Ivica Romac: Mi smo prvi stavili hrvatski grb

Uvijek je bila neka povika na Glavičane, a nas je najviše bilo u Domovinskom ratu. Glavice stalno zovu Malom Moskvom, a tamo je uglavnom HDZ na vlasti, priča Ivica Romac (53), zapovjednik 10. policijske postaje Sinj početkom rata i čovjek koji je zapamćen po tome da je 1990. na kape svojih policajaca prvi stavio hrvatske grbove. Romac je bliski rođak premijera Zorana Milanovića čiji su preci iz Glavica. On i Milanovićev otac su bratići.

Ivica Romac je u vrijeme komunizma najprije završio policijsku akademiju u Zagrebu, gdje je upoznao buduće face hrvatske policije; Vladimira Fabera, Željka Sačića, Marijana Tomurada i Marka Lukića.

– Oni su generaciju mlađi od mene, ali ih poznajem, bio sam džudaš, a Sačić mi je bio sparing-partner – prisjeća se Romac.

Hoćete li Tuđmana?

Budući da je bio jedan od petorice najboljih u svojoj klasi na policijskoj akademiji, mogao je dalje ići jedino na Vojnu akademiju, koju je završio u Beogradu i Sarajevu, zajedno s Markom Lukićem, danas generalom HV-a.

– Nakon vojne akademije vraćali smo se u policiju na rukovodeće položaje, u specijalne jedinice, zaduženi za gađanje, ciljanje i slično – dodaje Romac koji je, kad se vratio, 1984. počeo raditi u Splitu.

No, početkom demokratskih promjena 1990. Romac je bio zapovjednik 10. sinjske policijske postaje. Za vrijeme održavanja Alke 1990. bio je organizator osiguranja predsjednika Tuđmana.

– Negdje oko tri ujutro zove me u postaju Antun Vrdoljak, tada potpredsjednik Vlade: “Načelniče, sutra moraju biti grbovi na kapama policije”, kazao je. “Zašto mene zovete?”, pitao sam. “Kako zašto? Koga bih trebao zvati?”, rekao je. “Imate ministra Boljkovca”, odgovorio sam. “Hoćete li Tuđmana, evo ga do mene...”, rekao je. Ujutro je iz Zagreba helikopterom dopremljena koverta u kojoj su bile naljepnice s hrvatskim grbom. Tako smo skinuli petokrake i stavili grbove – prisjeća se Romac kako je hrvatski grb prvi put službeno upotrijebljen.

Posao osiguranja predsjednika Tuđmana bio je odlično obavljen kao i osiguranje blagdana Velike Gospe 1990. Ali, dva dana nakon Velike Gospe, 17. kolovoza, Romac se sa svojim dečkima preselio u Vrliku jer su u selu Civljanima postavljene prve barikade. Već sutradan u Kijevu je bilo uzavrelo jer su ljudi bili u totalnoj blokadi pa se on s jednom grupom džipom uputio u Kijevo.

Nakon povratka iz Kijeva, u Civljanima su ih dočekale barikade. Naoružani su Srbi sa dva tegljača zapriječili cestu i zaustavili Romca i četvoricu policajaca.

– Zaustavilo nas je 15-20 ljudi naoružanih puškama. Kad smo izišli, među naoružanim ljudima prepoznao sam jednoga kojeg smo ranije privodili. “Što je vama, jeste li normalni!?”, zavikao sam. Kroz zafrkanciju “zagrlio sam” tipa kojeg sam prepoznao, ali tako čvrsto oko vrata da se nije mogao micati u slučaju da se odluči pucati u mene. Nakon kratkog razgovora i natezanja, iz pozadine se čuo glas: “Vozi!”. Sjeli smo i odvezli se prema Vrlici. Bila je uzavrela, okupio se narod. Kako objasniti da se ništa nije dogodilo?! – priča Romac.

Bio je to početak balvan-revolucije. Srbi su na ceste postavljali prepreke od balvana i kamenja. A MUP RH je koordiniranom akcijom planirao ukloniti barikade i uspostaviti ustavnopravni poredak.

