Sudeći prema izjavama bošnjačkih čelnika, razdoblje dobrih odnosa između BiH i Hrvatske možemo smatrati završenim. Političke tenzije ovih je dana osobito zaoštrio Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predsjednik najjače bošnjačke stranke SDA.
On se najprije žestoko usprotivio namjeri Republike Hrvatske da na svom teritoriju počne graditi Pelješki most “dok se ne definira pomorska granica između dviju država” (što je naknadno pojačano ministarskom prijetnjom da će BiH jednostrano proglasiti suverenitet na moru), a potom je izjavio kako “očekujemo presude u Den Haagu za udruženi zločinački pothvat”. Ostavljajući dojam da raspolaže pouzdanim informacijama, ustvrdio je da će “tu biti spomenut i Franjo Tuđman”.
Kako protumačiti najnovije Izetbegovićeve istupe? Najlakše bi bilo pripisati ih netaktičnom političaru koji se pred domaćom javnošću nastoji prikazati državnikom, no bojimo se da su stvari puno ozbiljnije. Negirajući pravo suverenoj državi da odlučuje o svojoj infrastrukturi, Izetbegović mlađi ne samo da se izravno miješa u unutarnje stvari druge zemlje nego se prikazuje jedinim zaštitnikom interesa Bosne i Hercegovine.
Naime, iako predstavnici Hrvata i Srba gradnju Pelješkog mosta ne dovode u pitanje, on postupa jednako kao i njegov otac, koji se 1990-ih smatrao jedinim legitimnim predstavnikom svih “građana” u BiH. Polazeći od toga da Hrvati i Srbi imaju svoje matične domovine, Alija Izetbegović propagirao je da BiH treba biti “građanska” država, a zapravo unitarna država jednoga, bošnjačkog naroda. Istu politiku, s izmijenjenom taktikom, provodi i Izetbegović mlađi, a njezina je posljedica to da Hrvati danas nisu jednakopravan narod u BiH. Ne usudimo se ni pomisliti kakva će ta politika biti ako Haaški sud u slučaju “Prlić i ostali” presudi da je Hrvatska bila agresor u BiH.
Plenkovićev poziv na dijalog jedini je ispravan put, no očito je da ga čeka težak posao. Hrvatska je dobila novu frontu.
Bilo bi bolje da Izetbegović hapsi ISIS koljače, nego da grize ruku koja ga hrani.