Iz mora je izronio olupinu aviona 'oba su pala' pa poginuo

I sedamnaest godina poslije, sjećanje na taj dan još uvijek je mutno. Bio je 3. kolovoza u svoj svojoj vrelini, u obiteljskom domu u Brodarici upamtio je blijede slike nasmiješena oca, majke koja ulazi i izlazi iz kuhinje, brata zadubljenog u neku igru, obiteljskih prijatelja koji podižu čaše.

A onda zvono na vratima, poziv za mobilizaciju točno u podne. Boris Garma na sebe je navukao odoru Hrvatske vojske, nataknuo šljem, zagrlio sve što ima i krenuo. Na izlasku, sin Šime poželio je zabilježiti taj trenutak. Uzeo je fotoaparat i slikao oca. Ta će mu fotografija godinama poslije značiti sav svijet. "Budi dobar, sine", rekao je na odlasku. Bio je to posljednji put da je Šime Garma, tada 12-godišnjak, vidio svoga oca. Čovjek čiju je svaku poru ispunilo more zaustavljen je u koraku na kamenjaru, u minobacačkom paklu skradinskog zaleđa, već sutradan.

Stručnjak za eksplozive

A tako nije trebalo biti. Jer Boris Garma imao je silne sreće živjeti u ozračju bajkovita otoka Krapnja, udisati opojan miris mora, navigavati, kupiti brod, baviti se spužvarstvom, pronaći ljubav okrunjenu rođenjem sinova Frane i Šime. S prvim vjetrovima rata pristupio je specijalnoj policiji, kojoj je na raspolaganje stavio svoje golemo znanje i iskustvo na izvođenju podvodnih radova. U policiji je imao status ronioca, stručnjaka za vađenje eksploziva iz mora, kako se pokazalo, i za izvlačenje olupina neprijateljskih aviona.

Upravo je Boris s kolegama na primoštensku obalu iz morskih dubina izvukao ostatke zrakoplova poznatog iz akcije "oba su pala", čije je rušenje 1991. postalo simbolom otpora agresiji. Njegove usluge, međutim, nisu bile potrebne stalno. U Hrvatskoj je bjesnio rat, on premješten u pričuvni sastav policije. A to za njega nije bilo dovoljno dobro.

– Uporno je tražio da krene ratovati s našom postrojbom, pa je na vlastiti zahtjev 1994. iz specijalne policije prebačen u 113. brigadu. U njoj je bilo najviše ljudi iz našeg mjesta, jednostavno, želio je doći među svoje ljude. Nažalost, bio je jedini od nas koji se nije vratio – priča prijatelj i suborac Jordan Tudić. Odmah nakon dolaska u brigadu imenovan je zapovjednikom voda, zbog svoga iskustva, sposobnosti, srčanosti.

– Kada je primio poziv, nije kalkulirao, prvi se iz mjesta odazvao mobilizaciji. Njegova je postrojba u Oluju krenula put skradinskog zaleđa prema, kako kažu, ničijoj zemlji u dužini od sedam stotina metara na kojoj se nitko nije mogao ukopavati. Neprijateljske snage pritom su zauzele dominantne položaje nekoliko stotina metara iznad naših vojnika koji su, prolazeći kroz minsko polje, stigli nadomak bunkera.

I dok su njegovi suborci probijali prvu liniju, Boris se prebacio do kanala i ondje, od minobacačke granate koja je eksplodirala od njega pola metra, pao pokošen uz cestu koja od Pavasovića vodi prema Gračacu.

– Stigao sam do njega, podigao ga, imao je strahovite ozljede po prsima. Oko nas je gorjelo grmlje kupina, sve se zapalilo, pa i bombe koje je Boris nosio u prsluku. Vukao sam ga pedesetak metara i tada shvatio da ne daje znakove života. Nosio sam ga još kilometar i pol, sa suborcima ga izvlačio četiri sata. Nisam ga mogao ni želio staviti u vatri... – govori Ivan Prolić boreći se sa suzama.

Toga dana, Ivan nije smogao snage otići na vezu i nazvati Jordana Tulića jer nije pronašao riječi kojima bi mu rekao da Borisa više nema. No Jordan je, kada je putem veze čuo da postrojba ima poginulog, Ivana nazvao sam. – Imao sam, moram to reći, predosjećaj da je pošlo po zlu. Ivan nije mogao izgovoriti Borisovo ime, petljao je nešto, pa sam pitao: "Jesu li smeđe čizme, jesu kanađanke" i tada je Ivan rekao da jesu. Znali smo obojica jako dobro kome su pripadale. I ne, nisam to tada prihvatio. Nisam to prihvatio ni danas – kaže Jordan, i sam ratnik, kome se te noći niz obraz otkotrljala jedna izdajnička suza.

Nije ga sram, dalo se iščitati iz njegova zamućenog pogleda, samo želi biti jak pred Borisovim sinom Šimom, koji je te večeri u svojoj 30. godini prvi put saznao detalje o pogibiji svoga oca.

– Tu smo da pomognemo, i njemu i njegovoj obitelji, koju držimo kao da je naša. Ni jedne godine nismo zaobišli važne datume, obljetnice, rođendane, znajući što to obitelji znači. Ima nas šestero, sedmero, mi doslovno tempiramo svoj život da na te datume budemo uz njih. Osobito ovih dana – pričaju nam dvojica suboraca, dok Šime Garma pozorno sluša i potvrđuje njihove riječi.

– Upravo po odnosu suboraca i prijatelja vidim kakav je čovjek bio moj otac – kaže.

Čekajući novi susret

Ove neizbrisive slike nije im lako dozvati iz sjećanja, barem ne naglas, stoga do kasno te noći dvojica Borisovih prijatelja i suboraca ostaju u konobi jedan drugome priznavati koliko im Boris Garma nedostaje. Potom će se, uz čašu vina, prisjetiti kako su do beskraja svi zajedno znali odigrati šije-šete i na karte, i kako se jedino on nije ljutio ni onda kada bi gubio.

Boris Garma sniva na Krapnju, odakle ga svake noći s kopna, iz Brodarice, u mislima dozivaju njegovi najdraži, čekajući novi susret.

Ostale priče iz Večernjakovog specijala Junaci Oluje pročitajte ovdje.