Dana 20. kolovoza 1990. akciju MUP-a trebala je provesti policijska postaja iz Drniša, zatim specijalna policija iz Zagreba pod zapovjedništvom Marka Lukića i Romčeva sinjska policija iz pravca Vrlike.

Navečer 20. kolovoza, u 22 sata, Romac je u Civljanima zahtijevao da se uklone barikade i povuku seoske straže iz Civljana, pozivajući se na nalog iz MUP-a. Kad su lokalni Srbi to odbili, Romac je sa svojim policajcima jednostavno maknuo barikade.

Međutim, nakon što su u Civljanima uklonili barikade, za Romca je uslijedio šok. Javljeno mu je da je akcija propala i da je ostao sam.

– Drniška “milicija” bacila je oružje i gotovo je došlo do sukoba među njima jer je bilo puno Srba, odložili su oružje i javno se pohvalili da su “spriječili građanski rat”. Marko Lukić se sa svojim specijalcima povukao jer je procijenio da neće moći izvršiti zadatak, što mi je naknadno ispričao nekoliko puta – priča Romac.

Nakon toga je Romcu iz Zagreba javljeno da se vrati u Vrliku, jer je ostao sam. Međutim, u trenutku kad su se počeli povlačiti, na tridesetak Romčevih policajaca zapucano je sa svih strana. Tukli su rafali.

– Sreća je što smo se vraćali bez upaljenih svjetala na autobusu i džipu. Nitko nije poginuo. Dok smo se povlačili, čuli smo iz Civljana povike: “Zaokruži! Okolovi...” Poslije su se Vrličani šalili na račun takvih povika – prepričava Romac.

Toga dana, podsjetimo, MiG-ovi JNA prizemljili su helikoptere MUP-a koji su također trebali biti u funkciji uspostavljanja pravnog poretka.

Sat vremena nakon što su se vratili iz Civljana u Vrliku, Milan Babić je dodatno želio priprijetiti hrvatskim mupovcima.

– Nazvali su me s Pekca, naše kontrolne točke, i rekli da Milan Babić, tada bog i batina, hoće razgovarati sa mnom. Našli smo se u Pekcu, gdje je skretanje za Kosore. S njim je došao jedan čuvar naoružan puškom. Veli meni Babić da smo upali na teritorij Srpske Krajine i da oni to ne dopuštaju...

“Ako postavite barikadu, dolazim isti trenutak jer je ovo slobodna hrvatska država. I to će tako biti”, odbrusio je Romac Babiću.

No, događaji su išli svojim smjerom, velikosrbi nisu odustajali, rat je bio neizbježan, bilo je očito da je i JNA uključena u sve događaje.

Tijekom “krvavog Uskrsa” sinjska policija je s velikim brojem vozila pošla u pravcu Vrlike s upaljenim rotacijskim svjetlima. Simulirali su napad na Knin iz pravca Sinja.

Poslije događaja na Plitvicama, potkraj ožujka 1991., pomoćnik ministra unutarnjih poslova Jerko Vukas išao je na pregovore s Milanom Babićem u Knin. Na svu sreću, Romac je uspio slučajno snimiti srpske razgovore, budući da je pravoslavni pop u Vrlici imao bežični kućni telefon preko kojeg je išla komunikacija.

Drama s Vukasom

“Vukasa ćemo zarobiti kada dođe u Civljane”, rekao je. Veli jedan: “Meni su sina zarobili na Plitvicama, Vukas će biti zarobljen i mi ćemo ga ubiti ovdje”, a Babić odobrava da ga ubiju i govori: “De, de!”, prepričava Romac srpske razgovore.

Kako se u to vrijeme još uvijek moglo komunicirati s JNA, Romac je hitno nazvao dežurnog oficira Vojno-pomorske oblasti i pustio mu snimku u kojoj se najavljuje ubojstvo Vukasa.

– Nakon puštanja snimke, iz Knina je pet vojnih transportera došlo po Vukasa, a jedan ga je u četiri ujutro dovezao na našu točku Pekac – priča Romac koji je u travnju 1991., zajedno s vodstvom MUP-a RH, PU Splitsko-dalmatinske i PU Šibensko-kninske uspostavio Policijsku postaju u Kijevu. Plan za uspostavu postaje osobno je iznio, zajedno s Marinkom Čavkom iz Kijeva, koji je s grupom ljudi uveo postrojbe policije u Kijevo.

