Meštrović je poručivao Paveliću: Nemojte moje djelo pretvoriti u džamiju

Prema Josipu Franku iz Stranke prava, izgradnja džamije u Zagrebu pravi je odgovor na srpske pretenzije. Prohrvatske stranke agitirale su za gradnju džamije, a projugoslavenske i srpske protiv.

Protivnici su se izrugivali onima koji su željeli džamiju u Zagrebu. Vođa HSS-a složio se s inicijativom izgradnje džamije zato što „muslimani Banovine u svome glavnom gradu trebaju imati svoju bogomolju“. Poglavnik je odbio da se džamija gradi na Zelengaju s obrazloženjem da je to mjesto neugledno i neprikladno za džamiju te predstavnicima medžlisa dao do znanja da ima „drugo rješenje“. Početkom kolovoza 1941. Pavelić je, primajući izaslanstvo uleme (Ademaga Mešić, Hakija Hadžić, Mehmed Handžić), otkrio svoje rješenje: Dom likovnih umjetnika na Trgu N (Trgu hrvatskih velikana?) preuredit će se u džamiju. Pavelić je svoju odluku donio iz političko-ideoloških razloga budući da je i Ivan Meštrović iz političkih i ideoloških razloga 1938. izgradio Dom likovnih umjetnika na tadašnjem Trgu kralja Petra I. Velikog Oslobodioca Ivan Meštrović, koji je u kolovozu 1941. bio u Splitu, usprotivio se Pavelićevoj namjeri da njegovu građevinu, posvećenu Karađorđevićima, pretvori u džamiju. Stoga je pisao Mili Budaku, ministru bogoštovlja i nastave u vladi NDH Minareti su bili visoki po 45 metara i bili gotovi u travnju 1942. Podnožje minareta bilo je obloženo bračkim kamenom. Unutrašnjost Doma likovnih umjetnika potpuno je prenamijenjena u muslimansku bogomolju Inicijativa za rušenje „Poglavnikove džamije“došla je iz Sarajeva. Zagrebačka džamija je prozvana „najkrvavijom džamijom u zemlji“. Tako ju je opisao književnik Šukrija Pandžo Islamske vjerske vlasti u BiH i Zagrebu usprotivile su se rušenju džamije u Zagrebu jer ona, kako piše u njihovim dopisima, „nije djelo tzv. poglavnika i NDH nego djelo muslimana“Na kraju, 9. travnja 1948., potpredsjednik Gradskog narodnog odbora Mika Špiljak potpisao je rješenje o rušenju minareta.

Protivnici su se izrugivali
Ideju za izgradnju džamije u Zagrebu lansirala je 1908. Stranka prava Josipa Franka. Politika stranke, sukladno Starčevićevu nauku, bila je takva da se bosanskohercegovački muslimani, nakon aneksije BiH, nađu u hrvatskom nacionalnom korpusu. Ivan Zatluka, zastupnik Stranke prava, u novinama „Hrvatsko pravo“ počeo je agitirati za gradnju džamije. Srpsku agitaciju prozvao je zato što do tada još nije bilo džamije u Zagrebu. Njegovu ideju ismijavali su pojedini katolički krugovi, ali i zagovornici hrvatsko-srpske koalicije. Zatluka je zaključio da Srbi žele ostvariti utjecaj na muslimane u ostvarenju svojih ciljeva. Prema njegovu mišljenju, izgradnja džamije u Zagrebu pravi je odgovor na srpske pretenzije. No stvaranjem Jugoslavije nakon Prvog svjetskog rata, zamrla je i ideja o gradnji džamije u Zagrebu. Zamisao je ipak preko „grupe građana“oživjela 1921. Ivo Pilar, pravnik, političar i hrvatski geostrateg, bio je prvi koji je donirao sredstva za gradnju džamije u Zagrebu. Javnost se podijelila u vezi s inicijativom. Prohrvatske stranke agitirale su za gradnju džamije, a projugoslavenske i srpske protiv. Protivnici su se izrugivali onima koji su željeli džamiju u Zagrebu. Objavljivane su karikature zagrebačke katedrale s minaretima umjesto zvonika, a nadbiskupu zagrebačkom Antunu Baueru slali su poruke tipa: „Možda su muhamedovci bliži latinašima zato što mogu imati više žena.“ Ideja o izgradnji džamije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije podgrijavana je, ali se do 1935. tapkalo na mjestu. Džematski medžlis grada Zagreba 1935. prvi put je raspravljao o gradnji džamije, a dvije godine poslije Ismet Muftić, Ahmet Alajbegović i Salih Kulović sastavili su statut Zaklade za izgradnju džamije i zgrada za uzdržavanje džamije te smještaj islamskih-vjersko prosvjetnih ustanova. Statut je usvojen u veljači 1938. Upravni odbor Zaklade činili su članovi Džematskog medžlisa, predsjednik je bio Ismet Muftić. Starčevićev dom prvi je uplatio donaciju za izgradnju džamije.

