Nakon što je predsjednik Tuđman teško obolio, u HDZ-u je nastao kaos. Na površinu su isplivala međusobna trvenja i suparništva među frakcijama HDZ-a. Na parlamentarnim izborima 2000. glatko je pobijedila koalicija SDP-HSLS-HSS, a HDZ je morao u oporbu. Pod pritiskom javnosti, odnosno dominantnih medija, SDP-ov premijer Ivica Račan morao je u vezi s pretvorbom i privatizacijom nešto učiniti. U izbornoj kampanji obećao je reviziju pretvorbe i istrage. Prvi predsjednik HFP-a kojega je imenovala Račanova vlada bio je Hrvoje Vojković, kadar HSLS-a, kojem je to bio prvi posao u životu. – Kad je preuzeo funkciju predsjednika Fonda, na prvom kolegiju je, poput mladog jurišnika, rekao: “Sad ćemo sve raditi po zakonu!” Htio je reći da je sve prije njega u HFP-u bilo protuzakonito. Ja to shvaćam, to je bila politička igra, trebalo je ocrniti bivšu vladajuću garnituru – pomalo ogorčeno kaže Hrkać kojem je Vojković priredio pravi mali pakao. Hrkać je svako malo išao na policiju, međutim sve su istrage i optužbe na njegov račun pale. Čest gost u policijskim postajama je, nakon dolaska koalicije SDP-HSLS-HSS na vlast, bio i Borislav Škegro.
Račan nije napravio ništa
– Poslije smjene vlasti 2000. godine bio sam čest gost u policijskim postajama i kod istražnih sudaca, sedamnaest puta, s rezultatom – nijedna prijava, čak ni prekršajna! – podsjeća Borislav Škegro. Darko Petričić, publicist, o Račanovu odnosu prema privatizaciji ima oprečan stav.
– Račan je dobio izbore na političkom programu da će poništiti i rasvijetliti pretvorbu i privatizaciju. Pokrenuo je sterilnu reviziju pretvorbe kojom se bez ikakvih kvalitetnijih rezultata izgubilo tri-četiri godine – obrazlaže Petričić. Koalicijska, Račanova vlada nije u vezi s revizijom pretvorbe napravila ništa jer svaka stranka ima svoje tajkune koji te stranke financiraju.
– To je tajna veza između HDZ-a i SDP-a. Za premijera Milanovića kriminal u pretvorbi je također “lanjski snijeg”. Dobra je vijest da postoje zakonske pretpostavke da se poništi pretvorba i privatizacija i oduzme kriminalno stečena imovina jer protuzakoniti poslovi s protekom vremena ne mogu postati zakoniti – zaključuje publicist Darko Petričić. Za vrijeme koalicijske vlasti u kuponskoj privatizaciji izbila je velika afera. Linić nije htio prihvatiti zamjenu dionica s Ostojinim fondom.
– Kad je, prema dogovoru, krenula zamjena loših za dobre dionice, Linić je to zaustavio. PIF-ovi su tužili državu, Ostoja je od njih uzeo punomoć, otkupio prava pa je ispalo da je to bio Ostoja protiv Vlade RH. Nije bio Ostoja protiv Vlade, nego sedam PIF-ova. No Ostoja je dobio presudu. Država se žalila pa su tekle zatezne kamate. Ostoji je čak i odgovaralo da se Vlada RH žali na presudu. Nitko sretniji od Ostoje, zatezne kamate bile su 15-19 posto – kaže Hrkać.
Njemu su nakon odlaska HDZ-a s vlasti, kako tvrdi, račanovci “tražili dlaku u jaju” samo da bi ga kaznili, međutim nisu je našli. To je išlo toliko daleko da su Hrkaću vlasti prigovarale zbog toga što je HFP, odnosno on, Penić, Kovač i Družak plaćali 500 tisuća kuna godišnje za kratkovalni radio i satelitsku TV kako bi se Dnevnik HRT-a prenosio u svijetu, dijaspori. Nakon podizanja optužnica Hrkać je imao četiri oslobađajuće presude. Pretvorba i privatizacija su, naime, manje-više izvedene prema zakonima koji su lutali, a propusti su bili samo formalni. To je pokazala revizija Račanove administracije.
– Da bi se sakrili veliki propusti koji su se trebali kažnjavati, oni su se bavili sitnicama. Nemoguće je da je 3000 poduzeća privatizirano a da nitko nije sankcioniran. Oni su reviziju napravili tako da su zaključili da je u svim tvrtkama bilo propusta, pa su onda rekli ‘ajmo dalje, ne možemo ispraviti krivu Drinu – uvjeren je Hrkać. Račan je u srpnju 2002. rekonstruirao Vladu nakon što se Dražen Budiša razišao s njim. Međutim, Budiši su njegovi ministri – Goran Granić, Jozo Radoš i Roland Žuvanić – “zabili nož u leđa” pa je Račan mogao sastaviti krnju vladu. Hrvoja Vojkovića tada u HFP-u kao v. d. zamjenjuje Krešimir Starčević, a Vojković odlazi u Ministarstvo gospodarstva. – O Vojkoviću nemam ništa dobro reći, a Krešimir Starčević je korektan i fin gospodin. Iako sam ja HDZ-ovac, a on SDP-ovac, međusobno smo bili korektni – kaže Hrkać. U vrijeme kad je Jurčić bio ministar gospodarstva u krnjoj Račanovoj vladi, dakle poslije srpnja 2002., uspješno je privatizirao Kutjevo koje je prodao Enveru Moraliću.
