Aldo Di Biagio jedini je parlamentarac u povijesti Republike Italije koji ima i hrvatsku putovnicu. Sudionik je Domovinskog rata od njegova početka, kao i operacije Oluja, bio je i ranjen. U Hrvatskoj je upoznao i svoju buduću suprugu s kojom ima troje djece. Di Biagio, član stranke centra, bio je zastupnik talijanskog parlamenta u sazivu od 2009. do 2013. godine, a u sadašnjem je 17. parlamentu Republike Italije senator.
Prvo je pitanje neminovno – kako gledate na referendum koji će se održati 4. prosinca o ustavnoj reformi kojom je ukinut Senat kao ravnopravan dom parlamenta i hoćete li se na sljedećim izborima kandidirati za donji dom?
Referendumsko pitanje glasi jeste li „za“ ili „protiv“ ustavnog zakona kojim se ukida paritetni dvodomni sustav, reformu 5. članka ustava, ukidanje CNAL-a (Nacionalno vijeće ekonomije i rada). Premda su sve stranke uvijek u načelu bile za sličnu reformu, odnosno za ukidanje paritetnog dvodomnog sustava u kojem oba doma moraju izglasati identičan zakon, sada ne bi samo oporbene stranke, nego bi i dio Demokratske stranke Mattea Renzija odabrale „ne“ na referendumu.
Zapravo, na talijanskoj političkoj pozornici referendum se pretvorio u izjašnjavanje o premijeru Renziju, a sve oporbene stranke, pa i dio njegovih stranačkih kolega na čelu s bivšim čelnikom i premijerom Massimom D’Alemom, htjele bi ga srušiti. Drže da bi Renzi, ne prođe li na referendumu njegova reforma, trebao podnijeti ostavku.
Je li to važno pitanje za Italiju?
Referendum o ustavnoj reformi, prema mojem mišljenju, jako je važan za Italiju i osobno je podupirem, ali moglo je se učiniti boljom. Ja sam radije za sustav sličan njemačkom, ali to ne utječe na moje uvjerenje da treba prevladati paritetni dvodomni sustav. Možda je trebalo potpuno ukinuti Senat, ali rješenje do kojeg se došlo plod je pregovora između lijevog i desnog centra.
U budućem Senatu, ako prođu ustavne reforme, ne bi bili izabrani senatori, nego predstavnici općina i regija i ne bi se u njemu glasovalo o svim zakonima ili davalo povjerenje vladi kao što se događa sada. No, ipak se broj senatora smanjuje sa 315 na sto i, s obzirom na to da je riječ o ljudima koji već imaju svoje funkcije i plaće, neće dobivati senatorske plaće.
Došlo se do takvog kompromisa, ali sada su i stranke koje su u parlamentu izglasovale te reforme protiv njih u nadi da će tako srušiti Renzija. Glede toga moramo biti jasni. Nije tu riječ o “Renzijevoj reformi”, nego o reformi na kojoj su radile i druge političke stranke, među kojima i Naprijed Italijo Silvija Berlusconija.
No pokret Naprijed Italijo kasnije je izašao iz dogovora i tražio savez s populistima. A, upravo je reforma kao takva arhitrav protiv europskog populizma i zbog toga, podržavajući je, ostajem vjeran tom scenariju i svojoj osobnoj političkoj povijesti.
Želim naglasiti da mi se ne može ni kazati da je podržavam iz vlastita interesa, jer njezinim usvajanjem ukida se Senat, što znači da ću glasovati protiv svoga osobnog interesa s obzirom na to da sam senator izabran u okrugu birača u inozemstvu. Potpuno sam uvjeren da se pred prijedlogom reforme kakva je ova nikako ne smiju gledati vlastiti interesi, nego dobrobit države.
Hoćete li se na sljedećim izborima, bude li ukinut Senat, kandidirati za zastupnički dom?
Još je prerano govoriti o budućoj kandidaturi. U slučaju prolaska reforme otvorit će se važna sezona talijanske politike u kojoj bih htio sudjelovati. Sljedeći parlament trebao bi se zauzimati za stvaranje uvjeta za učvršćivanje reforme u sustav i vjerujem da će to biti razdoblje puno zanimljivih izazova u kojem bi politika mogla vratiti malo vjerodostojnosti.
Ako reforma na referendumu ne prođe, vidjet ćemo što učiniti. Ne treba si o tome sada razbijati glavu. No, mislim da bi neprolazak reformi značio korak unatrag u odnosu na put koji je pokrenut i time bi Italija dala sliku o sebi kao zemlji koju je nemoguće reformirati. Uostalom i u Hrvatskoj se otišlo prema reformi toga tipa.
Spomenuli ste Hrvatsku i usporedili je s reformom u Italiji, pa kakvi su odnosi, što se radi i što bi se trebalo učiniti? Vi ste i predsjednik međuparlamentarne udruge prijateljstva Italije i Hrvatske.
