Hrvatska je imala šansu doći do prihvatljivog razgraničenja sa Slovenijom na moru jedino kroz postupak koji bi provelo neko od stalnih međunarodnih sudišta specijaliziranih za takva razgraničenja.
Upravo stoga glavni je cilj slovenske politike i bio da do procesa na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu, primjerice, nikada ne dođe. Nakon dvije i pol godine blokiranja ulaska Hrvatske u EU, 2009. godine Hrvatska je morala pristati na održavanje procesa i to putem “ad hoc” arbitraže, a ne putem “pravog” suda.
Hrvatska je nakon tog pristanka ipak postala članica EU, no sada stiže na naplatu odluka da se arbitriranje prepusti arbitraži koja se ne mora držati osnovnog načela međunarodnog prava na moru, dakle linije ekvidistance i podjele zaljevskih voda po crti sredine.
Pobuna u Račanovoj Vladi
No svoje je početne pozicije Hrvatska sama ugrozila i dovela u pitanje još 2001. godine, i to ničim izazvana. Prije točno 16 godina premijeri Ivica Račan i slovenski Janez Drnovšek usuglasili su sporazum kojim će više od tri četvrtine zaljeva pripasti Sloveniji. Sporazumom se definira i to da će Slovenija dobiti i pristup međunarodnim vodama, što znači da će udvostručiti svoj morski teritorij, uz dobivanje koridora. Sporazum su potpisali šefovi pregovaračkih timova, Miha Pogačnik sa slovenske i Olga Kresovi Rogulja s hrvatske strane.
Tom prilikom Račan je, uz poštene namjere da kao premijer zatvori barem jedno neriješeno granično pitanje, odobrio parafiranje rješenja u kojemu se Hrvatska odriče svojih morskih teritorija. Postupio je, ustvari, politički naivno i njegov dogovor u četiri oka s Drnovšekom nije mogao proći parlamentarnu provjeru u Hrvatskom saboru. Nakon objave vijesti o parafu, pobunio se dio Vlade (Dražen Budiša i dio HSLS-a te HSS), tako da je sporazum ostao samo parafiran, ali i nikad potvrđen od Sabora. No slovenska strana od tada paraf tretira kao puni potpis te nastupa s puno jačih pozicija u sporu s Hrvatskom. Realno je taj sporazum, premda nikad potpisan, kasnije na neki način uvijek definirao početnu poziciju Hrvatske. Nije se moglo zaboraviti da je, u tom jednom trenutku, u srpnju 2001. godine jedan hrvatski premijer pristao i priznao, makar u “privatnoj režiji”, da Slovenija ima pravo na 75 do 80 posto Piranskog zaljeva. U bilo kojoj arbitraži bilo bi jako teško vratiti poziciju Hrvatske na početak, dakle na stav da granica ide po sredini.
Bez obzira na to priznala Hrvatska sada nalaz arbitraže ili ne, i ovakva presuda ovakve arbitraže koja jest kompromitirana u bilo kojoj vrsti budućih razgovora Hrvatske i Slovenije uvijek će sa strane službene Ljubljane startati s parafom Račan – Drnovšek. Naši pravni stručnjaci još su 2001. Račanu objašnjavali kolika je veličina gafa koji je napravio, a stručnjakinja, profesorica Maja Seršić, doslovce mu je kazala: “Paraf nije ugovor, što ne znači da se neće uzimati kao činjenica u (političkim) pregovorima o granici.” Kako vidimo, bila je u pravu. Kako se protiv Račana tad okrenulo i javno i stručno mnijenje, počeli su ga braniti istomišljenici. To je vrijeme čuvene izjave kojom se pokušavalo minimizirati Račanov gaf, da je to sve “nepotrebno trošenje energije za dvije lignje u Piranskome zaljevu”. Tako je Račana branio Goran Granić, potpredsjednik Vlade iz kvote HSLS-a, koji je u Vladi ostao i nakon što je njegov šef Dražen Budiša protestno izašao. Bilo je još takvih relativiziranja problema (zapeli smo za pedalj mora u dva pedlja velikom Piranskom zaljevu).
