Skandal s Crnojom nije Oreškovića ni okrznuo. On je Karamarkov i izbor i problem

Tihomir Orešković predstavio je svoj program zastupnicima Hrvatskog sabora posluživši se prezentacijom u PowerPointu, no to ipak nije bio glavni kuriozitet, već činjenica da u njoj nije bilo ni spomena dnevnopolitičkih tema. Gotovo isključivo – gospodarstvo. To do sada nismo doživjeli! Reklo bi se – točno ono što Hrvatskoj u ovom trenutku treba! No, naravno, naivci su bili svi koji su pomislili da će zbog toga doći do promjene uobičajenog dnevnopolitičkog diskursa između suprotstavljenih strana.

Onog dana kad je bio otišao na Pantovčak tražiti mandat od predsjednice, Orešković je rekao da je svjestan kako ne može očekivati uobičajenih 100 dana poštede, no vjerojatno ipak nije slutio koliko će biti u pravu. Sasvim sigurno bio je zatečen žestinom napada iz redova opozicije koji je doživio u Saboru, a koji se i dalje nastavlja koncentriranim topničkim udarom na pojedine ministre njegova kabineta.

Bilo je unaprijed jasno da će se na sve moguće načine tražiti slabe točke unutar “Timova tima”, a zasad je ipak dobro što glavninu udara nisu osjetili oni koji će biti zaslužni za provođenje gospodarskog programa. Površinske rane zadobio je, doduše, Oreškovićev ministar gospodarstva Tomislav Panenić, donedavni načelnik Tompojevaca, mjestašca koje prosječni Hrvat ne zna ni približno pronaći na zemljopisnoj karti. Njemu je također iščeprkana do kraja nerazjašnjena neslavna epizodica koja nije zapisana u CV-u, no vučji čopor zasad se ipak drži onih za koje je izglednije da će prvi pokleknuti.

Sudeći prema činjenici da je za ministra gospodarstva odabran saborski zastupnik Mosta, a da je sličan politički ključ prevladavao i na nizu drugih ministarskih mjesta koje određuju smjer gospodarstva, očito je da Orešković nije osobito inzistirao na nekom posve osobnom izboru gospodarskog tima, već da se poveo za nužnim političkim kompromisom koji je na brzinu trebalo zadovoljiti. Timov tim tako je očito rezultat niza nužnih i neizbježnih kompromisa. Svi smo čekali kakvu će to nacionalnu selekciju selektor predstaviti te tko će s klupe istrčati na teren, kako bismo procijenili je li doista on taj koji bira, ili umjesto njega biraju. Sudeći prema tvrdnjama “insajdera”, njegova je u nizu slučajeva doista bila zadnja, ali u okviru onoga što je bilo na meniju. No, u tom porađanju vlade s tri babice možda su otpali mnogi kandidati koji bi na hrvatsku javnost ostavili i znatno upečatljiviji dojam.

Zatajeni Ifo instiutut

Budući da je to bila mantra prethodnih tjedana, očekivali smo da ćemo istodobno dobiti i odgovor na pitanje je li ova vlada stručna ili politička, što god to značilo. I jesmo li ga dobili? Na prvi pogled, odoka, u nedostatku bolje mjere, reklo bi se da vlada u prosjeku po stručnosti ni u jednom ni u drugom smjeru ne odskače dramatično od svih prethodnih. U svakom slučaju, nacija nije ni mogla na prvi pogled biti impresionirana imenima koja uglavnom ne poznaje, koji su na papiru uglavnom dostatno kvalificirani za posao koji će obavljati, ali nisu baš ni akademici. U bijegu od onih koji već imaju političkih utakmica u svojim nogama i strahu od njihovih repova, možda se odustalo od nekih kandidata koji su ipak mogli dati nešto više.

Što smo doznali iz Oreškovićeve prezentacije u Saboru? U opoziciji su se u toj mjeri bili unaprijed naoštrili na to da iz svih oružja pucaju po svojoj meti da na koncu nisu ni primijetili da tu ima materijala koji i te kako traže dodatna pitanja. Tako im je bilo mnogo zanimljivije u piramidalnoj shemi na jednom Oreškovićevu slideu tražiti masonske simbole nego pitati – a gdje to on već ove godine namjerava naći tih 500 milijuna eura za smanjivanje proračunskog deficita i javnog duga? Što on to misli prodati, koju to mrtvu državnu imovinu probuditi i privesti svrsi? Reklo bi se da je to ipak nešto malo važnije od doskočica s kojima je do ponoći bio suočen Orešković. Da nije bilo Ivana Lovrinovića, pitanje je bi li se na toj temi uopće itko na trenutak i zaustavio.

Lovrinovićevu odluku da ne podrži Oreškovićevu vladu u ekonomskim krugovima neki su dočekali sa zabrinutošću, a mnogi s olakšanjem. Ekonomisti su tu oštro podijeljeni. Dio njih podržava njegove zamisli o većem jedinstvu izvršne i monetarne vlasti i redefiniranju uloge HNB-a, dok se drugi, čini se brojniji, užasavaju “petljanja” po monetarnoj politici i zamisli o gašenju II. mirovinskog stupa, koje je malo tko zapravo do kraja razumio.

Ovi drugi uglavnom su zadovoljni prvim signalima koje je poslovnoj zajednici poslao Orešković, iako za sada još uvijek nije jasno koje će biti glavne odrednice pri stvaranju proračuna za ovu godinu, koji će biti onaj ključni test za Oreškovića. Skandal s ministrom branitelja ipak je u prvom redu test za Tomislava Karamarka i snagu neformalne koalicije između HDZ-a i Mosta. Orešković u ovom trenutku ima mnogo važnijeg posla.

