Iz Beiruta u Međugorje

Među milijun hodočasnika koji svake godine posjete Svetu Kraljicu Mira u Međugorju i petnaestak je tisuća libanonskih kršćana koji danas iskreno svjedoče o fenomenu toga hercegovačkog svetišta vlastitim duhovnim iskustvom. Međutim, višegodišnji građanski rat u Libanonu, s jedne, i libanonsko katoličko svećenstvo, koje nije htjelo priznati ono što ne priznaje Vatikan, s druge strane, Libanoncima otežavaju put u to sveto mjesto.

Preobraćenje
Da je vjera jača od svega, dokazala je Libanonka Sana Nassar, predsjednica udruge Kraljice Mira u Libanonu. Njezino štovanje Gospe Međugorske ponijelo je mnoge, pa i svećenike libanonske Katoličke crkve. Do 1984. godine Sana Nassar živjela je u Parizu. Avanturističkog duha, ta je ateistica i ambiciozna poslovna žena živjela život daleko od okrilja Crkve, no jedan joj je turistički posjet promijenio život. Na nagovor prijateljice, 1985. godine posjetila je Međugorju i – postala drugi čovjek.

– Moje prijateljice Francuskinje često su mi govorile o Međugorju, ali ja to nisam shvaćala ozbiljno. Bila sam zaokupljena ovozemaljskim stvarima i nisam htjela razmišljati o onome što su one nazivale “čudom”. Ipak su me uspjele nagovoriti da pođem s njima u Međugorje, a danas smatram da me je tamo odvela sama Providnost.

Ono što sam tamo doživjela promijenilo mi je život. Obećala sam se Gospi i tako će i biti. Zahvalna sam joj na svemu što je učinila za mene, a najviše zato što je učinila da budem bolji čovjeka – kaže Sana.

Nakon što je završio građanski rat u Libanonu, Sana se, ispunjena snažnim doživljajima iz međugorskog svetišta, 1996. vratila u rodni Beirut vođena željom da i drugima prenese poruku Kraljice Mira.

Nove perspektive
  – Obitelji i bliski prijatelji bili su šokirani mojom duhovnom promjenom. Razumljivo, jer sam dotad vodila isprazan život, trčala za karijerom, novcem i materijalnim dobrima. Moj je cilj bio nagovoriti brata i roditelje da posjete Međugorje. Međutim, prijatelji koji su na meni zamijetili promjenu zamolili su me da i njih povedem pa nas je na kraju na put krenulo četrdeset.

Iako nisam imala pojma što treba učiniti da se organizira put za toliko ljudi kojima je, među ostalim, trebala i viza, sve je išlo nevjerojatno glatko. Gospa je bila s nama. Svi koji su taj put hodočastili u Međugorje doživjeli su preobraćenje te postali misionari Kraljice Mira u Libanonu. Već sljedeće godine javilo se 250 vjernika pa sam morala iznajmiti zrakoplov. Otad je svake godine hodočasnika sve više i više – ispričala nam je Sana.

Buntovnica
No libanonska se Katolička crkva javnim kritikama obrušila i na Sanu Nassar i na vjernike:
– Crkva nam je u to vrijeme zadavala velikih problema. Smatrali su da je zabranjeno govoriti o nečemu što nije potvrdio Vatikan. Shvaćala sam ih, ali u sebi sam nosila nešto puno snažnije od svakog službenog priznanja. No u meni je ostao buntovni duh pa sam nastavila, uz pomoć drugih vjernika s istim iskustvom, organizirati posjete Međugorju. Kako je hodočasnika bivalo sve više, tako su i priče postajale sve glasnije te su na kraju stigle i do crkvenog vrha u Libanonu.

Koliko je bila snažna Sanina vjera, kojom je uspjela privoljeti uza se i Katoličku crkvu u Libanonu glede Međugorskog svetišta, govori i to što se danas na libanonskoj katoličkoj TV postaji Glas mira emitiraju dokumentarni filmovi i svjedočanstva o Gospi Međugorskoj. Nekad putnica i misionarka, Sana Nassar danas iz svog beirutskog ureda pomaže svima koji se žele pomoliti Blaženoj Djevici Mariji u Merđugorju.

– Plaća mi ne treba jer moja je obitelj oduvijek bila imućna, no meni je kao vjernici obveza biti na raspolaganju svima koji to žele. Novac koji ostane od putovanja ide isključivo u humanitarne svrhe. Međugorje godišnje posjeti oko 15 tisuća Libanonaca, koji su neizmjerno zahvalni dobrim ljudima toga mjesta, koji ih tako lijepo ugošćuju u svojim domovima. A naši vjernici, jer i sami primaju darove, imaju potrebu darivati – za kraj nam je povjerila Sana.

