Na Croatia cupu u Umagu, od 6. do 8. studenoga hrvatska rukometna reprezentacija prvi put će igrati bez ijednoga igrača iz generacije koja je osvojila svjetsko (2003.) i olimpijsko zlato (2004.). Posljednji koji je igrao bio je Igor Vori kojeg novi izbornik Željko Babić nije pozvao. Od te generacije neki su se oprostili na lijep način (Jović, Šola, Goluža, Džomba, T. Valčić, Matošević, Losert), dok su neki prekriženi, a mogli su još puno igrati i dati hrvatskoj reprezentaciji (Sulić, Zrnić, Dominiković, Špoljarić, Kaleb, Balić, Lacković, Metličić, Vuković, G. Šprem). Što o izostanku Vorija i Čupića kaže Nikša Kaleb, jedan od članova te naše zlatne reprezentacije?
– Izostanak kapetana Vorija i Ivana Čupića je čisto stvar izbornika Babića i Pere Metličića. Zašto su ih odlučili izostaviti najbolje znaju njih dvojica, ali ne mislim da je razlog fizička pripremljenost, jer igrači poput njih dvojice sigurno ne bi igrali u klubovima u kojima igraju da nisu znalci i da nisu pripremljeni. Ako su trenutačno u lošijoj formi, mogu samo reći da se to svakom sportašu dogodi kroz neko vrijeme, ali uz znanje i iskustvo forma će se opet vratiti. Nisam razgovarao s bivšim suigračima zašto su izostavljeni – rekao je Nikša. Misliš da je nepozivanje Vorija i Čupića dobra poruka za ostale igrače?
– Njihovo nepozivanje je svakako dobra poruka ostalima (mlađima) da ne igraju imena, ne igraju zaslužni ili iskusniji, nego spremni i zdravi. U svakom slučaju dobar potez dvojca Babić-Metličić, da autoritet grade na najiskusnijim, ali na korektan i pravedan način. Poruka je da u reprezentaciji igraju najspremniji i da svaki novi igrač treba uložiti više truda i kvalitete od onih koji su unutra, a da oni koji su unutra ničim nisu zaštićeni. Samo kvaliteta i trenutačna forma.
Hoće li se po vama ova dva igrača ipak naći na listi putnika za EP u Poljskoj?
– Bude li njihova kvaliteta i forma prije priprema za Poljsku odgovarala renomeu njihovih imena, vjerujem da hoće.
Je su li vas iznenadile njihove izjave kako će se nakon nepozivanja još više truditi, raditi i boriti se za povratak u reprezentaciju?
– Kako bi me to moglo iznenaditi? Pa znam ih obojicu kao kolege i profesionalce i znam koliko im znači igrati za reprezentaciju, jednako kao što je i meni značilo igrati i predstavljati državu!
Zašto je većina zlatne generacije jednostavno "nestala"?
– Za sve te igrače i razloge zašto je konkretno svaki od nas izbrisan vjerojatno bi se moglo napisati pola dobre drame: uvod, zaplet, vrhunac...
Dok bi se rasplet i zaključak mogli pisati do sudnjeg dana... ha ha ha. Ima tu svega... Svaki od navedenih bio je kauboj koji je mogao funkcionirati u skupini, ali i podrediti se skupini, ali opet, svaki je od nas navedenih imao ono "nešto" svoje i kao takav je bio prevelik za pojedince koji se iza nas ne bi toliko vidjeli. Nadalje, bez neke osobite stručne analize proglašavani smo starima. I što ćeš, moraš se pomiriti s time da si star. Iako znaš da zapravo nisi, moraš to prihvatiti jer ti tako kažu u Hrvatskoj, dok primjerice Dominiković nije star za Hamburg, Špoljarić za Füchse, Sulić za Veszprém, Balić za Wetzlar, Metličić za Montpellier, Zrnić za Gummersbach, Beşiktaş, Nexe... Jednostavno, kad si u Hrvatskoj, svjestan si da je podne, ali je u isto vrijeme u New Yorku šest sati manje. Dakle, kod nas si star, u New Yorku si mlad i to je tako. Svijet se i dalje isto okreće.
Kakvu su tvoja iskustva kada te više nisu zvali? Kako si se osjećao u tim trenucima? Jesi li s nekim razgovarao? Jesi li se pokušao vratiti?
– Nisam imao potrebu razgovarati s nekim, jer sam povlačenje iz rukometa najavio godinu dana prije. Iako sam na svom posljednjem nastupu za reprezentaciju, na EP-u u Norveškoj 2008., u svojoj posljednjoj rukometnoj sezoni, bio među boljima, to mi nije osiguralo nastup na OI u Pekingu. Bilo mi je žao zbog toga, ali mi je ostalo zadovoljstvo da sam u utakmicama protiv Francuza na velikim natjecanjima većinom izlazio kao pobjednik. Naravno s kolegama koji su mogli igrati obranu protiv Francuza: Špoljarić, Dominiković, Valčić, Sulić... Zadovoljstvo mi je što struka zna o čemu govorim dok pričam o obrani i Francuzima. Toliko o tome kako sam se osjećao tada i sada.
