HTV je Modrića, Mandžukića, Rakitića... pretvorio u fudbalere!

Subota 25. studenoga

Sluganski i ulizivački odnos prema Srbiji

Ivo Josipović neumoran je u dokazivanju da nikad nije trebao biti hrvatski predsjednik. Pogotovo ne sa svojim sluganskim i ulizičkim odnosom prema vlastima i javnosti u Srbiji, ali i drugdje.

U Vukovaru mu je Boris Tadić darovao reprint časopisa “Zenit” slavnog Ljubomira Micića, čija se mržnja prema Hrvatskoj i vulgarnost kojom ju je izražavao savršeno podudara s koljačkim četničkim pjevanjem “Aoj, Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. U Sarajevu, u Parlamentu BiH, optužio je i Hrvatsku za rat u toj zemlji, a u izraelskom Knessetu govorio je o “ustaškoj zmiji” koja je “još uvijek tu”. Ondje se također pohvalio kako je i on “dijete Titova partizana”. Onog o kojem je stradalnik iz Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak nakon predsjedničkih izbora 2010. rekao: “Glavni naredbodavac bio je Vladimir Bakarić, a glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio je Ante Josipović, otac novog predsjednika Ive Josipovića.” Sada u intervjuu beogradskom listu “Danas” izjednačava četničku vlast u Srbiji s hrvatskom jer obje “koriste svaku priliku za podizanje tenzija”, a mediji i komentatori “sekundiraju huškačkim politikama”! Dijete Titova partizana!

Nedjelja 26. studenoga

Obračun zbog skretanja s jugokomunističke linije

Kad bi se birao novinski autor s najvećom oskudicom morala, apsolutni bi pobjednik bio Jurica Pavičić, uvjerljiviji nego Messi ili Ronaldo u izboru za najboljeg nogometaša svijeta. Potvrdio je to i tekstom u kojem brani Aleksandra Stankovića koji je u emisiji Nu2 vukovarskog branitelja Mišića neuspješno prisiljavao da prizna kako je Domovinski rat bio i građanski pa je tako “zglajzao”, ili kako se u komunizmu govorilo, “skrenuo s linije”. Te je kao u sličnim slučajevima u bivšoj državi doživio napade onih koji se skrbe za čistoću “linije”. Osim što možemo pretpostaviti kako bi u Njemačkoj prošao voditelj koji bi na javnoj televiziji poricao narav i zločine nacizma ili u Izraelu onaj koji bi nijekao holokaust, drug Jurica u bolnom je proturječju sa samim sobom jer upravo se on u 90 posto svojih tekstova obračunava s javnicima koji su “skrenuli s linije”, ali crvene, jugokomunističke, one koja baštini bratstvo i jedinstvo, krvavu Titovu diktaturu i bleiburške zločince. Jedva da i o čemu drugom piše osim o toj “kontrarevoluciji”. U njegovu kamenjarskom susjedstvu koje često rasistički sotonizira, a i u dragoj mu Srbiji, rekli bi – obraz k’o opanak.

Ponedjeljak 27. studenoga

Iz udbaške afere Šeks će izaći neokrznut

Zašto je Vladimir Šeks bio suradnik Udbe, kako se sada naveliko piše? Zato što je hadezeovac i ovisnik o politici i političkoj javnosti. To jest, da se davno stvarno umirovio, tko bi se danas osvrtao na neki podatak iz njegova “doušništva”! Ono i nije bilo nepoznato, povremeno su mediji objavljivali Šeksove opsežne razgovore s Udbinim operativcima, koje je on opovrgavao. A prilično davno cijeli mu je roman, nazvan “Sova”, posvetio novinar Nenad Ivanković. Koliko god je svojom ustrajnošću u politici ili u njezinoj utjecajnoj blizini sam kriv za poveliko zanimanje za svoju prošlost, on će iz ove “afere” izići uglavnom neozlijeđen. “Afera” i nije bogzna kaj, a i dolazi prekasno te ne može zasjeniti Šeksovu političku karijeru i goleme zasluge za samostalnu Hrvatsku pa će oteći niz rijeku te karijere i zasluga i izgubiti se u virovima. I ovaj put Šeksa razvlače ljevičarski mediji koji inače uglavnom ne pišu o udbaštvu lijevih političara, o zločinima njihovih očeva, ili o Račanu koji i nije trebao biti suradnik Udbe jer je pripadao njezinim naredbodavcima koji su krivi za mnoga stradanja, pa i smaknuća, a i sam Šeks bio je njihova žrtva. No ljevičari udbaši normalna su, nedužna, pa i “nezanimljiva” tema, hadezeovac udbaš je senzacija!

