Nakon Dječjeg tjedna, idućeg nas mjeseca očekuje i obilježavanje Međunarodnog dana djeteta i dječjih prava. Prigoda je to da o pravima djece i njihovu kršenju porazgovaramo s pravobraniteljicom za djecu Ivanom Milas Klarić.
Koja se prava djece najviše krše? Gdje su pomaci nabolje, a u čemu postajemo još gori?
U strukturi prijava mom uredu najčešće su prijave povrede osobnih prava djeteta vezane uz obiteljske odnose (susrete i druženja roditelja i djece). Do njih najčešće dolazi tijekom i nakon razvoda braka roditelja. Druge su po učestalosti prijave kršenja prava u obrazovanju, a treće nasilje nad djecom i među djecom. Možemo reći da jača svijest o postojanju prava djece i važnosti njihova poštovanja – barem deklarativno, a kontinuirano se nastoji poboljšati pravni okvir za zaštitu djece. No u praksi većina prava djece se krše, a ponajmanje se djecu pita što ona misle o stvarima koje ih se tiču i koje utječu na njihov život. Sudjelovanje djece u društvu moralo bi biti jače. Ono što zabrinjava posljednjih nekoliko godina jest sve jača i ružnija manipulacija roditelja u postupcima brakorazvoda. Posljedica su mučne "ovrhe" nad djecom, izostanci djece iz škole, prijetnje suicidom...
Ako država ne omogućava otvaranje radnih mjesta i ako mnogi poslodavci ne isplaćuju plaće pa je mnogo roditelja nezaposleno ili rade, ali ne dobivaju plaće, možemo li reći da i država i neodgovorni poslodavci krše prava djece na sigurno i bezbrižno djetinjstvo?
Sasvim sigurno. Djeca ne žive izolirana u društvu, položaj njihovih roditelja, obitelji, zasigurno utječe i na djecu. Siromaštvo roditelja znači i siromaštvo djeteta, a ono utječe na ostvarivanje prava djece posebno u sustavu zdravlja, obrazovanja i socijalne skrbi. Snižavanje ekonomskog standarda obitelji izravno se odražava na razinu ostvarivanja dječjih prava: na kvalitetnu prehranu, primjerene uvjete stanovanja, poticaje za razvoj u skladu s punim potencijalima djeteta, dostupnost zdravstvenih usluga i kvalitetnog obrazovanja, posebice srednjoškolskog, kvalitetno provođenje slobodnog vremena... Nažalost, u vremenu ekonomske krize povećavaju se i rizici od zanemarivanja i zlostavljanja djece u obitelji te od različitih oblika kršenja njihovih prava u društvu.
Jesu li djeca koja žive u siromaštvu najranjivija skupina našeg društva?
Svakako su jedna od najranjivijih skupina. A ranjivost se obično multiplicira pa su češće siromaštvom pogođena djeca iz nekih manjinskih skupina, primjerice romska djeca ili djeca s teškoćama u razvoju.
Pogreške roditelja
Mnogi roditelji na svoje Facebook profile stavljaju cijele serije fotografija svoje male djece, pa čak i onda kada su naga. Mnoge pak javne osobe pojavljuju se na naslovnicama časopisa sa svojom tek rođenom djecom ili i oni zasipaju društvene mreže fotografijama sebe i svog djeteta. Čine to radi vlastite promocije ili nekih osobnih interesa. Prenoseći te fotografije, mediji se time koriste. Svi oni time omogućuju da dijete s fotografije na svakakve načine komentiraju njima nepoznati ljudi. Jesu li se svi oni time ogriješili o prava djece na privatnost?
Nažalost, mnogi roditelji nisu svjesni mogućnosti zloporabe osobnih podataka i fotografija objavljenih na internetu, a nisu baš svjesni ni granica u vlastitome odnosu prema djetetovoj privatnosti. Kao što često neoprezno objavljuju na FB profilima podatke o sebi, tako to čine i svojoj djeci. Toga postanu svjesni tek kad netko već zloupotrijebi slike njihove djece, pokuša uspostaviti kontakt s djecom i slično. Osim odgojno-obrazovnih institucija, i mediji bi mogli pomoći u educiranju i upozoravanju roditelja na te pogreške. Prečesto vidimo da mediji prenose fotografije s privatnih FB profila, objavljuju slike stradale djece ili djece osoba osumnjičenih za kaznena djela i slično, što je nedopustivo. A koliko ćemo toga vidjeti u medijima, ovisi o uređivačkoj politici i odluci medija.
Medijski eksponirane osobe navikle su na pozornost javnosti, ali doista nije potrebno da i njihova djeca odrastaju pod takvim pritiskom. Preporučila bih im, kao i svakom roditelju, da štite privatnost svoje djece jer je njihova dužnost osigurati djetetu zdravo i poticajno okruženje u kojem će odrastati zaštićeno od znatiželjnih pogleda nepoznatih ljudi. Odredbu o zaštiti privatnosti, iz Konvencije o pravima djeteta, najčešće tumačimo kao "pravo djeteta da ga se ostavi na miru", neovisno o tome tko su mu roditelji i kako se oni ponašaju u javnosti. I medijima poručujem da nastoje prepoznati kad se bilo koja odrasla osoba služi djetetom za vlastiti probitak te da ne podupiru takva ponašanja i ne prenose takve fotografije djece.
