U srijedu smo dobili papu, ali i novog ministra turizma. Dok u Istri započinje vjerojatno najprljavija borba do sada viđena na lokalnim izborima, situaciju je dodatno zakomplicirala afera koja je otpuhala ministra Ostojića III. (u to vrijeme Ostojić II. gubi utrku u Zagrebu, a Ostojić I. se bavi aktivnim uznemiravanjem građana po Vrgorcu i Metkoviću). Ostojiću III. je providnost podarila najsposobniju šogoricu na svijetu, čarobnjakinju za investicije koja nekim čudom zna kako zemljište kupiti za milijun, a prodati za dvadeset pet puta više i tako u tom kupila-prodala triku, bez mrvice napora, zaraditi 24 milijuna kuna.
U sklopu boja za Istru neki su se prorežimski mediji eto upravo sada sjetili kako mjesečna rata kredita Ivana Jakovčića višestruko premašuje njegova mjesečna primanja, što dodatno dokazuje da je Istra zemlja biblijskih čudesa – šogorica preko noći od milijuna stvori 25, a Jakovčić od jedne kune mjesečno uspijeva vratiti dug od tri, a usput i preživjeti.
Nakon što je zglajzao Ostojić III., javio se problem tko će biti novi ministar turizma. Ministri bili su IDS-ovci, koji su formalno još u Vladi, iako je rat s SDP-om već odavno počeo. Jakovčić je odbio preuzeti odgovornost ministarske pozicije ističući kako ga više zanima kandidatura za Europski parlament. Za razliku od ministra turizma, što po njemu može biti bilo tko, grijati klupu u Europskom parlamentu može samo poseban kadar, pa zaključuje: "Mislim da nas nema baš puno koji možemo zaista legitimno i s velikim autoritetom zastupati Hrvatsku u Europskom parlamentu." Na čemu se temelji njegov veliki autoritet i kakva je to važnost Europskog parlamenta kad ne donosi nikakve odluke jer su sve bitne poluge u rukama Europske komisije, ostaje nejasno. Prije će biti da je objašnjenje u osam tisuća europskih razloga mjesečno, i jednom domaćem – maknuti se od nezgodnih pitanja o podrijetlu imovine i servisiranju kredita.
U očekivanju konačnog boja u Istri premijer Milanović je odredio novog ministra turizma Darka Lorencina. O ozbiljnosti s kojom se prišlo novom ministru svjedoči i izjava ministra Vrdoljaka koji je Lorencinovu kvalificiranost za tu poziciju, među ostalim, argumentirao tvrdnjom da je on "odličan dečko". Osim što začuđuje da u izjavi za medije jedan ministar drugog naziva "dečkom", fascinira kako se o starijem od sebe može govoriti kao da je mlađi. Vrdoljak, naime, ima četrdeset i jednu, a "dečko" četrdeset i tri. Ali u zemlji čuda to što je mlađi ne znači da nije stariji.
U nedostatku prave oporbe fajtu sklon Milanović je dirnuo u osinje gnijezdo. Zamjerio se najtvrđem dijelu naše famozne nevladine scene, što je hrabrost neviđena od Tuđmanova vremena. Iziritirao ga je prosvjed desetak ljudi predvođenih Sanjom Sarnavkom i Zoranom Pusićem protiv posjeta azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva, koji je po njima diktator odgovoran za kršenje ljudskih i građanskih prava.
Taj nenasilni prosvjed potpuno je legitiman, ali je problematična njegova formulacija, koja pokazuje sve licemjerje i primjenu dvostrukih mjerila naših dežurnih boraca za tuđa prava. Prosvjed protiv ugošćavanja diktatora i nedemokrata bio bi "za pozdraviti" kad bi se slijedom istih načela zalagali i za, npr., promjenu imena trga usred Zagreba koji još nosi ime po neusporedivo većem kršitelju ljudskih prava od Alijeva. Kako to da trpimo promicanje lika i djela Josipa Broza, a prigovaramo Ilhamu Alijevu? Po kojem je kriteriju Alijev diktator, a Broz, kojeg Daily Mail ovih dana ponovno stavlja na visoko deseto mjesto najvećih masovnih ubojica svih vremena, ispred Sukarna, Idi Amina, Mussolinija i Franca, nije?
Nakon što je Milanović stisnuo petlju pa poručio nevladinim udrugama koje su prosvjedovale protiv Alijeva da sljedeći put kada u Vladu dođu po novac zapitaju odakle taj novac dolazi, gospođa Sarnavka ga je ukorila pozivajući se na Rezoluciju o Azerbajdžanu Parlamentarne skupštine vijeća Europe. Ako je već to kriterij, zašto nije pozvala vlast da se ugleda i na druge rezolucije istog tijela kao što su Rezolucija 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih poredaka koja, među ostalim, kaže: "Zbog toga, Parlamentarna skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Također, poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća."
Mogla se pozvati i na Rezoluciju 1096 o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava čije mentalne obrasce još uvijek prepoznajemo u većini naših stranaka: "Naslijeđem bivših komunističkih totalitarnih režima nije lako baratati. Na institucionalnoj razini ovo naslijeđe uključuje (prekomjernu) centralizaciju, militarizaciju civilnih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju te prekomjerno reguliranje; na razini društva, ono se proteže od kolektivizma i konformizma do slijepe pokornosti i drugih totalitarističkih obrazaca razmišljanja.
Na ovakvim temeljima je teško (ponovno) uspostaviti civiliziranu, liberalnu državu zasnovanu na vladavini prava. Zato stare strukture i obrasci razmišljanja moraju biti uklonjeni i prevladani." Da bi se imalo pravo kritizirati tuđa, treba prvo početi čistiti svoje dvorište.
I opet - bravo Raspudiću!