Ivo Sanader: Nepodnošljiva lakoća trošenja

Kada Ivo Sanader jednog dana iza sebe ostavi sve probleme sa zakonom koji ga trenutačno tište te se konačno uspije iskobeljati iz ralja Mladena Bajića, glavnog državnog odvjetnika, te “borbenog” tima njegovih zamjenica, čiji je jedini posao postao proučavati koruptivne tragove koji, kako se sumnja, sežu u godine vladavine bivšega premijera, vjerojatno će mu trebati nova karijera. A nju bi, primjerice, mogao ostvariti pisanjem financijskog priručnika na temu “Kako potrošiti milijune koje sami niste zaradili?” Jer upravo to – trošenje milijuna koje nije zaradio, ali ih je zato nepodnošljivom lakoćom hedonistički trošio – nešto je što je Sanader, na neki način, patentirao.

Daj braći da im se nađe

Proizlazi to iz upravo započetog suđenja u slučaju Fimi media, gdje je zgrožena hrvatska javnost iz usta Sanaderovih suoptuženika i nekada bliskih suradnika – bivšeg rizničara HDZ-a Mladena Barišića i nekadašnje blagajnice stranke Branke Pavošević – mogla čuti na što se sve trošio novac poreznih obveznika. Odnosno novac koji je preko tvrtke Fimi media izvučen iz državnih poduzeća, a zatim Sanaderu i njegovoj poltronskoj kliki političkih istomišljenika poslužio za štošta.

A da u tom “štošta” Sanaderu nije nedostajalo mašte, Barišić je kirurški precizno, u čak 19 navrata, opisivao tužiteljicama USKOK-a. Iz njegovih iskaza proizlazi da se sve što je bivši premijer poželio za sebe, svoju obitelj ili prijatelje te stranku bespogovorno moralo ispuniti. Cijena pritom nije bila bitna, pa je tako, primjerice, iskazivao je Barišić, Sanader 2008. poželio novi videonadzor na obiteljskoj vili u Kozarčevoj. Da stvar bude bolja, riječ je bila o radarskom sustavu, čija je nabava, prema Barišićevim riječima, izuzetno komplicirana te je za nju potrebna i posebna dozvola. No, sve to očito nije bila prevelika prepreka za tadašnjeg premijera jer je sustav vrijedan 30.000 eura, čija je ugradnja stajala dodatnih 100.000 eura, kako je iskazivao Barišić, na koncu ipak ugrađen na vilu.

Osim za siguran san Sanadera i njegovih ukućana, Barišić se morao brinuti, kako je iskazivao, i za potrebe, prije svega financijske, Sanaderove braće i prijatelja. Pa je tako, primjerice, kada su Miroslav i Vlado Sanader, inače čelnici HDZ-ovih podružnica u inozemstvu, dolazili u Zagreb, bio zadužen da im plati troškove hotela i da džeparac. Braća Sanader, kazao je Barišić, odsjedala su u hotelu Westin, koji je on plaćao u njihovo ime; u Zagrebu nikada nisu bili više od dva dana, a za taj boravak tadašnji im je rizničar svakome davao po 1500 eura.

U raspodjeli novca koji je prethodno preko Fimi medije izvučen iz državnih poduzeća, a Barišiću ga je po potrebi davala Nevenka Jurak, također suoptuženica, nije bio zapostavljen ni treći brat, Vinko Sanader. Njemu je, pak, Barišić, kako je kazao, po nalogu premijera isplaćivao između 5000 i 10.000 kuna.

–  Ivo Sanader dao bi mi nalog da se nađem s njegovim bratom i dam mu taj novac. Znam da je Vinko Sanader jednom taj novac, kada je bio u Zagrebu, utrošio na promociju knjige, a ne sjećam se sada je li knjiga bila njegova ili don Kaćunka. Znam samo da je promocija bila u restoranu Baltazar. Isto tako, jednom sam mu novac dao za put u Osijek – svjedočio je Barišić.

U raspodjeli novca izvučenog iz državnog proračuna ni na koji način nisu bili zapostavljeni ni Sanaderovi najbliži prijatelji. Mariju Zuboviću tako je Barišić podmirio ukupno 95.326 kuna za PDV za dva old timera koja su na Zubovićevo ime kupljena u Njemačkoj. U prvom slučaju radilo se o mercedesu 300 S iz 1955. čija je nabavna cijena bila 35.000 eura, dok je u drugom slučaju bila riječ o mercedesu 280 SE cabrio iz 1971. čija je nabavna cijena bila 25.000 eura.

– Oba su vozila kupljena i uvezena na ime Marija Zubovića, no ja doista ne znam tko ih je platio u Njemačkoj. No, znam da me Zubović pri uvozu tih automobila i izračuna kunskih davanja molio da to platim, a rekao je da će to refundirati. Nikada taj novac, međutim, nije refundirao – posvjedočio je Barišić o tome kako su i ljudi iz Sanaderova bliskog okruženja nepodnošljivo lako trošili novac koji sami nisu zaradili.

No, nije Zubović bio jedini čija se lojalnost HDZ-u i Sanaderu osobno, očito dobro, mogla unovčiti. Jedan od onih koji je svoj rad na izbornim aktivnostima dobro naplatio, prema Barišićevom iskazu, bio je i Frank Bilaver, predsjednik ogranka HDZ-a SAD-a. On je za posao koji je za HDZ obavljao tijekom 2007. plaćen čak dvaput. Prvi put novac mu je isplaćen iz stranačke blagajne. Drugi put, dodatnih 25.000 eura iz crnog fonda po Sanaderovu nalogu, u maniri špijunskih filmova, isplaćeno mu je, kako je kazao Barišić, u haustoru zgrade u kojoj je u to vrijeme živio Luka Bebić.

Bajka o prljavim tajnama

Kratkih rukava nisu ostali ni marketinški stručnjaci iz Irske koji su se brinuli za “imidž HDZ-a” u tim kampanjama. Njima je ukupno za nekoliko mjeseci rada isplaćeno oko 95.000 eura, no njihova ugovorena cijena bila je 15.000 eura, a stvarno im se po mjesecu posla isplaćivalo 30.000 eura.

Nepodnošljivu lakoću trošenja Sander je, prema Barišićevu iskazu, pokazao i dok je novac poreznih obveznika trošio i na posve hedonističke užitke, materijalne kao što su pršut, sir i vino, što je stajalo između 20.000 i 30.000 kuna, ili pak odijela Brioni, od kojih je svako stajalo po 3000 eura.

Razbacivanje milijunima eura i kuna kao da je riječ o pikulama, koje je prakticirala politička nomenklatura, posebno je došlo do izražaja kada je, primjerice, za Sanaderov blindirani BMW plaćeno 300.000 eura ili u situaciji kada je Marku Perkoviću Thompsonu, pjevaču koji se u svakoj prigodi kune u obitelj, Boga i domovinu, isplaćeno, kako je posvjedočio Barišić, pola milijuna eura. I to ne da pjeva, već da drži usta zatvorena.

Barišićeva svjedočenja, koja je Sanader nazvao bajkama, na površinu su izbacila godinama dobro čuvane prljave tajne, kako bivšega premijera, tako i HDZ-a. Ima li tih i takvih tajni još, vjerojatno će se doznati tijekom suđenja za aferu čiji su korupcijski razmjeri, ako je suditi po onom što se dosad čulo, očito neslućeni.