Kutjevo je 90-ih godina, nakon pretvorbe, najprije kontrolirao kontroverzni osječki tajkun Antun Novalić, a potom je poznato poduzeće za proizvodnju vina ušlo u probleme koje je generirao slavonski tajkun. Novalićevoj muljaži Ljubo Jurčić stao je na kraj kad su dugovi Kutjeva pretvoreni u dionice državnih ustanova. Tako su najveći dioničari postali Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka te Ministarstvo financija, dok je poduzeću Novalić d. d. u stečaju Osijek ostalo malo dionica.
Putinovi aduti
– Moralić je odmah u prvom natječaju dao višemilijunska jamstva prvoklasne francuske banke, međutim, drugi koji su se javljali na natječaj pokušali su podmetnuti kriva jamstva nekih Rusa, Talijana, Brazilaca, pitaj Boga koga sve nisu. Moralić se u prvi mah povukao jer je protiv njega bila kampanja, loša atmosfera – prisjeća se Jurčić. Na kraju je Moralić kupio Kutjevo, a tvrtka je više nego uzorna.
– Prodaja, odnosno privatizacija Kutjeva pokazala se jako dobrom – tvrdi Jurčić. Za njegova mandata Ina je prodana Mađarima.
– Mađari su u novinama plaćali tekstove da Ina vrijedi 200-250 milijuna dolara. Kako je državi trebao novac, ja sam u novinama izjavio da Rusi nude 800 milijuna dolara za Inu. I Austrijanci su nudili oko 200 milijuna. Na kraju su se Rusi povukli, a Mađari su za Inu platili 505 milijuna dolara – prisjeća se Ljubo Jurčić koji rado prepričava svoj i Mesićev susret s Putinom u Moskvi. Jurčić taj susret navodi kao primjer kako ozbiljni političari štite interese svoje države i svojih poduzetnika. Mesić i Jurčić posjetili su Putina baš u vrijeme kad je bila aktualna privatizacija i prodaja Ine.
– Dok smo Stipe i ja razgovarali s Putinom, ruski predsjednik imao je špil karata i svaki je put iz špila izvukao jednu kartu i stavio je sa strane. Stipe je završio govor, onda je Putin kazao nešto kurtoazno: “Drago mi je, naše prijateljske zemlje...” No kad je predsjednik Stipe Mesić spomenuo Družbu Adriju ili nešto drugo za što su Rusi zainteresirani, Putin bi se odmah aktivno uključio u razgovor i s papira koji su mu pripremile njihove službe pročitao nekoliko rečenica. U jednom je trenutku predsjednik Mesić kazao: “Gospodine Putin, evo, imamo vašeg ponuđača za Inu”. Veli Putin: “To je jako dobra kompanija”.
– Malo su ponudili – kazao sam. – Može se to ispregovarati – odgovorio je Putin Jurčiću i Mesiću. Naravoučenije: Rusi o svemu imaju stav koji je stav države Rusije, a ne Putina osobno – kaže Jurčić.
– Prema Družbi Adriji Putin je imao pozitivan stav, njima je Družba Adria važna iz geopolitičkih razloga – dodaje Jurčić. Nakon što je Ivo Sanader osvojio vlast, s mjesta v. d. predsjednika HFP-a otišao je Krešimir Starčević, a na njegovo mjesto imenovan je Damir Ostović. Sanader je poslije smijenio Ostovića jer je izravno pregovarao s Ostojom u vezi s LHR-om. Kad je sve puklo u javnosti, netko je morao biti krivac. Žrtvovan je Damir Ostović ni kriv ni dužan.
– Ne branim ja Ostoju, ali on je bio sto posto u pravu. Dogovorio je zamjenu dionica za “Liburniju” u Opatiji. Prihvatio je prebijanje tih potraživanja, međutim, nakon pritiska javnosti, rečeno je da će se to stornirati tako da je Vlada donijela protuzakonitu odluku, odnosno nije provela cijeli proces odlučivanja. I Komisija za vrijednosne papire donijela je odluku da se stornira sve. Glupa odluka. Nitko to na svijetu ne bi mogao donijeti. Jedan je glas bio protiv. Onda se to pretvorilo u sukob Ostoje s državom. Ostoja je dobio puno više nego što je trebao dobiti, dobio je i novac i “Liburniju”. Država je radila greške u koracima – objašnjava Hrkać. Nakon Damira Ostovića, kojega je Sanader “nogirao”, na mjesto predsjednika HFP-a dolazi Grga Ivezić, čovjek koji će ostati upamćen da za svoga mandata u HFP-u nije potpisao nijedan dokument, nikakvu prodaju. Ivezić praktički nije ništa radio jer se bojao vlastite sjene.
