Nestao prije 30 godina: 'Kad su mi rekli da je moj prijatelj Pero živ, plakao sam'

Kada mi je kći rekla da je moj prijatelj Pero živ, plakao sam. Nisam mogao vjerovati. To su bile suze radosnice. Bolju vijest nisam mogao čuti, a pravo ću vam reći, nisam joj se ni nadao. Ja sam s njim 'cigar' dijelio. Sada još samo da se vrati kući, kod nas u Čepikuće! Tog ću dana okrenuti janje. Para nemam, ali posudit ću tisuću kuna zbog svoga prijatelja i ja ću ga ispeći. E, koliko smo mi u životu skupa pojeli i popili.... – tim nas je riječima u Čepikućama, selu u dubrovačkom primorju, dva kilometra udaljenom od granice s BiH, dočekao Ivo Delalija, prijatelj Petra Marčinka koji je 30 godina nakon što je prijavljen njegov nestanak krajem prošle godine došao u hrvatsko veleposlanstvo u Madridu.

Od dokumenata je imao samo jugoslavenski pasoš na svoje ime, a policija je zahvaljujući međunarodnoj suradnji provjerom utvrdila kako je zaista riječ o čovjeku za kojega se predstavlja, Petru Marčinku koji se 1992., kao 39-godišnjak, iskrcao s broda "Dubrovnik" u Španjolskoj i od tada mu se izgubio svaki trag te se vodi u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba.

Prazna kamena kuća

Nije bio oženjen, roditelji su mu nakon njegova nestanka umrli, a od trojice braće živa su još dvojica. Nijedan ne živi u Hrvatskoj. Jedan je u Kanadi, a za drugog nitko sa sigurnošću ne zna gdje je. Neki kažu u Južnoj Americi, drugi da je u Europi. Usred Čepikuća je njihova obiteljska kuća u kojoj se Petar Marčinko i rodio. Velika, kamena, obnovljena.

– Nitko tu ne dolazi osim Petrove nevjeste, žene pokojnog mu brata Ante. Ona živi u Dubrovniku. Nju nemojte ništa pitati, obitelj se dogovorila da nikakve izjave za medije neće davati. Ona se za njegova brata udala nakon što je on nestao pa vam ne bi ni imala što reći. A i što da vam kaže? Nitko ne zna gdje je bio sve ove godine i zašto se nije javljao. Zato smo se i mi složili da s novinarima nećemo razgovarati. Ja jedino mogu reći da je Pero bio dobar čovjek, kao i ostala njegova braća – govori nam jedan od susjeda, koji živi u blizini rodne kuće Petra Marčinka.

No, Ivo Delalija rado govori o svom davno izgubljenom prijatelju.

– Pero je najbolji od svoje braće, ma najbolji u selu. Veseljak i duša od čovjeka – tvrdi Ivo koji je mlađi 13 godina od prijatelja Petra i poznaje ga otkako se rodio.

– Bila su njih četvorica braće. Jedan je u Francuskoj, vjerojatno, on je isto u nekakvim problemima i ne javlja se. Jedan brat mu je u Montrealu, u Kanadi i ima tri sina. Ante je ostao tu, a Pere je od svih njih bio najbolji. Nas dvojica smo skupa hodali po Stonu i Dubrovniku, po kafanama, po ženskima... Bili smo stalno zajedno ko braća – priča gospar Ivo. Zadnji put je prijatelja vidio godinu dana prije njegovog nestanka, pred početak rata. Tada se iz Čepikuća Petar posljednji put ukrcao na brod.

– On je otišao prije nego što je počeo rat, a svakakve priče su se pričale. Jedna od njih da je pobjegao od rata. To nije istina! Taj njegov nestanak s ratom nikakve veze nema – govori Ivo Delalija koji je cijeli rat proveo u uniformi, kao hrvatski branitelj. Danas je bez posla i još uvijek bez mirovine.

Kada je Petar nestao, po selu su počele kružiti svakakve priče.

Godinama ga ne spominju

– Eto, pokazalo se koliko su seoske priče točne, sad kad se Pero pojavio živ. Bilo je čak i onih koji su govorili da je pobjegao jer je nekom dužan novce. E, to baš nikakve veze s Perom nema. On je bio pomorac, pun novaca. Ja sam s njim popio ne mogu vam reći koliko, a nikad mi nije dao piće platiti. On je bio veseljak, volio je društvo, zapjevati, pa i napiti se ako je takva situacija, ali nikad Pero prstom nije takao ni u koga niti se s nekim sukobio – priča Ivo koji se nada da će svoga prijatelja iz mladosti opet vidjeti.

Petru je sada 69, dijeli ih 30 godina praznine, ali Ivo kaže da ništa nije važno u usporedbi s činjenicom što je Pero živ. Gdje je bio i što je radio nitko ne zna, a Ivo kaže da nikakve priče i ne želi slušati, osim ako mu ih sam Pero jednog dana ne ispriča.

Petar je u hrvatsko veleposlanstvo navodno došao u društvu službenika španjolskog Crvenog križa. Kako je moguće da 30 godina nijedan dokument nije dignuo, jer je po hrvatsku putovnicu došao tek sad, nikome nije jasno. U selu smo čuli da je njegova majka, koja je umrla prije 20-ak godina, pred kraj života govorila da je Petar živ, da joj se javlja i šalje joj novac, ali starici nitko nije vjerovao.

– To ti je rekla – kazala. Ja što ne vidim svojim očima, ne vjerujem. Ja nju nisam čuo da to govori, a siguran sam da se Pero nikome nije javio sve ove godine. Znalo bi se to. Da se mogao javiti i da je imao novaca za slati ih majci, on bi kući došao – kaže Ivo koji u Čepikućama živi sa suprugom i majkom. Tri kćeri su u Dubrovniku.

Selo je tijekom rata bilo okupirano, a iako je obnovljeno, malo se ljudi vratilo. Mladosti nema.

– U Čepikućama živi 27 čeljadi, a ako se vrati moj prijatelj Pere, onda bi nas bilo 28. Uh, što bih volio da se vrati. Ima veliku rodnu kuću, uređenu i lijepu, a on staža na brodu ima koliko hoćeš i mogao bi dobru mirovinu dobiti, a ja bih se još jednom preporodio – poručuje Ivo i briše suze, koje još uvijek teku kada se sjeti prijatelja.