Romca danas iritira to što se sve pod egidom istine piše o pojedinim događajima iz Domovinskog rata. Na primjer, pogrešno se opisuju događaji uoči pada Vrlike koja, tvrdi Romac, nije trebala pasti.

– Mi, policija, 25. kolovoza 1991. ušli smo u Otišić, presjekli ga i zauzeli pa smo onda došli pomoći Vrlici. Međutim, tamo je došlo do raspada sistema jer se nije držalo dogovora akcije. Bilo je dogovoreno da ja s policijom i vodom ZNG-a zauzmem selo Otišić koje su kontrolirali pobunjeni Srbi, a da se Vrlika čvrsto brani, dok je u Kijevo upućena jedna satnija da ga čvrsto drži. Da je svatko, prema dogovoru, napravio svoj dio posla, ne bi sljedeći dan pala Vrlika – priča Romac koji zamjera na napisima u jednoj ediciji 4. brigade u kojoj, kaže, mora čitati laži o sebi i policiji.

– Napisali su da su policiju u Otišiću odbacili. Policiju nitko nije odbacio, policija je ušla u Otišić i uspostavila policijsku postaju. A vi, gospodo, zašto ste radili ono što nije bilo dogovoreno?! Trebali ste čvrsto držati Vrliku, i držati se dogovora, a ne raditi po nečijem nahođenju (i napadati Civljane, nap. a.). Pišu da je zapovjednik 2. bojne 4. brigade Zdravko Škarpa zarobljen nesmotrenom reakcijom policije, što nije točno – priča Romac koji je prilično ljutit na Škarpu koji je, kako kaže, došao u ZNG kao “veliki stručnjak”, a bio je samo “bivši major veze u JNA, a zna se koja je uloga vezista”.

Kriva dojava

Romac to dokazuje događajima vezanim uz pad brane na Peruči.

– Škarpa i ja bili smo u zajedničkom zapovjedništvu obrane grada, a onda je on u jednom trenutku samo ispario. Kao, išao je obilaziti položaje pa je nestao. Drugi dan oko podne, mislim da je to bilo 17. rujna, nazvao je i rekao da je probijen njegov položaj i da se mi povučemo s Peruče, da dolaze tenkovi preko brane. Ja povučem ljude i evo njega u autu: “Dobio sam krivu dojavu, ajmo organizirat...” Što ćete organizirati kad su ljudi povučeni?! – prisjeća se Romac, kojeg jako iritira i iskrivljavanje činjenica iz Domovinskog rata, što čini general Petar Šimac. General Šimac je, primjerice, sebi u zaslugu pripisao iznošenje oružja iz vojarne Kula 3. listopada. 1991. za potrebe obrane Dubrovnika.

– Zove me Petar Šimac tog dana i kaže: “Dubrovnik pada, možeš li riješiti da izvezemo oružje iz vojarne za Dubrovnik”. I ja, zajedno s tadašnjim kapetanom Babićem, sada umirovljenim brigadirom HV-a, i još dvojicom osobno sam organizirao utovar i utovarivao oružje na jedan kamion. Zapovjedio sam da se oružje vozi pred Policijsku postaju Sinj, gdje je čekao Neven Jurica. Poslije sam saznao da je u Sinj došao i pokojni admiral Sveto Letica radi istog zadatka. Pred Policijskom postajom zapovjedio sam da se sve istovari iz kamiona i prebroji, napišu izdatnice i ako to oružje, 271 cijev s pripadajućim streljivom, može pomoći našim kolegama u Dubrovniku, neka im je sa srećom. Petar Šimac nekoliko godina poslije piše knjigu i objavljuje preslik izvoznice preko koje piše – osobno izvezao Petar Šimac – čudi se Romac neopravdanim samohvalama generala Šimca.