Krše li se prava djece i kada ambiciozni roditelji, uz redovnu školu, forsiraju i učenje stranog jezika, sviranje instrumenta, pohađanje sporta... pa dijete postane preopterećeno?
Ako velik broj dodatnih aktivnosti opterećuje dijete i predstavlja opasnost za njegovo zdravlje i funkcioniranje ili umanjuje spremnost za školske obveze i spontanu igru, onda je to suprotno interesu djeteta. Posebno ako te aktivnosti nisu njegov izbor, nego odluka njegovih roditelja. Najčešće se prava djece krše tako što im je uskraćeno sudjelovanje u bilo kakvim organiziranim slobodnim aktivnostima, a razlozi su različiti, uključujući i siromaštvo. No, doista ima primjera preopterećenosti djece, što isto nije dobro.
Zaposleni roditelji s posla se vraćaju sve kasnije i sve su umorniji, oni nezaposleni frustrirani su zbog svoje situacije i neimaštine. Koliko i kako u svemu tome ispaštaju djeca?
Čini mi se da je to jedan od najvećih problema djece i njihovih roditelja danas. Od roditelja se očekuje mnogo, a ne pita se kada to mogu ostvariti. Na kraju ispaštaju djeca jer nedostatak vremena koje provode s roditeljima i izostanak komunikacije i povjeravanja roditelju često dovode do razvoja neprihvatljivih ponašanja ili djeca trpe zbog različitih negativnih utjecaja na njihov razvoj. Većina roditelja radi do 16 ili 17 sati pa su djeca mlađe dobi, koja nemaju osiguran boravak u školi, sama kod kuće i po nekoliko sati do dolaska roditelja. To postaje problem većine djece i roditelja.
O djeci novinari izvještavaju i kada su posrijedi nesreće, bolesti, ali i humanitarne akcije. Kako tu, unatoč dobroj plemenitoj namjeri, ne prijeći granicu ugrožavanja djetetove dobrobiti?
To je teško pitanje i zahtijeva od novinara stručnost, profesionalnost i etičnost. Za to nema recepta jer je svaki pojedinačni slučaj drukčiji, ali svaki zahtijeva izrazitu suptilnost. Nije dovoljno samo dobiti suglasnost roditelja, već treba u najvećoj mjeri zaštititi dostojanstvo djeteta te ne povrijediti ni dijete o kojem se izvještava nekom negativnom kvalifikacijom, a ni djecu iz njegova okruženja. Važno je nikad ne dovesti dijete u neugodnu situaciju i ne prikazivati ga kao objekt sažaljenja.
Mediji su sada prepuni i fotografija djece izbjeglica. Želja nam je informirati, ali i potaknuti empatiju i pomoć, no jesmo li pretjerali?
Kako tko. Neki su možda i pretjerali, ali u susretu s ovako potresnim zbivanjima možda je i najvećim profesionalcima ponekad bilo teško naći pravu mjeru. Djeca su u izbjegličkim krizama najugroženija i najranjivija te se isticanjem njih i inzistiranjem na njihovoj vidljivosti možda i pomaže zaštiti njihovih interesa. No, i tu vrijedi pravilo zaštite djetetova dostojanstva, kao i poštovanja djetetove volje i suglasnosti roditelja.
Djeca u izbornoj kampanji
Pred nama su izbori. Jeste li primijetili da političari zloupotrebljavaju djecu tijekom kampanja?
To se događa u svim izbornim kampanjama. Zato tijekom svih izbora upozoravam na neprimjerenost izlaganja i korištenja djece u predizborne svrhe. Nadam se da tijekom ove kampanje toga neće biti.
Predsjednik HDZ-a dobio je dijete usred kampanje. Što biste preporučili i njemu i medijima kada su u pitanju izbori i ta vijest?
Pomalo ste me iznenadili ovim pitanjem. Prije svega, čestitam roditeljima i želim svako dobro djetetu i njima. Pretpostavljam da će gospodin Karamarko i sam znati odrediti pravu mjeru između interesa javnosti i zaštite privatnosti njegova djeteta i obitelji.
Je li itko od onih koji žele u Sabor u svom izbornom programu naveo nešto vezano uz – djecu?
Nažalost, toga je uvijek malo. Stalno preporučujemo strankama da je poželjno da u programima prepoznaju prava djece i daju im primjereno mjesto. Tako se godinama zalažemo za donošenje dječjeg proračuna. No, to ne smijemo miješati s izlaganjem djece u predizbornoj kampanji.
HDZ obećava da će država za svako novorođenče dati tisuću eura i da će PDV na dječju hranu spustiti na 5 posto? Može li se to nazvati pronatalitetnom politikom koja razmišlja i o problemu demografije?
Bilo čije bih takvo obećanje pozdravila, no ponešto sam sumnjičava kad je riječ o mogućnosti provedbe.