Ivica Olić: Moja tajna mladosti

U zadnjih 13 godina, Olić je igrao u Zagrebu, Dinamu, CSKA Moskva, HSV-u, Bayernu i Wolfsburgu, a prvi nastup za hrvatsku reprezentaciju upisao je 2002. godine. Malo je nogometaša koji tako dugo traju na svjetskoj sceni, koji na najvišoj razini igraju više od desetljeća, donosi novi broj tjednika Max!.

O razlozima Olićeve dugovječnosti, razgovarao sam s njegovim povremenim privatnim trenerom, prof. dr. sc Igorom Jukićem (46), inače savjetnikom dekana na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, s kojim je Olić suradnju počeo prije 13 godina, kad je došao u NK Zagreb.

Nogometni Dražen Petrović

- Iako je Ivica igrao u Marsoniji, a ja sam iz Slavonskoga Broda, tada se nismo poznavali. Upoznao nas je u Kranjčevićevoj ulici Vatroslav Mihačić, razgovarali smo, predložio sam mu dodatni rad i on je prihvatio moju sugestiju. I do današnjeg dana povremeno surađujemo, eto baš u subotu putujem u Wolfsburg i ostat ću kod Ivice tjedan dana kako bismo odradili mikro-ciklus – rekao nam je Jukić i potom naglasio:

- Četiri su važna faktora uvjetovala Olićevu dugovječnost. Prvi razlog su roditelji – u genetskom i poglavito odgojnom smislu! Majka Ana i otac Ivan napravili su sjajan posao, ne samo u smislu fiziologije, nego posebno zbog Ivičine mentalne kvalitete. Nadalje, pod brojem dva možemo istaknuti akumuliranje velike količine i efekata kvalitetnog rada! I sad se Ivici vraćaju sve te godine ulaganja i napornog dodatnog treninga. Možda je najbolje reći da je Ivica Olić, u radnom smislu, nogometni Dražen Petrović, nastoji iz dana u dan biti sve bolji i bolji. I ta količina nakupljenog kvalitetnog rada razlikuje Olića od drugih sportaša. Treća je stvar što je tu količinu rada zadržao i u ovim godinama. Mnogi sportaši, naime, pred kraj svojih karijera smanje količinu rada, misleći da će tako duže trajati, te da će manjak rada nadoknaditi iskustvom. Istina je, vještinu mogu nadoknaditi iskustvom na travnjaku, kad povlače igračke poteze. Ali, kad je riječ o tjelesnoj pripremljenosti i kondicijskim kapacitetima, iskustvo ne znači previše, nego se i dalje moraju zadovoljavati neki uvjeti koji nemaju veze s iskustvom. Ivica je to shvatio, zadržao je istu količinu rada u 35. godini kao i u 25., a čak ju je u nekim segmentima i povećao! Napokon, četvrti je razlog dugovječnosti što je Ivica Olić razvio kategoriju velike tolerancije na ozljede i neugode. Tu je toleranciju razvio kroz rad i trening, a ne kroz razmišljanje ili promišljanje. Eto, to su ta četiri postulata koja zaokružuju jednu zapravo vrlo jednostavnu priču - kaže prof. Jukić.

Jednostavna priča, ali prilično rijetka, poglavito zbog komocije. Većina sportaša je, naime, samozadovoljna ostvarenim i kad zarade prvi veliki novac, onda gube i ambicije...

- Slažem se, sportaši kad dođu do opipljivoga novca, onda postaju vrlo komforna bića. Međutim, u zadnje je vrijeme sve više primjera nalik Oliću, sportaši shvaćaju da trajanje ne mogu osigurati novcem, ili samo odmorom, nego isključivo napornim i dobro isplaniranim radom. No, vratimo se Ivici. Posebno me veseli što zadnjih godina intenzivno sudjeluje u kreiranju radnog programa, silno je sazrio u stručnom smislu, izvanredno poznaje svoje tijelo i sam je autor mnogih vježbi. A to je zapravo vrhunac, to je dokaz da sportaš točno zna što mu i kada treba. I to je moj najveći ponos, jer sam sportaša uspio osposobiti da upravlja svojim trenažnim procesom na ispravan način.

Rad kao domaća zadaća

Jeste li u nekom klubu imali problema s trenerima kad su doznali da dodatno individualno radite s Olićem?