Meštrović je pisao Budaku
Nakon proglašenja Banovine Hrvatske, muftija zagrebački Ismet Muftić otišao je kod Vladka Mačeka. Vođa HSS-a složio se s inicijativom izgradnje džamije zato što „muslimani Banovine u svome glavnom gradu trebaju imati svoju bogomolju“. Prema zahtjevima za dodjelu zemljišta, Građevno-regulatorni odbor gradskog zastupstva odlučio je da se džamija gradi na Zelengaju. Upravni odbor Zaklade džamije to je objeručke prihvatio. Međutim, zbog imovinsko-pravnih odnosa sve je stalo. Stoga je zamjensko zemljište predloženo na Gupčevoj zvijezdi. Upravni odbor Zaklade za izgradnju džamije krajem 1940. napisao je pismo donatorima u kojem, uz ostalo, piše da je u Zagrebu 2000 Hrvata islamske vjere te da džamija neće biti samo obična bogomolja nego i „dragocjen spomenik koji će svojom umjetničkom ljepotom trajno svjedočiti o uzajamnom razumijevanju i skladu “muslimanskih i katoličkih pripadnika hrvatskoga naroda. Džamija bi, pisali su, trebala biti simbol novoga vremena i „ukras za grad Zagreb“. Nacrte za džamiju na Zelengaju napravili su Zvonimir Požgaj i Omer Mujadžić.

Kampanja za gradnju džamije nastavila se, sukladno novoj ideologiji, još jače nakon proglašenja NDH. Predstavnici Društva za poljepšavanje grada Zagreba i Džematski medžlis grada Zagreba posjetili su, noseći nacrte, najprije gradonačelnika Zagreba Ivana Wernera, a potom i poglavnika Antu Pavelića. Poglavnik je odbio da se džamija gradi na Zelengaju s obrazloženjem da je to mjesto neugledno i neprikladno za džamiju te predstavnicima medžlisa dao do znanja da ima „drugo rješenje“. Početkom kolovoza 1941. Pavelić je, primajući izaslanstvo uleme (Ademaga Mešić, Hakija Hadžić, Mehmed Handžić), otkrio svoje rješenje: Dom likovnih umjetnika na Trgu N (Trgu hrvatskih velikana?) preuredit će se u džamiju. Pavelić je svoju odluku donio iz političko-ideoloških razloga budući da je i Ivan Meštrović iz političkih i ideoloških razloga 1938. izgradio Dom likovnih umjetnika na Trgu kralja Petra I. Velikog Oslobodioca. Meštrović je, naime, izgradio spomen-dom jer je bio protiv toga da se na trgu podigne bista kralja Petra na konju. Uspostavom NDH, kuratorij Zaklade Doma likovnih umjetnika promijenio je naziv u Zakladu Doma hrvatske likovne umjetnosti u Zagrebu. Kuratorij je u kolovozu 1941. morao napustiti Dom likovnih umjetnika, baš kako je Pavelić tražio. Ivan Meštrović, koji je u kolovozu 1941. bio u Splitu, usprotivio se Pavelićevoj namjeri da njegovu građevinu, posvećenu Karađorđevićima, pretvori u džamiju. Stoga je pisao Mili Budaku, ministru bogoštovlja i nastave u vladi NDH. Podsjetio je Budaka kako se i sâm zalagao da „naši muslimani i u Zagrebu dođu do svoje bogomolje“. Meštrović je u svome pismu iznio argumente da je prenamjena Doma oduzimanje tuđe imovine, bez pitanja i pristanka vlasnika, te da su pogažena umjetnička autorska prava. Meštrović je, ironizirajući, Budaku iznio argument da su muslimani u Zagrebu došli do svoje bogomolje onako kako su došli i onda „kad je crkva sv. Luke u Jajcu pretvorena u džamiju“.

Budak je uzvratio Meštroviću da će džamija biti izgrađena na mjestu „doma kralja Petra“koji je izgrađen protiv volje hrvatskog naroda. Nacrt džamije bio je povjeren arhitektima Zvonimiru Požgaju i Stjepanu Planiću koji je htio izgraditi tri minareta, a na ulaznom prostoru trebao je biti vodoskok. Odjel za javne radove Ministarstva prometa i javnih radova prihvatio je Planićev nacrt, a unutrašnje uređenje džamije povjereno je Požgaju. Minareti su bili visoki po 45 metara i bili su gotovi u travnju 1942. Podnožje minareta bilo je obloženo bračkim kamenom. Unutrašnjost Doma likovnih umjetnika potpuno je prenamijenjeno u muslimansku bogomolju. Pa ipak, džamija je svečano otvorena tek u kolovozu 1944. u vrijeme kad se NDH našla u bezizlaznoj situaciji. Nazirao se preokret i rasap. Iz BiH se, uostalom kao i iz drugih dijelova NDH, teško putovalo do Zagreba zbog ratnih djelovanja.
 

