Ivan Miklenić: Moć je u Hrvatskoj izvaninistucionalna, gotovo po mafijaškom modelu

Umjetno je medijski stvorena situacija kao da su predsjednički izbori službeno raspisani i da su počeli teči rokovi za službeno kandidiranje, a pitanja svakodnevnoga realnoga života, pogotovo strateška pitanja, bitna za budućnost Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva i dalje su u drugom planu.

Upravo takvo stanje javnosti i javnoga mnijenja idealno je za sve one koji vuku poteze iza scene, koji se koriste svojom moći bez obzira na to što njihova moć nema ni legitimnost ni legalnost. I to je jedna od trajno aktualnih tema, sudbinski važnih kako za državu i pojedine društvene segmente tako i za veoma brojne hrvatske građane, a kreatori javnoga mnijenja nikako da je otvore.

Tek sporadično, i kad je to na strani onih koje glavna struja javnoga mnijenja ne preferira, otvara se pitanje ponašanja tzv. lokalnih šerifa, a nipošto se ne dira u, de jure, ilegalnu golemu moć javnosti nepoznatih pojedinaca i manjih skupina, u normalnom demokratskom društvu nezamislivo je da bi moć nad gotovo čitavom zemljom mogao imati itko drugi osim legalno i legitimno izabranih nositelja državnih vlasti, stav je svećenika, kanonika Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga te dugogodišnjeg glavnog urednika Glasa Koncila, Ivana Miklenića koji je objavio Narod.hr. 

Miklenić tvrdi kako je u starim demokracijama poznata moć i iznimno bogatih ljudi, velikih korporacija, osobito velikih medijskih nakladnika, koji samom svojom djelatnošću mogu donekle utjecati na znatan dio ljudi ili društva. U tim demokracijama pretpostavlja se i velika moć stanovitih tajnih društava i njihovih članova, no ta moć ne može biti funkcionalna izvan državnih i društvenih institucija, što znači da je i ta moć ovisna o rezultatima pluralnih i demokratskih izbora.

Za razliku od tih starih demokracija hrvatsko društvo suočava se s moćima koje funkcioniraju ponajprije izvaninstitucionalno, gotovo po mafijaškom modelu. Moć bez legitimnosti i legalnosti u Hrvatskoj nimalo ne ovisi o ishodu izbora, jer birači ne mogu izabrati ni osobe ni političke stranke koje bi se iskreno željele uhvatiti u koštac s tim nelegalnim i nelegitimnim moćima i njihovim utjecajima.

Iskustvo svih parlamentarnih izbora nakon 2000. godine potvrđuje da ni jedni rezultati izbora nisu donijeli ni minimum nužnih promjena u Hrvatskoj, a to potvrđuje, kako sada stoje stvari, da izbori i ne mogu biti početak nužnih promjena ni u kojem bitnom segmentu državne politike ni stvarne promjene u hrvatskom društvu.

Oslobađanje hrvatske politike, državne moći i hrvatskoga društva može početi jedino promjenom izbornoga zakonodavstva, a upravo to ne žele gotovo sve, osobito najvažnije političke stranke koje su od 2000. godine participirale u vladajućim koalicijama. Ne će biti u Hrvatskoj stvarnoga unutarnjega oslobađanja od nelegitimnih i nelegalnih moći sve dok ne pobijedi zakonitost i demokracija, tj. striktno poštovanje duha i slova zakona na svim razinama od predsjednika države do posljednjega građanina, i dok ne pobijedi demokratsko osvajanje upravljačkih pozicija u političkim strankama po načelu jedan član jedan glas u biranju između više kandidata.