Kako je Hrvatska postala ravna ploča

Ako ima nešto loše u deložiranju Tita, to je onda to što nam je za taj čin mentalne higijene trebalo više od četvrt stoljeća slobodne i nezavisne Hrvatske. Nitko nam nije vezao ruke osim nas samih. To je, naravno, samo jedna od poraznih činjenica koje ilustriraju koliko su površne bile te demokratske promjene.

Treba biti jasno: Tita nismo trebali ukloniti toliko zbog Tita samoga, koliko zbog njegovih sljedbenika, zbog toga što se mnogi u Hrvatskoj i danas zaklinju u njegovu ostavštinu, nesposobni priznati da među svijetlim djelima zjapi zločinački mrak monumentalnih razmjera. Eto, čak i Anto Nobilo, nedvojbeni Titov apologet, poziva udruge antifašista na priznanje da je komunistički režim poslije rata posve svjesno izvršio masovni zločin, ne iz osvete, već kako bi lakše proveo komunističku revoluciju i osvojio vlast. Odbijanjem tih povijesnih činjenica antifašisti samo daju argumente neofašistima, upozorava Nobilo. Za svako demokratsko društvo trebalo bi biti šokantno da prosvjede u zaštitu tekovina krvave komunističke revolucije organizira do jučer vladajuća stranka te da se umjesto zastavama RH maše zastavama jugoslavenske Hrvatske i SSSR-a s crvenim petokrakama, srpom i čekićem. I to nije neki izolirani incident. Isti ti simboli kojima se mahalo na Trgu žrtava fašizma bili su i na prosvjedu ispred HNK. To jest njihovo demokratsko pravo – ali i njihov moralni poraz.

Naravno, samom promjenom ploča Trg RH dan poslije nije osvanuo ništa ljepši, niti je život u Lijepoj Našoj perspektivniji i ugodniji. Što, dakle, dan poslije, kad je fešta gotova? Neki u zanosu očito misle da bi trebalo nastaviti s tom uličnom lustracijom. Sve pumpaju mediji, nagađajući tko će nakon Tita prvi završiti u bespućima povijesne zbiljnosti. Premda Zlatko Hasanbegović kaže da je “čistokrvna laž” da on kao sljedećeg kandidira Tomaša Masaryka, već su počele “ozbiljne” rasprave o tome zaslužuje li češki velikan ulicu u Zagrebu ili ne.

Čini se nedvojbeno da je Masaryk u jednom povijesnom razdoblju Češku i Srbiju vidio kao slavenske Pijemonte, predodređene da progutaju susjedne slavenske narode. U njegovoj procjeni Hrvati doista nisu uvijek dobro prolazili. No, hoćemo li nakon Masaryka skinuti i sve one druge koji su, kako reče Radić, “kao guske u maglu” pohrlili u jugoslavensku avanturu? Hoćemo li lustrirati sve one koji su u nekom povijesnom kontekstu sanjarili o panslavizmu ili služili imperijima? Hoće li sutra na red doći i Strossmayer? Hoćemo li pod povećalo staviti Jelačića? Starčević je, recimo, bio vrlo kritičan prema Nikoli Zrinskom, koji je kao Miklós Zrínyi i mađarski heroj. Hoćemo li i njemu uzeti trg? Na kraju, možda ne bi dobro prošli ni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su saveznike u svojoj uroti tražili i na Bosporu. Besposlen pop i jariće krsti. A ni hodža ne bi bio bolji. Možda Masaryk zaista nije zaslužio ulicu u središtu Zagreba, no on nije bio zločinac, njegovo ime nije zloduh koji Hrvatima remeti san. Je li baš nužno da i zbog njega doslovce izmišljamo nove prijepore, kao da nam nije do grla stvarnih svakodnevnih sukoba? Inzistiranje na reviziji ploča ukazivalo bi na jalovost političkih protagonista i njihovu nesposobnost rješavanja gorućih problema društva.

Nema tog simbola, poručuje biskup Uzinić, koji bi bio vrijedan novih podjela. Ne zato što bi bijeg od problema ikad donio stvarni i održivi rezultat. Strah od nezamjeranja može nas natjerati da se sloj po sloj odričemo vlastita identiteta sve dok više ne ostane ništa prepoznatljivo i vrijedno čuvanja. Karikaturu te anacionalne distopije vidimo u reklami Lidla koji je na reklamama grčkih jela sa slika crkava na Santoriniju – sustavno izbrisao sve križeve, navodno ne želeći vrijeđati druge konfesije. Uvijek negdje treba povući crtu iza koje nećemo odstupiti. Ali moramo se čuvati i da pri tome ne gazimo druge. Nejasno je zašto predsjednica RH upada u zamku “starog hrvatskog pozdrava” kad je, nažalost, jasno da ga u tom obliku nikad nitko prije ustaša nije upotrebljavao. Pred istinom ne smijemo žmiriti. HOS-ovci koji su poginuli u Jasenovcu svakako zaslužuju spomen, a stekli su i pravo da na njemu bude kontroverzni slogan pod kojim su poginuli braneći domovinu pred naletima crvenih petokraka i četničkih kokardi te kojem su tako pridodali i neko novo, pozitivno značenje. No, dužnost svih onih koji su preživjeli jest uvažavati i sve nevine žrtve Jasenovca 45 godina prije toga. Možda uklanjanje tog slogana samo iz Jasenovca neće utješiti one koji se s njime nikad neće pomiriti, ali bi svakako dalo naslutiti da možda ipak postoji crta međusobnog uvažavanja koje ovo društvo neće nepotrebno prijeći.