Kad nepošteni upiru prstom u nepoštene, nesposobni u nesposobne, neodgovorni u neodgovorne, beskarakterni u beskarakterne – koliko mogu biti uvjerljivi? Zoran Milanović navijestio je da će stvarati pakao novoj vlasti, ali gotovo nema dana da se u javnosti ne pojavi neki sud ili informacija o njegovim političkim zlima, osobnim pakostima i posljedicama njegove državničke nesposobnosti.
Za dvije najnovije nepodopštine javnost je doznala u samo nekoliko posljednjih dana. Evo prve: njegov protukandidat na skorim izborima za predsjednika SDP-a Zlatko Komadina prvi je put rekao da je s mjesta ministra otišao jer mu je Milanović svojim opstrukcijama – “od toga da je moj suradnik Ferdelji smijenjen bez moga znanja do toga da je premijer stopirao moj projekt dan nakon što sam ga najavio” – ugrozio zdravlje. I evo druge: Hrvatska liječnička komora zahtijeva da se donese odluka po kojoj ubuduće saborski zastupnici ne mogu biti ravnatelji ili voditelji bolnica, klinika i zavoda pošto je Zoran Milanović, sukobivši se s bivšim ministrom zdravstva, rekao kako je on, Rajko Ostojić, “od SDP-a dobio sve što je htio u stranci i na Rebru prije mjesec dana”. To su samo dva primjera koja se pribrajaju mnoštvu slučajeva nepotizma, zapošljavanja i promaknuća po stranačkoj podobnosti, despotskih obračuna s nepoćudnima u vlastitoj stranci, uvreda, kleveta, rasizma, ponižavanja, omalovažavanja... u Milanovićevu premijerskom mandatu.
A o njegovu katastrofalnom vođenju zemlje piše i podosta lijevih novinara. Može netko tko je sam po sebi pakao stvarati pakao i drugome, ali samo kao prenošenje plamena iz vlastitoga. I podosta drugih koji sudjeluju u stvaranju pakla novoj vlasti slijedi Milanovićevu uvjerljivost. Nedavno je ljevica na čelo prosvjeda protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića “poslala” Domagoja Margetića, koji je desetak godina bio žestoki ustaša, a onda se preobrazio u beogradskog ulizicu te je na Radioteleviziji Srbije poslije oslobođenja hrvatskih generala u Haagu Antu Gotovinu nazvao “bjelosvjetskim probisvijetom, stranim plaćenikom i kriminalcem” koji je “bježeći pred francuskom policijom došao u Hrvatsku zarađivati na krvi, leševima i paljevini”.
Paklenim vrijeđanjem i svega domoljubnoga i nove vlasti istaknula se i antifašistička glumica Nina Violić, ali tko će vjerovati osobi koja na Facebooku piše: “Borim se i borit ću se protiv tradicionalističke i baštinske umjetnosti, zato što je mrtva i nema odnosa s vremenom u kojem živimo. Ne podnosim nacionalizam, fašizam i povraća mi se od svih vrsta patriotizama”. Bilo bi pristojno da povraća u svom vlastitom stanu, a ne javno. Također je treba upitati znači li njezina borba protiv “tradicionalističke i baštinske umjetnosti” i odricanje od Homera, Sofokla, Eshila, Euripida, Dantea, Shakespearea... poslije čega bi nam ostala samo njezina gluma za koju je dobila nagradu za ulogu Mame patke i neslavno propalo vođenje “Najslabije karike” na HTV-u? S tih umjetničkih visova Nina nam je poželjela: “Gonite se u tri pičke materine cijela fašistička Europa i naša primitivna prćija! Nisam odavde!” Sreća što nije.
No sreća je za ljevicu i što ima Nenada Stazića, koji se priključio prosvjedu “izdajnika” na Markovu trgu što ga je organizirala Radnička fronta, respektabilna društvena i politička snaga koja je na proteklim izborima dobila oko nula glasova. Poznat po ljetovanju na Brijunima za sedam kuna na dan (ostalo plaća država), koje mu je često stavljano pod nos u Saboru, Nenad Stazić (i brat mu Darko) junaci su mnogih internetskih portala koji pišu kako “sa Šerbedžijom izvlače lovu za brijunske pijanke” i kako “branitelje naziva militantima” te “pljuje po vukovarskim ranama”. Antun Vrdoljak u filmu “Duga mračna noć” briljantno je pokazao kako se komunističko društvo što su ga stvorili partizani, među kojima je bilo i časnih ljudi, oslobađa svega što je valjalo i pada na moralno dno. Sa Zoranom Milanovićem, Domagojom Margetićem, Ninom Violić, Nenadom Stazićem, Radničkom frontom... u ljevici se u samostalnoj Hrvatskoj upravo ponavlja taj pad. Gotovo je nevjerojatno da je jedan komunist koji je ušao u politiku na valu najgore represije 1972. godine, Ivica Račan, donekle bio deboljševizirao i uljudio SDP, a Zoran Milanović, koji je od Račana mlađi više od 20 godina, vratio ga je u mrak. Očito će u nekoj budućnosti neki biskup na Milanovićevu Iblerovu trgu trebati održati misu kao Franjo Kuharić na Račanovu Prisavlju.
>> Ljevica se služi ustaško-četničkim provokatorima kao i komunisti u bivšoj državi
>> Je li u pravu HHO kad tvrdi da Milanović obnavlja velikosrpsku propagandu?
Nazalost, Milanovic je vratio cijelo hrvatsko drustvo u cetrdeset i petu. Trebati ce godine i godine da se to popravi. Covjek je bio 4 godine na vlasti i jedino sto zna raditi, to je raskol u drustvu na ideoloskom planu. Sve drugo mu ne ide.