A kad je jednom poslije u Sinju sreo Šimca na tržnici, Romac mu je stavio prst na nos i rekao: “Dobro, đenerale, bar daj reci tko je sudjelovao u tome kad već pišeš knjige.”

– Nemoj me, nemoj me!!! Napiši ti svoju knjigu, uplašeno je rekao Šimac – prepričava Romac koji je Šimcu samo htio ukazati na njegovo sramotno hvalisanje.

Sutradan nakon spomenutog događaja JNA se iselila iz Sinja, a skladište minsko-ekspozivnih sredstava na Kukuzovcu bilo je minirano. Za taj događaj nitko i ne zna, a netko je to ipak razminirao.

Nema Romac dobro mišljenje ni o Branimiru Petričeviću, ratnom sekretaru za narodnu obranu Sinja, koji je, kaže, prije početka rata završio ONO i DSZ.

– Petričević nije bio ni u jednom fajtu. Ne znam da je Petričević sudjelovao u nekoj značajnijoj borbi i akciji. Nije uspio zauzeti čak ni vojarnu Pekara koju su čuvala samo dva vojnika. Vojarne Kula i Kukuzovac se, objetivno, nisu mogle zauzeti. On priča da nikad nije bio u Savezu komunista, a i Bog i čovjek zna da jest – priča Ivica Romac.

Godine 1991. Romac je dva puta razgovarao s tadašnjim pukovnikom JNA Ratkom Mladićem. Jednom je to bilo kad je bila razmjena zarobljenika u Hrvacama.

– Ratko Mladić držao se nedodirljivim. Sjećam se kad mi je u Hrvacama rekao da odmah odblokiramo vojarne inače će nas pomesti, a ja mu kažem: “Druže pukovniče, ako smo ljudi, dogovorit ćemo se. Ako nismo ljudi, svak sebi i nemamo što pričati.” “Ja, bre, idem na Vis”, kaže on meni. “Idete vi dokle vas mi pustimo”, rekao sam mu – prisjeća se Romac kojeg su pri susretima s oficirima JNA često provocirali.

U mirovinu kao invalid

– Znali su dosta o meni. Nekoliko puta su mi govorili da sam izdao Jugoslaviju. Ali, Bože moj, kad je došao taj trenutak, svatko se bori na svojoj strani! Dakle, za njih sam bio izdajnik, a moji Sinjani su me smatrali komunjarom i Jugoslavenom – dodaje Romac kojemu etiketiranje samo po sebi ne smeta.

– Važna su djela, a ne priče – dodao je.

Romac je do 1. studenoga 1991. bio zapovjednik 10. policijske postaje, međutim, onda su ga, kaže, drugovi smijenili. Nakon toga je otišao u Krvavicu gdje je radio u obučnom centru i bio instruktor za vojsku i policiju.

– U mirovinu sam otišao 1. lipnja 1996. godine kao hrvatski ratni vojni invalid s činom brigadira. Iako sam bio jedan od prvih u obrani i vodio prvu oružanu akciju u Domovinskom ratu, danas nemam Spomenicu. Sramota! Bio sam predložen za najviša odličja u ratu, junački čin. Ali, dođe Jure Radalj, bivši konobar, iz Makarske, moj nekadašnji zapovjednik koji je bio revan član Saveza komunista, pa onda veliki Hrvatina, pa se sad opet vratio SDP-u, i preda mnom kaže: “Ma koji će ti k... ovo!?” i prekriži prijedlog za odličja – ispričao je Romac.

Posljednjih tjedana i dana u Sinju se obilježavaju obljetnice događaja iz 1991., međutim, Ivicu Romca tim povodom u pravilu ne zovu.

– Iako sam bio jedan od vodećih ljudi obrane u to vrijeme, još me nitko nikada nije pozvao ni na obilježavanje obljetnica ni na komemoraciju mojim suborcima koji su poginuli od četničke ruke. Politika i pojedinci, nažalost, obljetnice obilježavaju radi njihova osobnog promoviranja. Nitko ne poziva sudionike tih događaja pa se na taj način iskrivljuje istina o Domovinskom ratu – dodao je Romac.

>> Hrvatski i srpski političari časte se u restoranu, a svađaju na radiju