William Henry Harrison je izabran kao čovjek iz naroda, protuteža Martinu van Burenu kojega se držalo aristokratom no bez pravog povoda osim da je čovjek volio dobre stvari. A činjenica je kako je baš Harrison bio potomkom aristokratske obitelji, ni manje ni više nego vlasnika plantaže u Virginiji. Pa je i školovan na najboljim školama. Dvoboj dvojice kanaidata, van Buren je tražio drugi mandat, Harrison svoj prvi. Harrison je brzo promijenio životne interese, pa umjesto da postane liječnikom, pridružio se vojsci sudjelujući u osvajanju sjeverozapadnih teritorija koje danas poznajemo pod nazivom Ohio i Indiana gdje je ostao guvernerom 12 godina.
Zadatak je Harrisonov na ovom mjestu bila obrana novih teritorija od Indijanaca kako bi ih se moglo naseliti. No stvaranje indijanske konfederacije 1809. pod vodstvom elokventnog poglavice Tecumseha postala je prevelikom i 1811. Harrison dobiva dozvolu za napad. Indijanci su, međutim, brži te u napadu na njegov logor Tippenacoe River gdje je poveo tisuću vojnika on odolijeva ali gubi 190 vojnika. Iako se ovdje vojno istaknuo, nije uspio poremetiti jačanje indijanske konfederacije te oni i dalje predstavljaju prijetnju. Počeo je 1812. godine veliki rat između indijanskih snaga potpomognutih Britancima, a Harrison dobiva zapovjedništvo nad cijelom armijom sjeverozapada te čin brigadnog generala.
VEZANI ČLANCI
U bitci kod Thamesa na jezeru Erie 5. listopada 1813. pobjeđuje i ubija Tecumseha nakon čega se Indijanci više nisu oporavili. Sljedeći 25 godina Harrison vodi prosječnu političku karijeru. U senatu ga zadržava predsjednik Andrew Jackson no Harrison ostaje njegov protivnik. Tako je prvi puta protiv Jacksonova nasljednika Martina van Burena stupio na izbore kao jedan od tri kandidata vigovaca i ostvario najbolji rezultat no opet izgubio. Ratna slava omogućuje mu novu nominaciju za predsjednika na sljedećim izborima i pobjeđuje s većinom od tek 150.000 glasova, ali s čak 234 naprama 60 elektorskih glasova. Zahvaljujući ipak lošem van Burenovu vodstvu u Panici 1837. financijskoj krizi koja je bila zahvatila Sjedinjene Države.
Interesantno je što je ta predsjednička kampanja bila i iznimno prljava. Tako je Harrison van Burena nazivao van Ruin (ruševina) zbog lošeg upravljanja krizom, igralo se i govorilo prljavo. Ali je imao i sreće. Jedna je demokratska novina napisala prozoaičan tekst o Harrisonu kao o nekome iz divljine sprdajući ga zbog navika pijenja jabukovače. No, većina je u tim riječima prepoznala nekoga sličnog sebi pa je glasala za njega kao za čovjeka od naroda. Onda su vigovci usmjerili kampanju prema masovnim okupljanjima na kojima su se držali bezobrazni populistički govori, pilo na litre viskija i cidera. Rezultat je bio odaziv od čak 80 posto što znači treći najbolji u povijesti izbora.
VEZANI ČLANCI
Međutim, Harrison je bio toliko nevičan politici i političkoj retorici da je Danielu Websteru, poznatom političaru tog doba, dao da mu redigira govor koji je obilovao klasičnim frazama pa se Webster šalio da je u njemu poubijao čak 17 rimskih prokonzula. Obećano je u tom govoru da će služiti narodu iako ne bi bilo iznenađujuće da se zbog svojih nacionalističkih stanovišta Harrison prometnuo u kakvog autokrata. Ali napunivši tek mjesec dana kao predsjednik, Harrison je najprije uhvatio prehladu koja se razvila u upalu pluća. I on je 4. travnja 1841. godine preminuo.
Konkretno, prema toj službenoj verziji njegove smrti, u srijedu 24. ožujka 1841. godine otišao je Harrison u šetnju do tržnice, bez kaputa ili pokrivala za glavu, ali je ostao pod iznenadnom kišom, nije se presvukao pri povratku u Bijelu kuću. Dva dana kasnije je obolio. Nije mislio da je ozbiljno, otišao u još jednu šetnju pa onda opet pao u krevet i nakon nekoliko dana preminuo unatoč primjeni svih metoda koje je tadašnja medicina poznavala. Teoretiziralo se kako je Harrisonova muka počela tri tjedna ranije, za lošeg vremena na njegovoj inauguraciji. Njegova smrt time je značajnija jer je s njime nestao i pokret vigovaca, stranke u kojoj je bio i Webster zajedno s još brojnim proponentima modernizacije, meritokracije i stvarne parlamentarne demokracije. Njegov nasljednik John Tyler, naime, prekinuo je s politikom vigovaca te je kasnije i izbačen iz stranke.
VIDEO Biden gadno pao na pozornici, trojica mu pomagala
Ipak, Harrison je ostao interesantna ličnost do danas. Jer, The New York Times je 2014. godine ponovo postavio pitanje njegove smrti tvrdeći kako je zapravo umro od tifusa koji je dobio od loše washingtonske vode. Jer, vodovod koji je snabdijevao Bijelu kuću vodom bio je nizvodno od javne kanalizacije pa je moguće kako je Harrison zapravo preminuo zbog 'septičkog šoka' uzrokovanog tifusom. Pokopan je kao da se radi o nekom europskom plemstvu, s nizom javnih procesija i ceremonija, na pogreb se moglo samo uz poziv.
Kako je to izgledalo opisao je i sam Solomon Northup, glavni junak '12 godina robom'. - Sljedećeg dana u Washingtonu je bilo velika procesija. Tutnjava topova i zvonjava zvona ispunjavali su zrak, dok su mnoge kuće bile zastrte crijepom, a ulice su bile crne od ljudi. Kako je dan odmicao, povorka se pojavila, polako prolazeći Avenijom, kočija za kočijom, u dugom nizu, dok su je tisuće i tisuće slijedile pješice - svi su se kretali uz zvuk melankolične glazbe. Nosili su Harrisonovo mrtvo tijelo u grob... Jasno se sjećam kako bi se prozorsko staklo razbilo i zveckalo na tlo, nakon svake dojave o topovima koji su pucali na groblju, napisao je ovaj borac za slobodu robova.
Kako god bilo, njegova je prerana smrt kao prvog predsjednika koji je preminuo za mandata postavila i pitanje nasljednika. Sve do donošenja 25. amandmana američkog Ustava. Tog lipnja 1841., Harrisonovo tijelo prevezeno je vlakom i riječnom teglenicom u North Bend u Ohiou gdje je pokopan 7. srpnja na vrhu planine Nebo, koja je sada poznata kao William Henry Harrison Tomb State Memorial.
VIDEO Rusi se osramotili, umjesto Leoparda 2 pogodili kombajne