Utorak 28. studenoga

Veličaju Mladića i dobiju dobrodošlicu u EU

Svijet se i čudi i zgraža zbog reakcija u Srbiji na presudu Ratku Mladiću. Tako New York Times piše kako Srbija “ne samo da ne prihvaća odgovornost za zločine počinjene uime srpskog naroda nego politički tone u početak 90-ih i nacionalizam koji je tada bujao u zemlji”, a Vlada “s dobrodošlicom dočekuje osuđene ratne zločince i suradnike Slobodana Miloševića”. Takvu Srbiju i Jugoslaviju kakva je “odnjegovala” Miloševića, Kadijevića, Mladića i druge zločince isti je taj svijet podupirao pola stoljeća, a i danas mu je mio Tito koji je nemilosrdnom diktaturom i nezapamćenom represijom održavao velikosrpsku državnu tvorevinu. Srpski ratni zločinci politička su djeca Zapada kao što mu je “nesvrstana” Jugoslavija bila miljenik kojeg je izdašno financirao i bdio nad njegovom sigurnošću pljuskajući po “nacionalizmima”. A po svemu sudeći, potpore Srbiji neće nedostajati ni ubuduće – još će koji tjedan odjekivati “heroj Mladić” pa će se zaboraviti i ponovo će se govoriti o ulasku Srbije u EU, a pregovore će nastaviti isti srbijanski vrh koji je Mladića slavio i s njim sudjelovao u istoj agresiji. A taj ulazak Srbije u EU pozdravit će i New York Times!

Srijeda 29. studenoga

Jović cvate u zemlji ‘ugušenog pluralizma’

Nema pluralizma u Hrvatskoj, kaže Dejan Jović na promociji svoje knjige. I “ako nešto pozitivno pisnemo o Jugoslaviji ili socijalizmu ili nešto negativno pisnemo o političkim svetinjama i narativima koji su se stvorili kao državna istina, optužit će nas da rušimo državu ili da smo državni neprijatelji”. Moglo bi se kome neupućenom učiniti da se Jovića i istomišljenike progoni, uhićuje, osuđuje i odvodi u zatvor. No u zemlji “ugušenog pluralizma” Jović cvate: profesor je na Fakultetu političkih znanosti, uređuje časopis “Politička misao”, objavljuje i izjavljuje na sve strane... Što će reći da je pluralizam naslijedio iz bivše države u kojoj je bila samo jedna “politička misao” I danas bi, dakle, bio pluralizam kad bi postojala samo njegova krivotvorina da slobode u Hrvatskoj nema, samo njegove fantastične tvrdnje da je 1990. godine u Hrvatskoj neznatna manjina, to jest “samo 11,5 posto ljudi željelo nezavisnost”, i da je devedesetih “liberalizirani jednostranački sustav” zamijenjen “autoritarnim jednostranačkim” u demokraciji itd. Stoga, ne protivite se Joviću jer tako gušite pluralizam. U protivnom, mogao bi doći na tenkovima iz Beograda koji su mu zapravo jedini “znanstveni” argument kao što je bio i Miloševićev.

Četvrtak 30. studenoga

Gubitak prava na nogomet kao veleizdaja

Hrvatska radiotelevizija zbog nedovoljne novčane ponude Fifi neće prenositi utakmice kvalifikacija za Europsko nogometno prvenstvo ni utakmice toga prvenstva koje se održava 2020. godine te utakmice Lige nacija. Prenosit će ih programi regionalnog Sportkluba kojemu je vlasnik – Srbin. Zna li vodstvo HTV-a da je gubitak prava na prijenose utakmica hrvatske nogometne reprezentacije veleizdaja, da reprezentacija time uvelike gubi nacionalni, hrvatski identitet, da se odvaja od navijača i pretvara se u robu o koju se otimlju europski i svjetski trgovci kao prasad na stočnom sajmu.

Reprezentativni nogomet nema cijene i da se u ponudi HTV-a na to računalo, reprezentaciju bismo i dalje gledali na HTV-u, gdje joj je prirodno mjesto. Sramotno je što je za HTV opravdanje i utjeha što je Uefa drugom ponuđaču “prodala prava prijenosa za sve države bivše Jugoslavije”. Pa mi, gospodine Bačiću, zete Ksenije Urličić i bodulski miljeniče bodulskog Plenkovića, nismo više u Jugoslaviji, koliko god to mislili vi i vaši asovi Stankovići. Sramite se!

Petak 1. prosinca

Zlokobna kolebljivost o rodnoj ideologiji

Možete li zamisliti da neki ljevičar napiše kako je katolički svijet “u kandžama pape Franje”? Teško. Jer ljevičari uglavnom vole papu zbog nekih nazora netipičnih za poglavare Katoličke crkve, zbog tolerantnog odnosa prema homoseksualcima, rastavljenima, nekrštenima, ateistima, pa čak i kriminalcima. Stoga će papine stavove koji im se ne sviđaju ili marginalizirati i prešutjeti, ili će ih ocrniti kod nekoga drugoga, recimo, kod hrvatskih konzervativaca. Tako u jednom ljevičarskom komentaru u povodu sporova o Istanbulskoj konvenciji čitamo da će se Hrvatska “još jednom pred Europskom javnosti pokazati kao zemlja u kandžama konzervativne revolucije”. No najustrajnije i najodlučnije protivljenje rodnoj ideologiji iz Konvencije, po kojoj muškarac po svom izboru može biti žena i žena muškarac, koja “razgrađuje antropološki temelj obitelji”, koja je “veliki neprijatelj braka” i potiče “ideološku kolonizaciju koja pokušava uništiti obitelj” već dugo izriče upravo papa. Pa je, kad je riječ o rodnoj ideologiji, od ljevičara zlokobnija kolebljivost navodno kršćanskog HDZ-a.