Većina igrača iz te generacije još uvijek igra. Neki u velikim klubovima (Vuković, Sulić, Lacković, Vori, Tonči Valčić). Kako objašnjavaš da su dobri za PSG, Veszprém, Vardar, Füchse, a nisu dobri za reprezentaciju?
– A što da sad odgovorim? Vjerojatno u Hrvatskoj čovjek treba biti nadareno glup da bi mogao otpisati takve igrače ili dati objašnjenje zašto su otpisani u vrijeme dok su bili na vrhuncu ili još uvijek jesu (npr. Sulić, najbolji pivot Lige prvaka). Jednostavno ne želim niti tražiti odgovore na to pitanje kojima bih se približio takvoj nadarenosti... Bolje da srknem kavu.
Kakvo je vaše mišljenje o novom stručnom stožeru – Babić – Metličić. S obojicom ste igrali. U kakvim ste odnosima bili s njima onda, a u kakvim ste danas?
– Najkraće rečeno – odlični ljudi, odlični sportaši. S Perom se češće čujem jer smo više igrali zajedno i jer je on kum mom, a ja njegovu sinu. Obojica su studiozni, znanja imaju, gladni su uspjeha bez obzira na to kakav im je materijal u rukama.
Balić na pravoj funkciji
Ivano Balić je novi koordinator za muški rukomet. Mislite li da je to dobra funkcija s obzirom na njegovo znanje i kapacitete? On je naglasio da je važan rad s mladima. Vi ste trener mlađih dobnih skupina u Metkoviću. Jeste li se vas dvojica čuli, razmijenili neka iskustva?
– To je prava funkcija za njega, da polako ulazi u sustav kao što je HRS, da, bez obzira na svoje znanje i viziju, uči i napreduje kao i svi mi uz mlađe generacije, a da HRS i cijeli rukomet i dalje imaju koristi od njegova imena, znanja i rukometnog autoriteta. Što se tiče rada s mladima, komunicirajući s Perom i Ivicom Marašem, vidim da svi zajedno, uključujući i Ivana, imamo dosta slične poglede na rad s mladima, ali da za to treba i vremena jer mladi od 12-godišnjaka ne postaju preko noći 20-godišnjaci.
Što može jedna nova Hrvatska na Europskom prvenstvu u Poljskoj?
– Bilo bi odlično kad bismo ušli u borbu za medalje jer se od Hrvatske uvijek to očekuje, ali... EP u Poljskoj bi nam trebao biti referentna točka nakon koje ćemo imati orijentir za usporedbu na temelju kojeg ćemo znati što treba popravljati i gdje trebamo tražiti mjesta za napredak jer imamo potpuno novu reprezentaciju i nove trenere. Ne trebamo se opterećivati plasmanom i usporedbama s ostalima, jesmo li ispred ili iza nekog, trebamo se baviti samo sobom i, ne zaboravite, pola godine poslije Poljske dolazi Rio!!
Maljković je bio u pravu
Bi li nas eventualni kiks na EP-u gurnuo dosta unazad?
– Zašto bi nas neko natjecanje gurnulo nazad? Sjetite se EP-a u Švedskoj, bili smo posljednji, a godinu dana poslije svjetski prvaci u Portugalu.
Domaćini smo EP-a 2018. Mislite li da možemo osvojiti zlato jer nam je to, po riječima čelnika HRS-a, glavni cilj?
– Budemo li išli s takvim stavom, teško da ćemo osvojiti. Kad su naši igrači na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. spomenuli osvajanje, Božo Maljković je odmah izjavio da ćemo teško do trona jer onaj tko tako nastupa, obično više motivira protivnike i ne osvoji turnir. Tako su i Francuzi 2004. izjavljivali za Olimpijske igre u Ateni, a završili su na petom mjestu. Svima je poznato da je Hrvatska osvojiva, a ispravan put bi bio trening po trening, utakmica po utakmica – rekao je Nikša Kaleb i onda za kraj dodao:
– Sad sam sebi sličim na starca koji je sa 80 godina ispovjedio grijeh s mladom djevojkom pa ga velečasni upita: "Zar mi to niste ispovjedili prije 50 godina"?
– Igrati ne mogu, al' mi lijepo kad se sjetim tih Olimpijskih igara 2004.
Naše posljednje zlato.
- Da, na zlato hrvatska reprezentacija čeka već 11 godina. Nije da nismo bili blizu. U Červarovo doba igrali smo dva finala europskih prvenstava (2008. i 2010. godine), dva finala svjetskih prvenstava (2005. i 2009. godine). Sa Slavkom Golužom kao izbornikom bili smo pretplaćeni na igranja za brončanu medalju. Od četiri susreta za broncu osvojili smo tri medalje. Brine što na dva posljednja natjecanja – Europskom prvenstvu u Danskoj 2014. godine i Svjetskom prvenstvu u Kataru 2015. godine nismo osvojili medalju.
Neće Babić dugo plesati. Odriče se kvalitete na račun mladosti - glupost!