Ako nećeš puknuti, najbolji psihijatar su ti životinje. Gledaš goluba, kokicu kako snesu jaja i izlegu se mladi, gledaš život. U kratkom razdoblju vidiš život od nastanka pa dok ne postanu “mama, tata, baka...”, što je period od dvije godine. To je neko pozitivno iščekivanje u životu. Kada se izleže, dobije perje, stasa, pa dobije mlade... To je poseban osjećaj...
Ostavio ih samo zbog rata
Priča nam to 56-godišnji Ivan Mikulin ponosno pokazujući brojne pehare, diplome i medalje koje je osvojio na izložbama diljem Hrvatske. Sam pogled u Ivanovo dvorište u Velikoj Buni nedaleko od Velike Gorice dokazuje njegovu ljubav prema životinjama. Brojne koke, pijetlovi, golubovi, ježevi... čim su nas spazili odmah su se razbježali i okupili oko Ivana koji je s njima nježno i na svojstven način razgovarao i objašnjavao im da smo mi prijatelji i da se ne boje. – Od malih nogu sam oko sebe okupljao životinje. Prvo su tu bili zečevi i fazani, zatim golubovi i na kraju kokice. Svoje sam ljubimce ostavio samo dok sam bio u Domovinskom ratu – govori Ivan koji se 15. studenoga 1990. prijavio u posebnu postrojbu specijalne policije u Rakitju gdje je zapovjednik satnije bio Marijan Mareković, te je u Hrvatskoj vojsci bio do okončanja rata nakon vojno-redarstvene operacije Oluja. – Rat je okrutna stvar. Prošao sam sve i svašta i zahvalan sam Bogu što sam danas živ, što ne mogu reći za mnoge svoje suborce i prijatelje koji su dali život za domovinu – kaže Ivan opisujući nam svoj ratni put.
– Naš je zadatak u početku bio osiguravanje Ministarstva unutarnjih poslova, Sabora, Franje Tuđmana, Josipa Manolića, Stjepana Mesića, helidroma u Lučkom, HTV-a... Prva akcija u koju sam kako pripadnik specijalne policije išao bila je u Pakracu, kada su pobunjeni Srbi zauzeli policijsku postaju u tom gradu – kazao je Ivan te na trenutak prekinuo priču o svom ratnom putu jer je morao nahraniti kokoši.
Koke su uvijek prioritet
– Vidite, traže hranu. Nema tu čekanja. Kokice su mi prioritet. Oprostite, ali to je tako. Evo vidite, tu imam oko 200 mladih koka. Starih ne znam točno koliko je, ali vidite da ih ima puno. Ne brojim ih više. Nije jednostavno držati koke. Ima s njima puno posla, ali čovjek se navikne, a ako još i voli životinje i ne osjeti vrijeme i trud potrošen na njih. Ujutro mi treba više od dva sata da ih nahranim i dam im vode. Zatim su tu i moji golubovi kojih imam nekoliko stotina – ponosno govori Ivan penjući se do golubova koji su smješteni u krletkama iznad staje. – I oko golubova dnevno imam dosta posla. Ponekad i mlade moram dohranjivati, kada ih stari prestanu hraniti. Kada mladi dobiju perje, golub miče golubicu od njih i ona ponovno nese jaja i dobiva mlade. U tom razdoblju ja ih dohranjujem dok ne očvrsnu da se sami mogu brinuti za sebe – govori Ivan dodajući kako sam snosi sve troškove njihove prehrane. – Za njih hranu i sve ostalo financiram sam. Neke posebne koristi od golubova nema. To je jednostavno čista ljubav – ističe Ivan pokazujući nam goluba kojim se posebno ponosi. – Ovo je moj ljubimac, dalmatinska zimovka, koji je jednom bio i najljepši golub na izložbi, i to u konkurenciji svih izloženih malih životinja: peradi, golubova, zečeva... Najdraža nagrada za goluba mi je Majstor uzgoja upravo za tu dalmatinsku zimovku na državnoj izložbi – napominje Ivan ističući kako je odlika pasmine to što je izrazito žarke boje perja zbog čega se ubraja u skupinu golubova ukrasnih boja.
– Glava mu je uska i dugačka. Čelo nenaglašeno, uglavnom sa šiljastom kukmicom na glavi, a u rjeđim slučajevima i bez nje. Kukmica nadvisuje tjeme, a od zatiljka u ravnoj liniji s vratom čini oštru grivicu. To ga čini posebnim. Osim te pasmine poseban mi je i golub zagrebački prevrtač. Ta pasmina golubova nastala je 1920. godine križanjem kapucinera, bečkog kratkokljunog i orijentalnog prevrtača. Pasmina je registrirana u Zagrebu 1925. godine o čemu postoje zapisi u predratnom listu “Prijatelji životinja“ koji je tiskan u Zagrebu 30-ih godina prošlog stoljeća. Tada su već uzgojeni golubovi s visećim krilima, velikom kukmicom i dobro dignutim i širokim repom, ali s uskom glavom i nešto dužim nogama. Tada su ih uzgajivači zvali purcleri. Tijekom 2. svjetskog rata mnoga jata su uništena i bilo je potrebno dosta vremena da se pasmina obnovi. Poslije 1950. godine pasmina se ponovo počela uzgajati u većem broju. Križanjem s kečkemeterom i komaromskim prevrtačem stvoren je nekadašnji tip i izgled ovog goluba. Tako je drugi standard nastao 1973. godine.
