'Istanbulska konvencija štiti žene od nasilja, sve ostalo je politikantstvo'

Međunarodni dan žena prilika je za razgovor o Istanbulskoj konvenciji, dokumentu Vijeća Europe skrojenom radi bolje zaštite žena izloženih nasilju, ali i dokumentu oko kojeg se u javnim raspravama, posebno u zemljama u kojima još nije ratificiran, pojavljuju i neke zablude i zloupotrebe njegove izvorne poruke. Panos Kakaviatos, glasnogovornik Vijeća Europe u Strasbourgu, pokušava razlučiti stvarni smisao od zabluda oko Istanbulske konvencije. 

Zbog čega je Istanbulska konvencija toliko važna?

– Zbog toga što je to jedini pravno obvezujući međunarodni dokument koji poziva na veću zaštitu i podršku ženama u Europi koje su iskusile nasilje od muškaraca. Zbog toga što vladama daje specifične mjere o tome kako to činiti na sveobuhvatan način. Kreće od prevencije koja se može dogoditi samo ako promijenimo naš mentalitet i shvatimo da nitko nema pravo kontrolirati tijela žena, njihovu seksualnost, um, reproduktivne funkcije itd. Također poziva na bolje kazneno zakonodavstvo koje mora pokriti i psihološko i fizičko nasilje i druge oblike nasilja. Nadalje, kultura, tradicija ili takozvana “čast” ne mogu biti smatrani opravdanjem za bilo koji od tih prijestupa. Jednom kad ti novi prijestupi budu uvedeni u nacionalna zakonodavstva, prijestupnici će morati biti progonjeni. 

Učinkovite istrage bilo kakvih navoda o nasilju protiv žena i obiteljskom nasilju moraju biti osigurane, a policija i slične institucije pravne države moraju reagirati na pozive u pomoć, prikupljati dokaze i procjenjivati rizik od daljnjeg nasilja kako bi adekvatno zaštitili žrtve. Državna tijela morat će provoditi pravosudne postupke na način koji poštuje prava žrtava i izbjegava sekundarnu viktimizaciju. 

Kakve sve oblike nasilja pokriva konvencija?

– Uhođenje, seksualno uznemiravanje, seksualno nasilje koje uključuje i silovanje, fizičko i psihičko nasilje od intimnih partnera i drugih, prisilni brak, sakaćenje ženskih spolnih organa i prisilnu sterilizaciju – sve su to traumatični oblici nasilja i svi su pokriveni konvencijom. 

U javnoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji čini se da postoje nesporazumi oko pojmova “rod” i “spol”. Mijenja li konvencija pojmove “muškarac” i “žena” u pojam “rod”?

– Pojam “spol” je biološki i ne može biti promijenjen. Na temelju spola, međutim, “rod” sažima društveno konstruirane uloge, ponašanja i aktivnosti koje određeno društvo smatra prikladnima. Na primjer, pojam “rod” se referira na društveno očekivane uloge za žene i muškarce te na to kako vrlo često te uloge definiraju zastarjeli stereotipi koji mogu nasilje nad ženama, uznemiravanje i zastrašivanje učiniti “prihvatljivijim”.

U Hrvatskoj neki ljudi smatraju da Istanbulska konvencija nameće državama “rodnu ideologiju”. Je li to točno? I, ako nije, zbog čega mislite da ljudi koriste taj argument?

– Pojam “rod” koristi se samo da bi se definirao fenomen nasilja protiv žena utemeljenog na rodu, a to je nasilje usmjereno protiv njih zbog toga što su žene ili je nasilje koje neproporcionalno zahvaća žene. Ključno je naglasiti da konvencija ne nameće nikakvu ideološku pristranost. U srcu konvencije je sprečavanje nasilja, zaštita žena i kažnjavanje počinitelja. Pretpostavljam da neki ljudi koriste navedeni argument zbog neshvaćanja svrhe konvencije. Možda ga neki koriste zbog svojih političkih ciljeva. Nisam potpuno siguran.

Ima li konvencija nešto protiv tradicionalnih rodnih uloga kao takvih? O čemu se radi u članku 14., koji zahtjeva od država da u obrazovni materijal uključe nestereotipne rodne uloge?

