Isti mentalni sklop onemogućio novinare u Pekingu i u Zagrebu

U svojoj 21 godinu dugoj vanjskopolitičkoj karijeri nakupila sam kutiju malih plastičnih iskaznica koje su mi omogućavale da ulazim na brojne velike skupove ili u institucije iz kojih sam izvještavala. One su bile dokaz da sam novinar, da radim za Večernji list i da želim s lica mjesta izvještavati o onome što se događa. Oni koji su ih davali nisu postavljali nikakve druge uvjete da ih dobijem. Trebalo je samo poslati prijavu s fotografijom na vrijeme i na samom mjestu podići gotovu iskaznicu. Ponekad, kada bi se dokumenti zagubili, ljudi zaduženi za novinare napravili bi u kratkom vremenu apsolutno sve kako bi mi omogućili da ipak dobijem tu iskaznicu i da odradim posao. Ti su ljudi znali da je u njihovu interesu da i ja u svoju redakciju, a onda i svojim čitateljima, pošaljem vijesti i komentare s tog događaja. I nije ih zanimalo hoću li ja o svemu tome pisati hvalospjeve, biti samo hladan i objektivan izvjestitelj koji prenosi gole činjenice ili ću ih sočno i argumentirano iskritizirati. Ta mala plastična iskaznica uglavnom se koristila na ulazu u zgradu ili centar u kojem se nešto održavalo, a gdje su u većini slučajeva bili deseci predsjednika država, premijera, ministara i gdje su sigurnosni rizici zaista bili golemi. Organizatorima skupa akreditacije su služile za sigurnosne provjere, ali i za to da javnosti pokažu koliki je interes medija za taj događaj. Velik interes novinara puno govori o značenju nekog događaja i kao da mu daje dodatnu težinu i važnost, pa organizator uz imena i broj sudionika redovito objavljuje i broj akreditiranih novinara.

Prošla sam brojne summite NATO-a, OESS-a, skupove u okrilju UN-a, Europske unije ili Vijeća Europe, bila sam u izbornim stožerima na više američkih predsjedničkih izbora i britanskih parlamentarnih izbora, ulazila u Bijelu kuću, Pentagon, State Department, u Elizejsku plaču i razne druge predsjedničke palače, u parlamente i ministarstva vanjskih poslova brojnih svjetskih država, u gotovo sve državne institucije Republike Hrvatske i diplomatska predstavništva drugih država u Hrvatskoj. Nikada, baš nikada nitko ni meni ni mojim kolegama nije uskratio akreditaciju, odnosno mogućnost da obavljamo svoj posao. To nitko nije dovodio u pitanje zato što je sloboda medija i pravo novinara da bez ikakvih zapreka i zabrana, bez obzira na njihove stavove, uvjerenja, vjersku pripadnost, svjetonazore i politička opredjeljenja ili konkretni medij za kojeg pišu, slobodno izvještavaju i javnosti prenose što se dogodilo.To je standard i zlatno pravilo kojeg se bez izuzetka drži cijeli demokratski svijet, pa čak i dobar dio onih koji baš i ne pripadaju toj kategoriji. Oni koji novinarima ograniče ovo pravo pokazuju time da nisu spremni prihvatiti drukčije mišljenje i konkretne ljude koji iza tog mišljenja stoje, ali i to da možda imaju i neku skrivenu agendu, nešto što nikako ne žele otvoreno podijeliti sa svima. Oni ne vjeruju da su novinarima činjenice svetinja i da ozbiljnih novinara koji namjerno i tendenciozno izvrću činjenice gotovo da i nema. Ne priznaju ni moje novinarsko pravo da mislim svojom glavom i da slobodno komentiram događaje.

Dogodilo se to jučer u Kini, gdje su vlasti novinaru uglednog gospodarskog portala Bloomberg, koji je tamo došao u pratnji britanskog premijera, zabranile prisutnost na konferenciji za novinare zato što je medij za koji radi objavio priče o bogatstvu kineskih partijskih dužnosnika. Reakcija britanskog premijera Camerona bila je žestoka i principijelna. Iako je u Kinu došao da unaprijedi odnose, ovakav odnos prema novinaru nagnao ga je da povuče crtu i onima koji su to učinili pokaže da je spreman braniti slobodu medija bez obzira na posljedice.

Gotovo istodobno, dogodilo se to i u Hrvatskoj. Mentalni sklop onih koji su odlučili birati tko može, a tko ne može izvještavati iz njihova stožera u svojoj biti je isti je kao i mentalni sklop onih koji su isto to učinili u komunističkoj Kini.