Zagrebački prevrtač je golub srednje veličine, skladnih proporcija, niskih nogu s bogatom kapom, vrlo živahan, perja čvrsto priljubljenog uz tijelo – govori Ivan koji, koliko se ponosi svojim golubovima toliko i svojim posebnim kokošima. – Prve kokice bile su mi kokinkine. One potječu iz Kine gdje su oko 1850. bile poznate kao shanghai ili cochinchine. Patuljasta kokinkina je mirna i umiljata pasmina za čije držanje je potrebno čisto i pjeskovito tlo ili mekana trava. One su prije svega ukrasne životinje. Postoje patuljaste i velike kokinkine. Obje vrste su lijepe, objašnjava. – Kokinkina patuljasta, kakvu ja uzgajam, jedna je od najpopularnijih pasmina kokoši u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, a ima ih u svim mogućim bojama. Mogu se pohvaliti da dugo imam i kokice apencelere , one su mi se posebno dopale zbog krijeste i čupe. Porijeklom su iz regije Appenzell u Švicarskoj. Danas se uzgaja pretežno kao ukrasna ptica, ali nosi i zahvalan broj bijelih jaja – govori Ivan pokazujući nam svoje posebne kokice posavske kukmice.
– To su posebne kokice koje su dobile naziv po kukmi koju imaju na glavi. Vrlo su pitome i jako dobre nesilice. Glava im je srednje veličine, s lijepo oblikovanom velikom okruglom kukmom na sredini glave. Kukma je kod pijetla malo opuštenija – govori i napominje kako su mu njegove životinje jednostavno lijek za ratne rane i PTSP. – Domovinski rat uzeo je svoj danak, kako svima koji su sudjelovali tako i meni. Sudjelovao sam u akciji na Plitvicama kada je poginuo Josip Jović... – prisjeća se. – Kada se osnivao Zbor narodne garde, ja sam tada prešao u 2. gardijsku brigadu Gromovi kojom je zapovijedao Josip Lucić – govori Ivan prisjećajući se kako su ga nakon što je demobiliziran ponovno mobilizirali te je sudjelovao u akciji Bljesak i Oluja kao pripadnik 3. bojne 143. ogulinske brigade. Priča Ivan o ratu potaknut i nedavnom proslavom obljetnice Oluje, ali odmah se okreće svojim pticama. – Sve te životinje sad mi potpuno ispunjavaju život. Svaki dan treba se brinuti o njima, pogotovo kada se izlegu mladi – govori Ivan napominjući kako svake godine ide na nekoliko natjecanja, ali obvezno i na izložbe, ističući kako su mu najbolje državne izložbe.
Više od sto godina uzgoja
– Uzgoj malih životinja u Hrvatskoj ima iznimno dugu tradiciju, dulju od sto godina, u prvom redu je hobistički, liječi srce i dušu, no isto tako moram naglasiti da djeluje iznimno terapijski – objasnio nam je i Mihael Pavišić, koji je na čelu Hrvatskog saveza udruge uzgajivača malih životinja. Kaže kako se uzgojem malih životinja bave mnogi hrvatski branitelji kojima je to jedan oblik terapije koji ih opušta i smiruje. – Opće je poznata izreka “Tko voli životinje, voli i ljude”, i to je doista istina u koju sam se uvjerio bezbroj puta – ističe Mihael napominjući kako je u postupku Ministarstva poljoprivrede priznavanje kao hrvatske izvorne pasmine peradi i posavska kukmasta kokoš. – Nositelj projekta je Udruga uzgajatelja posavske kukmaste kokoši Kukmica iz Velike Gorice, srca Turopolja. Projekt je pokrenut radi zaštite i očuvanja te naše predivne pasmine peradi. U tom projektu uz mene sudjeluju i uzgajatelji Ivan Mikulin, Petar Rajković i Igor Čulibrk, a velika pomoć nam je i voditelj projekta, profesor Zlatko Janječić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Mihael Pavišić objasnio nam je da je vrijednost tog zahtjevnog projekta veća od 230 tisuća kuna, a pokrovitelj mu je Zagrebačka županija, te posebno istaknuo brojne međunarodne susrete uzgajivača malih životinja, kao i činjenicu da su upravo hrvatski uzgajivači vrlo cijenjeni i priznati u Europi i svijetu.