Dugogodišnja želja
Za razliku od Sane Nassar, koja je vjeru doživjela tek u Međugorju, libanonska odvjetnica Marta Tuma oduvijek je živjela u skladu sa svojim kršćanskim uvjerenjima. Da ode u u međugorsko svetište, ponukao ju je nevjerojatan san – u kojem joj se obratila sama Djevica Marija:

– Iz Međugorja se 2000. godine vratio naš obiteljski prijatelj i svećenik Pierre Al-Dwayhi, koji mi je tom prilikom darovao kip Djevice Marije. Ushićeno sam slušala njegovo pripovijedanje. Tada se razboljela prijateljica s kojom sam trebala otputovati na ljetovanje u Rim pa mi je sestra predložila da posjetimo Međugorje. Već smo se počele pakirati kada me posjetila druga prijateljica, koja je osvojila sedmodnevno nagradno putovanje u Rim, što mi se činilo privlačnijim. No te noći, kada sam sestri otkazala put u Međugorje, sanjala sam Gospu, koja mi je rekla:

– Obećala si da ćeš doći, a sada odustaješ. Voljela bih da dođeš u Međugorje.
Nakon takvog sna, koji me se dojmio kao nijedan prije toga, doista sam otišla u međugorsko svetište. Bila je to neka neobjašnjiva i snažna potreba koju sam morala ispuniti – povjerila nam je Mirta.

Iako je Mirtina obitelj oduvijek štovala kršćansku tradiciju, nijedno od sedmero djece obitelji Tuma, pa ni Mirta, nije uspjelo uploviti u toliko priželjkivanu bračnu luku. Znajući za težnju svojih roditelja, želeći sreću braći, sestrama i teško bolesnom prijatelju, kojeg je čekao rizičan kirurški zahvat, Mirta je u Međugorju molila sedam dana.

– Sedam sam dana postila obilazeći svetište. Nisam osjećala ni umor ni glad. Dapače, imala sam toliko snage u sebi da bih mogla prijeći još tisuće kilometara. Znam i osjećam da je to Gospina snaga, nešto puno jače od svega što sam ikad osjetila. Rođena sam katolkinja, ali do tada nisam znala što znači moliti krunicu. To je kao da čitaš cijelu Bibliju, nevjerojatan osjećaj. Doista je Međugorje dio raja na Zemlji. Sve su moje molitve bile uslišene. Gospa je velikodušna i već sam pri slijetanju na beirtuski aerodrom doznala da mi je prijatelj dobro, da se brat sprema zaprositi jednu djevojku... U roku od nekoliko mjeseci i on i sestra već su bili u braku, a danas imaju i djecu – ispričala je Mirta.

U Međugorju je Mirta slušala svjedočanstva ljudi koji su vidjeli Gospu i tada je, kaže, prvi puta shvatila smisao raja i pakla. Živjeti bez grijeha doista znači disati punim plućima, povjerava, a za sve što je spoznala o životu zahvaljuje Međugorju i Kraljici Mira.
Da o međugorskom svetištu, slično kao Mirta, razmišljaju i mnogi kršćani u Libanonu, potvrdio nam je Hani Eid, vlasnik knjižare “Glas mira” u mjestu Daora, koji kupcima nudi i suvenire te literaturu o fenomenu u Međugorju:

– Iz Međugorja stalno naručujemo krunice, Gospine kipiće i literaturu jer je kupaca iz dana u dan sve više. Najbolje se prodaju knjige prof. Slavka Barbarića koje su prevedene na arapski.

– U ovih 11 godina koliko organiziramo putovanja u Međugorje namučili smo se i napatili. Putovali smo kojekako, ali nikad lagodno. U početku je to bila tura Beirut – Milano – Sarajevo ili Beirut – Beč – Sarajevo, a put je trajao i više od 30 sati. Tek kada se otvorio mostarski aerodrom, postalo je lakše. Putnici prvog aviona koji je sletio u tu zračnu luku bili su naši hodočasnici. Danas se organizira i 40-50 letova na godinu u taj grad. Nekad su najveći problem predstavljale vize za Bosnu jer u Beirutu nema bosanskog veleposlanstva pa je netko prije puta morao ići u Jordan kako bi sredio vize. Danas prije puta u Međugorje u naš ured dođe bosanski veleposlanik ili otpravnik poslova i razgovara sa svakim vjernikom koji želi otići u Međugorje – kazala je Sana Nassar.

U stalnom smo kontaktu sa stanovnicima Međugorja, koji nam svake godine 25. listopada pošalju duhovne poruke koje Gospa preko svoje vidjelice šalje svijetu. Kada je 12. srpnja počeo rat u Libanonu između Hezbollaha i Izraela, od stanovnika Međugorja tražili smo pomoć u molitvi te zajedno s njima molili za prestanak rata. Kraljica Mira uslišila je naše molitve i rat je prestao 14. kolovoza. Nama vjernicima to je znakovito jer 15. kolovoza slavimo Veliku Gospu – kaže Marta.