- Ne, baš nigdje! Ni s jednim trenerom, od Zagreba do Wolfsburga! Svi su znali i znaju za našu suradnju i nikome to nije smetalo, štoviše. Zapravo, taj se problem jedino javlja u Hrvatskoj i još uvijek pokušavam odgonetnuti zbog čega je to tako. Znate, individualni rad sportaša je kao kad dijete doma piše domaće zadaće! A još ni jednom profesoru nije palo na pamet da djeci zabrani pisanje domaćih zadaća, no nekim se trenerima diže kosa na glavi kad čuju za dodatni rad sportaša izvan njihova radnog vremena. Istina, nekim je sportašima, čak i vrhunskim, dosta i ono što rade na treninzima, međutim to se ne smije generalizirati i osjeti li netko da mu je potrebno još rada, ne vidim razlog zašto to ne bi i učinio. Dakako, pod kvalitetnim i stručnim nadzorom.

Je li Ivica Olić najbolji sportaš s kojim ste radili, najbolji u smislu da je profesionalno usvajao sve što ste dogovarali?

- Uz Olića bih izdvojio Mirka Filipovića, vrlo su slični po radnim kapacitetima, po sportskom mentalitetu i ljudskoj veličini! S njima sam proveo najviše vremena i zbog toga sam privilegiran, kao čovjek i stručnjak silno sam profitirao, ne u materijalnom smislu, radeći s njima dvojicom.

Što te ne ubije, to te ojača

Olić je imao niz teških ozljeda koje su mu zaustavljale karijeru. Međutim, iskazao je silnu upornost i mentalnu čvrstinu, uvijek se vraćao onakav kakav je bio i prije ozljede, gdjekad i bolji! Za njega se doslovno može reći “što ga ne ubije, to ga ojača”!

- Odlično ste to rekli, to je to! To je suočavanje s neugodama i ozljedama, Ivicu su ozljede doista učinile mentalno jačim! Možda će vam ovo čudno zvučati, ali ozljede, posebno one teške, čovjeku donose i nešto dobroga. Omogućuju sportašu, naime, da se stanično i mentalno regenerira, da u tom razdoblju oporavka posveti kudikamo više vremena sebi, nego što ga može posvetiti u jakom i ubitačnom svakodnevnom natjecateljskom ritmu. Uvijek, dakle, u svakoj nesreći, a ozljede su nesreća, treba tražiti i što se iz svega toga može dobro izvući.

Možete li otkriti s kojom je ozljedom Ivica imao najviše problema? Sjećam se da mi se najviše žalio prije dvije i pol godine, kad je morao šest tjedana nositi “šinu” na operiranoj nozi...

- U pravilu su najgori trenuci prilikom završetka rehabilitacije, kad nas obojicu oblijeva hladni znoj prilikom odrađivanja završnih testova uoči povratka na teren! Neizvjesno čekamo što će se dogoditi u ključnom trenutku, kako će organizam reagirati na zahtjevne vježbe, javlja se strah da se ozljeda ne obnovi. Srećom, nikad nam se to nije dogodilo i svako kontrolno vježbanje okončali smo nasmijani, znajući da je spreman za povratak na teren. A samo nas dvojica znamo kroz što smo prolazili u tim trenucima – kaže prof. Jukić i naglašava:

- Sjećam se dana iz Moskve, kad je igrao u CSKA. Bilo je to tijekom završnih vježbanja nakon teške ozljede stražnjeg butnog mišića, zbog koje je pauzirao 100-tinjak dana. Završna dva tjedna rehabilitacije radili smo od deset ujutro do osam navečer, nakon večere smo se praktički onako umorni srušili u krevete, ali digli smo se već nakon sat vremena i u prostranoj smo hotelskoj sobi još radili s loptom! Umalo su nas istjerali iz hotela, ostali su se gosti žalili na buku i nabijanje lopte do kasno u noć, ha, ha, ha... Običnom je čovjeku teško shvatiti i razumjeti takve stvari, ali to najbolje opisuje Ivičinu volju i silnu želju za povratkom na travnjak! Uvijek nastoji biti bolji i teži savršenstvu.

Uz pretpostavku da ne bude težih ozljeda, koliko Olić još može trajati i igrati nogomet na najvišoj razini?

- Uvjeren sam da to može potrajati još nekoliko godina. Ivici motiva ne nedostaje, svaka nova situacija u kojoj se mora dokazivati, zapravo mu predstavlja novi pokretač. želim mu još takvih situacija – malih problema s trenerom, pa medijska podcjenjivanja u stilu “gotovo je, Olić je spor, nema više onu moć”, itd..., jer sve to čini ga još motiviranijim! Stoga bih preporučio medijima i novinarima koji ga uistinu vole, da ga što češće kritiziraju na takav način, jer će mu time neprijeporno produžiti vijek trajanja!

>> Sjajni Ivica Olić s dva pogotka donio remi: Švicarska - Hrvatska 2:2