– Konvencija nije protiv tradicionalnih rodnih uloga. Ako žena želi biti kućanica i majka dok njihovi muževi rade, to je sasvim u redu. Konvencija ne tjera žene ili muškarce da žive na određeni način. Kao što je naglasio Nils Muižnieks, visoki povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe, “nasilje je to koje predstavlja prijetnju obitelji, a ne borba protiv stereotipnih rodnih uloga, koja je ključna za suprotstavljanje ukorijenjenim obrascima neravnopravnosti između žena i muškaraca koji dovode do nasilja nad ženama”. Članak 14. zahtjeva od država da uključivanjem nestereotipnih rodnih uloga u obrazovni materijal osposobe djevojčice i dječake da imaju životne mogućnosti koje nisu ograničene na tradicionalne uloge za muškarce (primjerice, isključivo ulogu onih koji donose kruh na stol) ili za žene (kao isključivo majki i njegovateljica). 

Gledajte to s ove strane: konvencija zahtijeva obrazovanje s ciljem okončanja stereotipa koji počivaju na ideji da su žene inferiorne muškarcima i da je u redu da budu mlaćene. Konvencija ohrabruje podučavanje dječaka tome da mogu biti i dobri očevi i biti vrhunski znanstvenici, kao i podučavanje djevojčica tome da mogu biti i vrhunske znanstvenice i dobre majke. 

Obvezuje li konvencija države koje su je ratificirale da priznaju treći spol u nacionalnom zakonodavstvu ili da prihvaćaju transrodne ili interseksualne osobe kao izbjeglice?

– Ne, ne obvezuje na pravno priznavanje trećeg spola u domaćem zakonodavstvu, kako neki pogrešno tumače. Pojam “treći spol” odnosi se na ljude koji se ne identificiraju ni kao muškarci ni kao žene. Nije točno ni da konvencija poziva na stvaranje novog izbjegličkog statusa za transrodne ili interseksualne osobe, kao što se pogrešno izvještava. Konvencija samo traži da se procedure rješavanja zahtjeva za azilom provode na način koji zaista omogućuje ženama da govore o razlozima zbog kojih bježe. Bilo da se radi o silovanjima u svrhu ušutkivanja političkog izražavanja ili da se radi o strahu od podvrgavanja sakaćenju ženskih spolnih organa, katkada ženama treba vremena da to kažu. Sve što konvencija želi u tom pogledu jest da se ženama ponudi prostor da se otvore iskustvima koja bi ih mogla kvalificirati za dobivanje statusa izbjeglica po međunarodnoj konvenciji o izbjeglicama. 

Kako Istanbulska konvencija planira postići sve te zacrtane ciljeve?

– U Istanbulskoj konvenciji radi se o tome da žene imaju ljudsko pravo živjeti život oslobođen od nasilja. Glavni tajnik Vijeća Europe Thorbjørn Jagland naziva našu konvenciju “vrhunskim prioritetom” jer “nasilje nad ženama krši osnovna ljudska prava”. Konvencija zahtjeva od vlada da se drže specifičnih standarda u sprečavanju svih oblika rodno utemeljenog nasilja nad ženama, u zaštiti žrtava od takvog nasilja, i u kažnjavanju počinitelja takvog nasilja. Kako to postići? Neovisna stručna skupina GREVIO i politička skupina u kojoj sjede predstavnici svih stranaka Istanbulske konvencije odgovorni su za nadziranje privrženosti konvenciji. Taj nadzor temelji se na podacima koje pruža država koje se to tiče, na dijalogu između GREVIO-a i predstavnika te države, kao i na posjet državi. Na temelju toga radi se evaluacijsko izvješće, koje se javno objavljuje i podnosi nacionalnom parlamentu. Već smo objavili četiri izvješća u 2017. i planiramo još dva u ovoj godini. Također, ključna je i komunikacija, tako da redovito na društvenim mrežama širimo glas o koristima od konvencije. 

Koliko je Hrvatska dosad pokazala predanost Istanbulskoj konvenciji?

– Hrvatska je pokazala predanost kad se pridružila skoro svim članicama Vijeća Europe u potpisivanju konvencije. Tijekom godina susretali smo se s dužnosnicima hrvatske Vlade i blisko surađivali s nevladinim udrugama. Činjenica da će Hrvatska predsjedati Vijećem Europe od svibnja ove godine znači da treba pojačati napore na ratifikaciji konvencije što je prije moguće. 

Zbog čega Hrvatska još nije implementirala konvenciju?

– Ratificiranje konvencije takvog obima može potrajati. Neke države su je ratificirale tek nakon što su usvojile nacionalne zakone u skladu s konvencijom. Nadamo se da ćemo ukloniti maglu gore spomenutih pogrešnih shvaćanja konvencije kako bi se Hrvatska mogla pridružiti onim državama, a takvih je 28, koje su je već ratificirale.