Odnosi između dviju država jako su dobri i to ne kažem kao frazu koja se u takvim slučajevima obično navodi. I unutar ministarstva vanjskih poslova više ne prevladava pristup kakav je nekad bio prema zemljama Jugoistočne Europe i Balkana, s posebnom pažnjom prema Srbiji. Taj je “pogled” izmijenjen usporedno sa shvaćanjem da su sve države regije važne i da imaju veliku perspektivu kad je riječ o mogućim suradnjama s Italijom.
Zapravo, ta posebna talijanska povezanost sa Srbijom datira još iz Prvog svjetskog rata kada je Italija prihvatila srbijanske vojnike 1915. godine u bijegu preko Jadrana nakon što su austrougarske snage generala Augusta von Mackensena ušle u Srbiju.
Posebna suradnja nastavljena je za vrijeme SFRJ kada je talijanska tvornica FIAT otvorila pogone u Kragujevcu. K tome je beogradska diplomacija ponavljala talijanskoj da je Srbija isto što i regija Piemonte u Italiji, odnosno zaslužna za ujedinjenje južnih Slavena, kao što je pod savojskom kraljevskom kućom, odnosno Piemonteom, ujedinjena Italija.
U promjeni stava talijanske diplomacije prema Hrvatskoj i vi imate zasluge.
Proteklih godina zauzimao sam se i poticao promjenu stava talijanske diplomacije prema Hrvatskoj tako što smo stvarali prilike za susrete i međusobna upoznavanja institucija. Nastojao sam stvoriti uvjete za veću pažnju svih institucionalnih referenata.
Važan je posao posljednjih nekoliko godina učinjen sa sadašnjim hrvatskim veleposlanikom u Italiji Damirom Grubišom, a riječ je o ponovnom pokretanju i vrednovanju, prije svega putem snažne kulturne inicijative, dijaloga sa svijetom esula (talijanskih izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije poslije Drugog svjetskog rata) kroz prevladavanje nerazumijevanja iz prošlosti.
Na taj način dan je i jako pozitivan znak za suradnju i prijateljstvo koji će, nadam se, biti plodan u smislu da će se postići veće razumijevanje i nova klima odnosa koja bi nam mogla pomoći u definiranju sjećanja koje će prihvatiti obje strane.
Za Italiju je oduvijek bilo važno pitanje esula i da se dođe o zajedničkog stava o nekim povijesnim događanjima, odnosno da su totalitarni režimi, fašistički i komunistički, nanijeli golema zla. U vrijeme komunističke Jugoslavije jedini je krivac bio, dakako, fašizam, ali i komunizam je počinio zločine. No, vratimo se u sadašnjost, odnosno stalno proširenje talijansko-hrvatske suradnje.
U proteklih nekoliko godina ojačala je i suradnja između Zagreba i Rima popraćena raznim projektima u svim sektorima. Priželjkujemo da nova hrvatska Vlada što prije formalizira davanje zaduženja novom referentu za međuparlamentarnu talijansko-hrvatsku suradnju i prijateljstvo.
Za vrijeme Milanovićeve vlade ta je osoba bila Jasen Mesić s kojim smo pokrenuli mnoge inicijative. Nadamo da će što prije nova Vlada imenovati referenta da bismo mogli nastaviti međuparlamentarni rad koji je uvijek plodonosan za obje države.
Neminovno je pitati vas o vašem sudjelovanju u Domovinskom ratu, naime, hrvatska javnost nije baš upoznata s time da se Talijan borio za oslobođenje Hrvatske.
Sudjelovao sam u Domovinskom ratu od prvih dana do posljednje operacije Oluja. Tada sam bio mlad, entuzijast i idealist. Iskreno, ne znam bi li danas ponovio to iskustvo, ali bez dvojbe ga smatram, u cijeloj ratnoj tragičnosti, jednom od najljepših stranica svoga života.
Jasno je da rat sve učini gubitnicima. Ali, ne smijemo zaboraviti što je Domovinski rat bio: bio je obrambeni i oslobađajući, u kojem se narod ustao da obrani svoju slobodu. U tom smislu on predstavlja povijesni i odlučujući korak, kamen temeljac za osnivanje neovisne Hrvatske i njezinih demokratskih vrijednosti.
Rane su duboke. Mnoge teško zacjeljuju i sve ostavljaju ožiljke koji su upozorenje i sjećanje na vrijeme koje je bilo temeljno za Hrvatsku današnjice i za koju su mnogi dali svoj život. Glavna karakteristika toga razdoblja bila je vrijednost slobode kao zajedničke vizije za dolazak do zajedničkog cilja i oko koje se stvorila zajednica svih političkih snaga.
Te iste političke snage danas trebaju nastaviti međusobno se priznavati i čuvati onaj ujedinjujući proces kako bi se stvorilo sjećanje koje će svi dijeliti, prihvatiti, a što je polazna točka od koje se ne smije odustati u gradnji budućnosti.