Smaknuti bez suđenja
Na otvorenje džamije došlo je malo muslimanskih dostojanstvenika iz Sarajeva. Partizani su učestalo napadali vlakove i rušili komunikacije, a kako se nazirao kraj rata, postojalo sve izvjesnije tko će biti pobjednik – pozvani muslinski dostojanstvenici iz BiH bili su oprezni. U ime bosanskohercegovačkog reisu-l-uleme, vjerskog poglavara muslimana u BiH, u Zagreb je na otvaranje džamije došao Ali Aganović, zatim gradonačelnik Sarajeva Nasih Repovac i nekoliko dostojanstvenika Islamske vjerske zajednice. „Poglavnikova džamija“otvorena je 18. kolovoza. 1944., a Pavelić je predao njezine ključeve zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću. Na svečanom otvaranju džamije, među ostalima, bili su njemački poslanik u Zagrebu Siegfried Kasche, finski otpravnik poslova u NDH Armas Yontila te visokorangirani dužnosnici NDH Lovro Sušić, Mladen Lorković, Andrija Artuković, Osman Kulenović, Ademaga Mešić, Ico Kirin, Viktor Prebeg, Nikola Mandić, Edo Bulat itd. Nakon sloma, viđeniji muslimani u NDH, vojni časnici i članovi vlade ili su smaknuti bez suđenja ili im je, nakon izručenja iz zarobljeničkih logora Austrije, suđeno u velikim procesima. Alajbegović i Kulenović 1947. osuđeni su na smrt strijeljanjem i smaknuti na nepoznatom mjestu. Suđeno je i Ismetu Muftiću. Komunističke vlasti u Zagrebu nisu odmah išle na rušenje Pavelićeve džamije. Tek je 1946., godinu dana nakon završetka rata, uklonjena spomen-ploča postavljena u povodu otvaranja džamije. Međutim, inicijativa za rušenje džamije došla je iz Sarajeva. Zagrebačka džamija prozvana je „najkrvavijom džamijom u zemlji“. Tako ju je opisao književnik Šukrija Pandžo. U Sarajevu je u rujnu 1945. održana muslimanska konferencija Glavnog odbora Muslimana BiH, na kojoj je zatraženo rušenje džamije, odnosno minareta u Zagrebu. Nakon konferencije poslan je zahtjev Vladimiru Bakariću, predsjedniku vlade NR Hrvatske, da se sruši džamija. No Bakarić je lukavo zanemario zahtjev. Islamske vjerske vlasti u BiH i Zagrebu usprotivile su se rušenju džamije u Zagrebu jer ona, kako piše u njihovim dopisima, „nije djelo tzv. poglavnika i NDH nego djelo muslimana“. Hrvatski komunisti u početku su samo promijenili ime trga na kojem je bila „poglavnikova džamija“. Umjesto Trga Kulina bana, trg je dobio naziv Trg žrtava fašizma. No u proljeće 1948. opet je pokrenuta propaganda za rušenje džamije, odnosno Pavelićevih minareta.

Odluka o rušenju
Lutvo Hajdaragić, član uprave društva Preporod, kako je sebe predstavljao, „kao musliman i učesnik narodno-oslobodilačke borbe“, zatražio je u ožujku 1948. rušenje minareta koji su „simbol krvave ustaške tiranije“. Na kraju, 9. travnja 1948., potpredsjednik Gradskog narodnog odbora Mika Špiljak potpisao je rješenje o rušenju minareta. „Gradski izvršni odbor prihvatio je dne 13. ožujka 1948. rezoluciju potpisanu po muslimanima koji žive u Zagrebu, da se sruše tri minareta džamije na Trgu žrtava fašizma, koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima“, pisalo je, među ostalim, u Špiljkovoj odluci. U odluci je napisano da se rušenju pristupi 12. travnja 1948. Poslije rušenja minareta, pristupilo se i unutarnjem rušenju džamije. Komunisti, dakako, nisu zaboravili konfiscirati skupocjene tepihe iz džamije koji su završili u prostorijama Izvršnog vijeća NR Hrvatske, dakle vlade komunističke Hrvatske na Markovu trgu. Sve u vezi s povijesti muslimana u Zagrebu, pa i „Poglavnikove džamije“, znanstveno je obradio Zlatko Hasanbegović i objavio u svojoj knjizi „Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. – doba utemeljenja“.