Nakon što mu je tadašnji GM kluba Jerry Krause kazao da će raditi kao pas, a živjeti kao kralj, Ivica Dukan je već 24 godine svjetski putnik s pečatom jednog od najslavnijih NBA klubova. U Chicago Bullsima zaposlio se početkom 90-ih, nakon što su bikovi draftirali Kukoča i trenutačno je najdugovječniji NBA skaut u istom klubu. A prije pet godina imenovan je i za specijalnog asistenta glavnog menadžera Gara Formana pa su mu obveze (a i plaća) mnogo veće no prije, piše tjednik Max!.
Po prirodi posla njegovo su društvo hoteli, rent-a-carovi i zrakoplovi Lufthanse, United Airlinesa, Delte, hoteli Marriot, Hyatt, Westin u čijem smo zagrebačkom objektu i vodili ovaj razgovor.
– U zrakoplovima putujem prvom klasom, a hotele si biram neovisno o zvjezdicama. Bitno je da je blizu dvorane i da ima dobru teretanu. Soba može biti mala, važniji mi je health-club.
I na Bahame – poslom
Kad smo ga to jutro pokušali dobiti, bio je isključen. Doduše, bilo je to u vrijeme kada, zbog vremenske razlike, Amerika spava.
– Kad vježbam, a vježbam svakodnevno, moj mobitel je ugašen. Kada sam u Chicagu, onda to činim prije posla na koji dođem vrlo rano. To mi pomaže da pročistim glavu i da lakše donosim procjene i odluke oko igrača. Stresan je to posao. Recimo, na moje procjene doveli smo Mirotića i platili ga 20 milijuna USD i takve odluke moraju biti stresne. Zato i ja treniram da lakše podnesem stres.
Kod takvog globtrotera nagradne milje broje se nekad i u milijunima.
– To obično koristim da nekamo odem s obitelji ili da odem pogledati sina Duju kada sa svojim koledžom igra negdje dalje u SAD-u. Nedavno sam ga gledao na Bahamima, no tamo sam ipak išao s poslom jer na tom je turniru bilo dosta igrača zanimljivih za NBA ligu.
Sin će uspjeti, siguran sam
Sin Duje dobar je košarkaš koji se nada da će završiti na NBA draftu.
– Ne izabere li ga neki od NBA klubova, otići će igrati u Europu, to je za igrača njegovih godina uvijek bolja opcija od NBDL klubova. Siguran sam da će Duje kao igrač uspjeti jer vidim da živi za to.
Na primjeru svog sina objasnio je da je američki koledž uvijek dobar izbor.
– Izborivši se za stipendiju na Wisconsinu, uštedio mi je 250.000 USD koje sam odvojio za njegov studij. Za roditelja je koledž uvijek dobar izbor jer će vam dijete završiti studij sa 23 godine i još uvijek će imati vremena i za karijeru. Samo supertalentima isplati se odbiti takvu ponudu, a ponekad je i to upitno.
Što nam još Duksi može reći o svom sinu i njegovu potencijalu?
– Rijetko govorim o sinu. Izabrao je najteži put jer da je otišao na neki drugi koledž, imao bi od prve godine 15-20 koševa. No, on je lojalan i uporan i dočekao je priliku. Sa svojih 206 cm ima odličan šut, dobar dribling i igra pozicije od dva do četiri. Naš obiteljski prijatelj Toni Kukoč ga voli, ide na njegove utakmice, analizira ga i savjetuje. Meni supruga predbacuje da svima dajem savjete, a najmanje sinu kojeg puštam da se bori sam, no on, ako vrijedi, to će se kad-tad pokazati. Ja mu ne govorim ništa što me on ne pita. Nagledao sam se svakojakih relacija između roditelja i igrača i siguran sam da je jedini ispravan put da on bude sam svoj, a ne tatin sin. Teži put će ga učiniti boljim.
Rado bi Duksi pričao i o Mariju Hezonji, no ne smije jer mu NBA kodeks zabranjuje da govori o igraču kojeg svi prate i koji tek treba biti draftiran. No, zato o perspektivi hrvatske reprezentacije može pričati.
– Obišao sam cijeli svijet, vidio sam sve relevantne reprezentacije i mogu reći da imamo izuzetan potencijal. Katkada mi se otme i ovakva misao: "Bože, daj da ti naši klinci postanu to što bi mogli biti, mogli bismo tada stalno biti u igri za medalje."
Nažalost, i novi naraštaji nisu izrodili igrača s kojim bismo mogli riješiti naš razigravački problem.
– Nije to samo problem u hrvatskoj reprezentaciji već i u NBA ligi. Razigravač se rađa. Ja jako cijenim Ukića, on je nevjerojatan fanatik, ali nije klasični playmaker. Ne moramo mi imati razigravača na 20 koševa i 10 asistencija, neka ima 10 koševa i šest asistencija, ali neka je vođa, neka je karakteran igrač.
Važno je imati i karakternog izbornika, a trenutačno ga nemamo.
– Sada je jako važno tko će biti izbornik. To je dosta osjetljiva odluka. Nemam ništa protiv da to i dalje ostane Repeša ili da pak to bude Perasović kojem treba dati vremena, a ne da ga se mijenja nakon jednog slabijeg rezultata.