Zanimljiv projekt u tom smislu predstavila nam je proteklog tjedna Udruga poreznih obveznika Lipa – rad dva studenta četvrte godine Ekonomskog fakulteta koji su iznijeli svoj cjeloviti prijedlog fiskalne konsolidacije u sljedeće četiri godine. Mladci očito ne pate od viška sentimenta pa su tako bez krzmanja i ispričavanja uzeli oštre škare u ruke i već za ovu godinu predvidjeli smanjivanje rashoda za 4,68 milijardi kuna te njihovo zamrzavanje tri godine iza toga dokazujući da su uz programirani godišnji rast gospodarstva od 1,5 posto u tom slučaju državne financije sasvim održive i kreću se u željenom smjeru. No, otkuda bi uzeli taj novac? Pazite sad: 1,5 milijardi iz plaća u javnom sektoru, 1,4 milijarde iz mirovina, milijardu iz poljoprivrednih subvencija. Za 360 milijuna kuna srezali bi aktivne politike zapošljavanja i naknade za nezaposlene!

Naravno da je to poslužilo prije svega kao zgodna vježba za raspravu, no, vjerovali ili ne, okupljeni iskusni ekonomisti, iako su odmah odmahnuli rukom da tako nešto nikad ne bi dobilo političku podršku, zapravo vjeruju da je to ispravan način razmišljanja. Iako ni ne pokušavaju dati odgovor kako bi na gospodarstvo djelovao takav nagli pad potrošnje. A na pitanje kako bi to, naprimjer, preživjeli umirovljenici koji su ionako na rubu preživljavanja, odgovaraju da u suprotnom u pitanje dolazi cijeli sustav. S druge strane, kako kaže Velimir Šonje, stalno se govori o cijeni bolnih poteza, a ne govori se o tome koja je cijena toga da se ne napravi ništa. Mit je, kaže, da Hrvatska može povećanim gospodarskim rastom nadoknaditi nesmanjivanje rashoda, jer do takvog rasta nije došlo u proteklih sedam godina, a prema projekcijama koje je predstavio Orešković, kao i njegovi prethodnici, ne treba ga očekivati ni u skoroj budućnosti.

Ključno je pitanje ipak razmišljaju li na taj način i u novoformiranoj vladi. Sasvim sigurno dobivaju mnoštvo savjeta u smislu da je najbolje, a i daleko manje bolno, odmah prve godine mački odrezati rep, nego svake godine po komad, no, sudbina programa koji je za HDZ sačinio njemački Ifo institut jasno pokazuje da u vladajućoj koaliciji nisu bili spremni na takve političke rizike. U kampanji su odlučili zatajiti program za koji stručnjaci sada, kada su glavne njegove crte objavljene, kažu da zapravo uopće nije tako strašan kako se očekivalo, upravo suprotno, te da bi HDZ, da je imao hrabrosti na vrijeme s njim izići na vidjelo – vjerojatno znatno uvjerljivije dobio izbore i danas ne bi bio u situaciji ulaziti u kompromise na svakom drugom koraku.

Iako investicijska javnost to od njega zasigurno očekuje, Orešković zasad ne govori detaljnije o načinima osjetnijeg smanjivanja proračuna. Umjesto toga govori o nalaženju 500 milijuna eura iz drugih izvora, bila to privatizacija državnih udjela u nestrateškim poduzećima ili aktiviranje i prodaja mrtve imovine koja nije privedena svrsi. No, koliko je to realno, može li to biti neslavan pandan očekivanjima Radimira Čačića koji je godinu dana govorio o fantomskim velikim državnim investicijama, iako mu je trebalo biti jasno da ni u idealnim uvjetima takvi projekti ne mogu biti provedeni tako brzo? Ako govorimo o prodaji državnih udjela u raznim korporacijama, onda je jasno da se lako može dogoditi da takvi procesi, čak i ako ne bude nikakvih političkih otpora, potraju nekoliko mjeseci, pa i po pola godine, a priželjkivani prihodi, kojima bi se pohvalio kreditorima, ne budu ostvareni u ovoj godini, u punoj mjeri ni u 2017.

Drugi stup u ladici

Tu sasvim sigurno ima udjela od kojih Hrvatska više nema mnogo koristi, jer ili više ne donose neku značajniju dividendu ili su premali da bi donijeli neka konkretna upravljačka prava. Naprimjer, koje praktične koristi država ima od toga što Centar za restrukturiranje i prodaju RH drži svega 1,17 posto Hrvatskog telekoma? Takvih udjela u raznim tvrtkama ima mnogo i, kad bi se sve to uspješno zbrojilo, moglo bi se doći i do veće svote od priželjkivane. No, ostaje pitanje kompanija poput Ine, za koju neki drže da bi se država iz nje trebala povući, dok drugi i dalje vjeruju da se radi o strateškoj imovini o kojoj ovisi energetska budućnost Hrvatske te da treba pošto-poto zaštititi izgubljena upravljačka prava.

Prijedlog da se novac iz II. mirovinskog stupa “vrati” i upotrijebi za spas mirovinskog sustava zasad je u ladici, ali to ne znači da se ne može u nekom obliku staviti na stol. Orešković će htjeti taj novac aktivirati za ozdravljenje državnih financija, a mirovinski fondovi, kojima je prevelik dio imovine vezan državnim obveznicama, zasigurno će biti zainteresirani u tome sudjelovati.•