Zgrada dječjeg vrtića tek je obnovljena, ali potpuno je prazna i bez igračaka. Umjesto na tobogan i ljuljačke, u dvorištu pogled puca jedino na travu do koljena. Samo jedan dječak svako jutro prolazi kroz vrtićka vrata. Dosadno mu je, priznaje, iako ga zabavljaju – dvije tete. Zimsko je doba, a kako bi se ugrijali, često se sve troje zapute u knjižnicu ili muzej jer u vrtiću gori samo jedna mala grijalica. Veljača je 1998., ratne rane vidljive su na svakome koraku, a šestogodišnji Ivan Štimac jedino je dijete u vrtiću u Vukovaru. S odgojiteljicom Mirjanom Kulić, koja ga je čuvala i u progonstvu u Zagrebu, među prvima se vratio u rodni grad nakon mirne reintegracije.
Mati ranjena, otac u logoru
Tri sam mjeseca bio sam u vrtiću, dok u svibnju nije došla prijateljica Ivana, a za mene je to bio jako veliki prostor. Ti su mi prvi mjeseci “u magli”, no dobro se sjećam svečanog otvaranja u svibnju. Odjenuli su mi slavonsku narodnu nošnju, došla je Jadranka Kosor, mi djeca tada nismo znali tko je ona, i u jednom sam trenutku bio toliko pospan da sam se naslonio na nju i nakratko zaspao – smješka se ovaj 27-godišnjak.
Uspio se razbuditi i trgnuti pa su on i Ivana kasnije predali Jadranki Kosor jastučić sa škarama, a ona je potom presjekla vrpcu.
– Kada smo ušli, sve je bilo puno igračaka, robota, autića, nisam znao čime bih se prvo igrao. Bio je to baš dan za pamćenje – prisjeća se naš sugovornik koji se najradije zabavljao autićima i avionima.
Kao šestomjesečna beba, Ivan Štimac s ranjenom je majkom izašao iz Vukovara te krvave jeseni 1991. Otac mu je zarobljen i odveden u logor.
– Bio je hrabra beba, nije plakao, kao da je znao da se nešto događa oko njega te mora biti tih i miran. Najveći dio djetinjstva proveo je u zagrebačkom Sopotu, već je s dvije godine krenuo u vrtić. Bili smo skupina Potočnice, koja je okupljala djecu prognanike. Tamo sam mu bila teta i rasla zajedno s njim – kaže nam Mirjana Kulić, danas ravnateljica Dječjeg vrtića Vukovar 1.
Ivanova majka Zdenka, inače ekonomske struke, do rata je radila u Domu zdravlja, a u rujnu 1997. dobila je posao u vukovarskoj bolnici. Otac mu je bio zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova, tada s mandatom u inozemstvu.
– Ivan je, tako, ostao sam u Zagrebu s devet godina starijom sestrom Majom koja je tada krenula u srednju školu. Stanovali su u sobi do moje tako da sam ih ja pazila i njega odvodila u vrtić. Kada je u veljači stigao poziv za povratak vrtića, i nas dvoje smo se vratili. Taj je dječak, zajedno s našom prvom ravnateljicom Hildom Marijom Devčić, ustrojio vrtić u Vukovaru – govori ona s nostalgijom u glasu.
Pronašli plišanog medu bez oka
Teško je to doba bilo, predali su im u ruke ključeve prazne zgrade. Mirjani se na radnom mjestu za mjesec dana pridružila kolegica Verica, ali Ivan je i dalje bio sam. Dvije tete, jedno dijete.
– Bile smo tada i kosci, domari, domaćice, uređivale smo prostor, a on je s nama naučio i ženske poslove i danas je mladić za poželjeti. Igrao se igračkama koje mu je mama donijela od kuće, ili smo izmišljali igre, a omiljena nam je bila glumljenje arheologa. Istraživali smo po gradu, tamo gdje smo znali da je sigurno, smišljali smo priče o predmetima koje smo pronalazili, a svaka je imala sretan završetak – opisuje nam teta Mirjana. Pronašli su, sjeća se dobro, i plišanog medvjedića bez oka. Ivan nije bio zahtjevno dijete – i sam se prisjeća kako mu je dovoljan bio i samo jedan autić da bi se cijeli dan zabavljao.
– Muzej nam je bio oaza mira pa je dijete, htjelo-ne htjelo, i tu kulturnu crtu razvilo. Bilo nam je lijepo – nadovezuje se ona.
Topli proljetni dani te 1998. donijeli su Ivanu društvo, i to imenjakinju – djevojčicu Ivanu Baranjek. Rodila se, prišapnula nam je njihova teta, i prva ljubav.
– Što će drugo kada se skupe jedini dječak i jedina djevojčica – smije se danas Ivan.
Nije se, pak, dugo zadržao u Vukovaru. Otac mu je već u jesen iste godine dobio posao u Njemačkoj pa se obitelj preselila. Osnovnu je školu počeo u toj zemlji, a završio u Zagrebu. U Vukovar se vratio na preddiplomski studij 2012. godine, gdje je proveo prve tri godine fakulteta, a četvrtu i petu odslušao je ponovno u metropoli.
– Silno sam želio studirati na Veleučilištu Lavoslava Ružičke jer je nastava kvalitetna, a i zbog manjeg broja studenata moguć je individualni pristup. Trenutačno sam apsolvent na Poslovnom veleučilištu Zagreb, gdje studiram marketing i komunikaciju – govori.
Majka Zdenka radi danas u muzeju vukovarske bolnice. Hoće li se i on doseliti, teško mu je još reći.
– Ne planiram još ništa, proveo sam ljetos četiri mjeseca u Sloveniji na Erasmus praksi, prvo ću diplomirati pa ću onda korak po korak – dodaje Ivan kojemu se, kaže, odmah u govoru prepozna da nije rođeni Zagrepčanin, već Slavonac.
Samo jedan polaznik bio je te zime 1998. upisan u Dječji vrtić Vukovar 1, a 20 godina kasnije – hodnicima veselo trčkara 530 mališana u 24 odgojne skupine.
– I zaista su ta djeca budućnost grada jer svako jutro nasmijana dolaze u vrtić – ponosna je ravnateljica Kulić. “Skovali” su, s godinama, i vrtićki bećarac: Naš je vrtić usred Vukovara, sav je šaren i nema mu para. U njemu su sve vesele tete, nasmijane od glave do pete. Djeca su nam pravi vragolani, više nas je nego lani.”
U svoj vrtić Ivan Štimac kročio je ponovno 2015., kada ga je Mirjana pozvala u posjet na godišnjicu povratka. Proveo je dan sa svojim “nasljednicima”.
– Smiješno je bilo što sam sjeo na malu stolicu, a visok sam 190 centimetara, bio sam najveće dijete među njima – šali se on.
Pogledajte i video: Simbol patnje Vukovara: Vodotoranj od razaranja do obnove