Ne razgovaram o igračima
Ima Dukan i viziju novog i drugačijeg rješenja za izbornika.
– Ne bih se uopće ustručavao za izbornika izabrati Tonija Kukoča. Znam kakav um ima, koliko prepoznaje igru i zato ga guštam slušati. Pričali smo i o reprezentaciji i on me pitao zar ljudi misle da on nakon toliko vrhunskih trenera ne bi znao postaviti trening ili da možda ne bi znao komunicirati s igračima. "Ta ja sam bio razigravač, moja košarka je polazila od glave, ja sam prepoznavao situacije na terenu kao igrač pa vjerujem da bih i s klupe", kazao mi je Toni. Uostalom, uz Kukoča se uvijek može staviti neki iskusni trener odnosno neki dobar zanatlija da mu pomogne u tranziciji. No, recite vi meni kakvu su tranziciju iz igračkih dana u trenerske vode imali Derek Fisher ili pak Jason Kidd. Pogledajte što negdašnji Tonijev suigrač Steve Kerr radi s Golden State Warriorsima. Bio je generalni menadžer, televizijski komentator i sada se odlučio za trenersku karijeru.
Je li Toni nakon igračke karijere pokazivao namjeru da se aktivira u košarci?
– Pričao je s Bullsima da se pridruži kao asistent, razmišljao je čak i o radu na koledžu. Svojedobno ga je i Gherardini molio da dođe u Toronto, no Toni nikad nije volio putovati, a i svakome od nas, kada prestanemo igrati, treba neko razdoblje da vidiš što dalje. Nekome treba manje, a nekome više vremena. Istina je da Toni sada živi za golf, no osjećam da je on sada spreman i za košarku i da bi on to htio.
Dukana kolege s posla zovu Duk, a kada mu pišu poruku, oslovljavaju ga s "Duke" što na engleskom znači vojvoda. No, na tribinama košarkaških dvorana "vojvodu" nećete lako uočiti.
– To je moj stil, ja sam uvijek u uglu dvorane, ni s kim ne razgovaram o igračima. Kada sam počeo skautirati, mnogo sam mentalne snage trošio na pisanje raporta. Tadašnji glavni menadžer Jerry Krause od mene je uvijek tražio kompletan izvještaj, tako da mi je trebalo puno vremena da mogu gledati utakmicu i istovremeno u njoj uživati. Danas mnogo manje vremena trošim na identifikaciju onoga što tražim. Svatko će ti za mene reći da sam veliki radnik, da na mene možeš računati 300 posto, a o kvaliteti se uvijek može razgovarati. Mislim da imam unutarnju disciplinu i radnu naviku i da sam i zbog toga četvrt stoljeća u Bullsima. Gdje god se pojavim, uvijek predstavljam svoj klub pa moram paziti i na odijevanje i na ponašanje i uvijek nastojim ostaviti dojam profesionalizma.
S obzirom na to da nitko u procjenama nije bezgrešan, koliko je NBA skautima dozvoljeno da pogriješe?
– To ovisi o klubovima za koje radiš. Držim da nisam imao značajnijih pogrešaka, a jesam li mogao bolje, o tome možemo razgovarati.
Bolje što dulje ostati u Europi
Je li izbor Roberta Dueñasa na draftu 1997. jedna od tih spornih tema?
– To je bilo vrijeme Gheorghea Muresana, visokog 230 cm, pa su se tada tražili takvi igrači. Bio je to trend u našem poslu, no njega smo uzeli kao 57. izbor, kada više nemaš što izgubiti. A ponekad vam se dogodi da puno dobiješ, kao što su Spursi dobili s Ginobilijem.
Ili recimo Bullsi s Jimmyjem Butlerom, mladićem koji sada dominira, a bio je 30. izbor drafta.
– Imali smo mi i Taja Gibsona na 26. mjestu ili recimo Mirotića na 23. picku. Butler je sada toliko dobar da vjerujem da će biti izabran za ovosezonsku All-Star utakmicu.
Čini se da se njegov izbor Nikola Mirotić dobro snašao u svojih prosječnih 18 minuta. Nedavno je Grizzliesima zabio 27 koševa, uz trice 6-6 i na listi novaka godine je treći iza Jabarija Parkera i Andrewa Wigginsa.
– Pored Gasola, Noaha i Gibsona njemu nije lako naći minute, no on ih je zaradio. Neki kažu da ih podsjeća na Kukoča, no on sam kaže da ga s njim ne uspoređujemo jer prema njemu ima odveć veliko poštovanje.
Mirotić je u NBA došao sa 23 godine, a Šarić bi za Sixerse trebao igrati sa 22.
– Moje je generalno mišljenje da je bolje da mladi igrač što dulje ostane u Europi. Vrijedi to i za Šarića i za Hezonju. Mišljenja sam da je Hezonja na SP-u trebao igrati više. Nije to kritika Repeši, kojeg iznimno cijenim, nego moj stav da mladima treba davati priliku pogotovo kada znaš da ne možeš osvojiti medalju. Kada netko ima takav tjelesni potencijal i radne navike kao Hezonja, onda ne znaš gdje mu je limit. Kod Darija Šarića vidim radne navike i pobjednički mentalitet i zbog toga ga obožavam.
>> Šarić je pogriješio, trebao je već ovo ljeto otići u NBA!