Za vrijeme vladavine Ive Sanadera dramatičnu propast u Čovićevoj režiji doživjela je stara hrvatska tvrtka Pliva. Privatizirana je tako da su je kupili stranci zahvaljujući “domaćim izdajnicima”. Damir Gašparović, nekadašnji šef sindikata u Plivi, govori o tome. Ubrzo se u cijelu priču uveo strani kapital. Kad je strani kapital ušao na mala vrata, onda se počelo s privatizacijom Plive. Najprije je bila procjena da Pliva vrijedi 736 milijuna maraka pa 450 milijuna maraka. Ključnu ulogu odigrali su EBRD i UBS, švicarska banka koja je cijeli proces pratila, a u jednom trenutku stranci su za predsjednika NO-a postavili Massima Armaninija koji je imao veze s aferom Parmalat. To je 17 milijardi eura vrijedna afera zbog koje je propala najveća talijanska industrija mlijeka. Taj je čovjek godinama bio predsjednik NO-a Plive.
Amerikanci ‘hrane’ Čovića
– U Veroni su se na tajnom sastanku 2006. našli Sanader, Željko Čović, Miomir Žužul i Jozo Petrović. Čović i Žužul su uvjerili Sanadera da je najbolje da Plivu kupi američki Barr – kaže Gašparović.
Čuveni sastanak 2006. zakazan je u Veroni najvjerojatnije zbog Armaninija. Inače sastanak u Veroni nema smisla, sve se to moglo obaviti i u Hrvatskoj. Riječ je o naknadnoj pretvorbi, naknadnom preuzimanju. Pitanje je tko je danas pravi vlasnik Plive?! Treba samo podsjetiti da je, zahvaljujući onim licencnim pravima za sumamed, koji je prodan Pfizeru, najmanje 14 milijardi kuna ušlo u Plivu, a konačan rezultat je bio taj da Pliva danas gotovo ne postoji. Kamo je nestao sav taj novac?! Impresivno je to da je Čović legalno došao do golemog novca. Zašto je Pliva stalno imala akvizicije koje nisu dobro završile?! Je li tako izvlačen novac koji je dobiven za sumamed?!
Ostala su mnoga neodgovorena pitanja o hrvatskoj industriji koja je nekoć zapošljavala gotovo deset tisuća ljudi, a danas je to tek mala tvrtka s tisuću zaposlenih. Kamo je nestalo 14 milijardi kuna akvizicija i jesu li one lažne?! Hoće li država ikada ispitati što se u posljednjih 20 godina događalo s Plivom budući da nije riječ o kaznenom djelu koje zastarijeva, nego o ratnom profiterstvu?!
– Čović je neobična osoba koja ima odličan instinkt za preživljavanje – tvrdi Gašparović.
– Kad su Amerikanci iz Barra vidjeli da Plivu vode ljudi s kojima se da trgovati, počeli su hraniti taštinu menadžera. CNN je imao prilog o tome da je Čović najbolji menadžer Europe. Hranili su ga time. Menadžeri Plive bili su zaljubljeni u sebe, imali su visoke plaće, Čović je imao godišnje milijun-dva dolara plus bonuse i nagrade u dionicama. Kad me sreo prije nekoliko godina, prešao je na drugu stranu ceste. Kako su živjeli menadžeri Plive i dokle je to išlo, govori primjer da je jedan od članova uprave Želimir Vukina, kad se ženio, na tvrtkinu karticu kupio ženi vjenčanicu – kaže Gašparović.
– Borio sam se za Plivu – nastavio je Gašparović – ali me nitko nije htio javno podržati. Bilo je sasvim jasno da će završiti tako kako je završilo. Imam informaciju da je Čović, kao i naš premijer, u New Yorku kupio veliki stan. Prije je radio u Veterini, koja je bila dio Plive, ali on ju je prodao Hanžekoviću. Ime tvrtke promijenjeno je u Generu. Čujem da su se Hanžeković i Čović razišli – kaže Gašparović. Epilog kompletne pretvorbe i privatizacije, barem kad je pravosuđe u pitanju, bio je u sudskim postupcima “Veliki maestro” i “Mali maestro”. I samo to. No i ti su sudski postupci doživjeli fijasko. Dokazi su bili čvrsti samo za bivšeg potpredsjednika Fonda za privatizaciju Josipa Matanovića, nevjerojatno pohlepnog čovjeka, koji je osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Ostali su ili oslobođeni ili su izdržali minimalne kazne zbog nedostataka dokaza. Uglavnom, DORH i USKOK bavili su se sitnim ribama, ali se krupnijih nikada nisu dotakli.