Hrvatske vlade koje su naslijedile Račanovu, međutim, nikada više nisu imale njegov manevarski prostor i mogle su samo odgađati rješenje na štetu Hrvatske. Vlada Jadranke Kosor morala je odblokirati prijam Hrvatske u EU i potpisala je arbitražu premda su eksperti upozoravali da arbitraža nije sud i da će biti dovedena u pitanje granica po sredini zaljeva. Vlada Andreja Plenkovića sada je u poziciji ne prihvatiti arbitražnu presudu i ne treba se pribojavati da će tu pokleknuti. Što se Hrvatske tiče, arbitraže nije ni bilo. No to ne znači da arbitražna presuda neće zagorčati život i ovoj, a možda i nekoj idućoj hrvatskoj Vladi. To znači da se na terenu ne treba ništa dogoditi i da ne treba doći do primjene rješenja iz presude, no da je Sloveniji dovoljno ne provocirati, nego samo čekati kada će se opet Hrvatska naći u situaciji da je se može ucijeniti.
Nakon ovakve presude, bez obzira na kompromitaciju procesa, jasno je da je Hrvatska pretrpjela veliku štetu. Slovenski stručnjaci su i prije presude, očito znajući presudu (!), već zaključili kako je položaj Slovenije znatno ugodniji nego Hrvatske te da “sada samo valja čekati da na vlast dođe neka pametnija hrvatska Vlada koja je spremna prihvatiti odluke arbitražnog suda”. Drugim riječima, Slovenija će svoj već brendirani ucjenjivački stav izgledno moći rabiti u budućnosti kod donošenja dviju važnih odluka za Hrvatsku – kada će trebati pristati ili staviti veto na pristup Hrvatske Schengenu te ulazak u eurozonu.
Brojni granični sporovi
Najveća opasnost koja prijeti Hrvatskoj oko zaljeva jest da će se sada, bez obzira na to što Hrvatska ne priznaje presudu, njezini negativni učinci preseliti na sva ostala razgraničenja koja Hrvatska još nije riješila. Otvorena je Pandorina kutija jer Hrvatska ima sa svim bivšim susjedima unutar SFRJ još neriješena granična pitanja. S BiH je ostalo sporno razgraničenje oko Neuma (Veliki, Mali Škoj i “rep” poluotoka Klek), te na Uni kod Hrvatske Kostajnice (Republika Srpska traži razgraničenje na sredini Une te vraćanje otočića sa starim dvorcem Zrinskih). Sada nije “seizmički” aktivan ni neriješeni spor na Dunavu između Hrvatske i Srbije, gdje Beograd traži granicu na sredini sadašnjeg plovnog toka Dunava što, naravno, Zagreb ne prihvaća jer ima s lijeve strane Dunava oko 10.000 hektara zemljišta koje je u vlasništvu hrvatskih građana, dok je na hrvatskoj strani u vlasništvu Srbije oko 1000 hektara.
S Crnom Gorom postoji, ali također nije u “aktivnoj fazi” granični spor oko Prevlake i razgraničenja na ulazu u Boku kotorsku, kao i razgraničenja na moru. Ovdje je svaki pomak u razgraničenju u vratima Boke izuzetno važan jer se preslikava na količinu morskog teritorija do međunarodnih voda, u kojima je utvrđena prisutnost ugljikovodika.
Ovi neriješeni granični sporovi predstavljaju veliki uteg za hrvatsku poziciju jer ne treba sumnjati da će svi naši susjedi sada gledati kako će se Hrvatska ponašati nakon presude u Haagu. Kada bi Hrvatska bila primorana ustuknuti na sjevernom Jadranu, to bi odmah stvorilo posljedice kod Neuma, Prevlake, na Dunavu. Stoga ni ova, a ni buduće hrvatske diplomacije i politike nemaju puno izbora. Teško da će se naći netko tko bi stavio svoj potpis na odluku koja bi potom, sistemom domina, stvorila Hrvatskoj velike teritorijalne gubitke na ostalim neriješenim graničnim područjima.
Račan je za Hrvatsku učinio tri velike stvari. 1. dopustio da se oružje TO preda vojsci SFRJ 2. napustio sabor jer se nakon odluke o razdruživanju nije automatski donijela odluka o novom udruživanju 3. drugarski poklonio Slovencima hrvatski teritorij kako bi imali pristup međunarodnim vodama.