…

Vrlo je malo potrebno našim masama da se dignu na noge, no još nam manje svima skupa treba da zaboravimo probleme i zavučemo se u svoj sigurni kutak, izađemo na izbore glasati za iste i zagrizemo neku novu bačenu kost.

I zato me ova rasprava oko Istanbulske uopće ne zanima, ali sam uvjeren kako će se rasplesti i tko će iz nje profitirati. Neće se, kao i mnogo puta do sada, dogoditi apsolutno ništa spektakularno, revolucionarno ili s dalekosežnim posljedicama.
Niti će se jedna jedina žena, ili netko u obitelji tko nije žena, jednim potpisom birokratskih umotvorina spasiti od nasilja, niti će s druge strane netko mene uspjeti prisiliti da svom sinu objasnim da se slobodno proglasi djevojčicom ako osjeti poriv za to…

Vidljive posljedice će, kao i mnogo puta kad smo medijske platforme zatrpali ideološkim bitkama, biti materijalne prirode i to na štetu poreznih obveznika. A u korist, tko bi rekao, velikih zagovornika sultanove konvencije. Glavni (protu)argument potpisničara spasiteljske konvencije zadnjih dana jest kako je laž da će se prisilno morati potrošiti milijardu kuna na udruge i one koji će se zalagati protiv nasilja nad ženama. Ok, možda Radu Borić, Sarnavku ili ekipu iz Pupovčevih Novosti koji manjinski list smatraju listom za promociju Ist. konvencije nećemo morati nagraditi s milijardu kuna, ali će milijune zasigurno dobiti. A ne postoji niti jedan pokazatelj kojim oni taj novac mogu opravdati. Prvi potpisnik konvencije jesu Turska i svemogući sultan, a oni koje nam guraju kao primjer jesu BiH i Srbija… Da ti pamet stane kakve perjanice ljudskih prava! 

A statistika je jednostavna i neumoljiva i može se vidjeti na dnu teksta. Hrvatska ima najnižu stopu žena koje su doživjele seksualno ili fizičko nasilje u EU, a po pitanju psihološkog nasilja nad ženama smo također na dnu Unije koja će nas eto pritisnuti da ratificiramo nepotrebnu i skupu konvenciju, umjesto da mi budemo ti koji ćemo davati savjete kako se odnosi prema nasilju. Da, kad ponovno pročitam ovu rečenicu o savjetima koje bismo trebali davati sjetim se HDZ-ovog župana, bivšeg SDP-ovog ministra i kraljice iz Živog zida koja im zna opalit plisku ako je ne slušaju. No mi bismo sad trebali prihvatiti neku nametnutu konvenciju zato što unutar politike postoje nasilnici i kukavice koji ih štite?? 

A Plenkovićevi potpisničari na znanstvene podatke prave se ludi, mediji ih za to ne propitkuju i svaki kritički stav prema konvenciji postaje nepoželjan, strpan u koš "klerofašističkih" lobija i posljedica nevidljive konzervativne revolucije.

Kukavička desnica i radikalna ljevica zaslužuju jedni druge

A veći problem od radikalnih ljevičara koji će po stoti put ušićariti novce na lažnom zalaganju za ljudska prava, jesu oni koji će im to omogućiti. To je kukavička „desnica“, koja je glasna na nekoj konferenciji za novinstvo, koja će prošetati s narodom na prosvjedu, slati pisma iz dijaspore a onda sramežljivo podići ručicu za svaku odluku koju vrhuška partije donese. I zvali se oni Hrast, Zekanović, Brkić, Čelić, Maletić, ili Stier, od vlastite savjesti i razuma ipak je važnije da ti supruga, nećak i kum imaju sigurno radno mjesto u javnoj upravi, državnoj tvrtki ili agenciji. I kažu njihovi financijeri i predstavnici kako su „jednom napravili glupost i srušili vlastitu Vladu“ uz pomoć najmoralnije snahe u državi i da to neće ponoviti. Naravno, jer lakše je rušiti Vladu,koja je bila spremna razdrmati „stabilnost“ i suočiti se s kočničarima i uhljebima, nego ovu koja ih sve skupa čuva!

Danas je tako prosvjed protiv ratifikacije i mnoga važna lica koračaju uz obične ljude koji izražavaju svoj stav, kao što su bili uz njih na još brojnim aktivističkim događanjima. No onda kad taj stav treba provesti u djelo, bunt s ulice u ustavni okvir odlučivanja, kukavički se povlače i ne žele se suprotstaviti velikom vođi, nekad Sanaderu, danas Plenkoviću, za koju godinu Tolušiću ili nekom četvrtom s njima omiljenim autoritarnim osobinama. A Plenković i Macan sve to jako dobro vode, čini se kao da je naša politika postala igra u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje Plenković. I zato me Istanbulska konvencija uopće ne zanima, sve je to igra iza koje se ponovno skrivaju tisuće uhljeba koje „politička stabilnost“ štiti od promjena. Zato ne biram stranu, ne prosvjedujem niti se zalažem za ratifikaciju.

A uskoro će nam na dnevni red doći sklapanje velike koalicije i spajanje rastavljenih blizanaca iz SKH… Tada znam na čijoj ću strani biti, odnosno na čijoj neću!