Izazovi i prokletstva tabloidne medicine

Nastup dr. Igora Štagljara na HTV-u, u TV emisiji Tončice Čeljuske „U svom filmu“, privukao je, razumljivo i opravdano, veliku pažnju gledatelja, posebice onih koji boluju od raka pluća. Razloge izuzetne pažnje nije potrebno posebno objašnjavati. Dovoljno je navesti najavu razgovora koju je voditeljica objavila uoči emisije na svojoj Facebook stranici, da se shvati „spektakularno“ zanimanje za nastup dr. Štagljara: „Jeste li znali da u KB Jordanovac uskoro počinje kliničko testiranje lijeka protiv raka pluća? To spektakularno medicinsko otkriće u liječenju najubojitijeg tumora današnjice djelo je akademika prof. dr. Igora Štagljara i njegova laboratorija na Medicinskom fakultetu u Torontu! Jedan od vodećih svjetskih molekularnih biologa večeras govori o ovom medicinskom dosegu koji će promijeniti sudbine milijuna, a koji će se testirati u Kanadi i Hrvatskoj. Poslušajte priču o svjetskom znanstvenom putu jednog od ponajboljih hrvatskih znanstvenika.“ Kad sam vidio najavu, nadao sam se da će dr. Igor Štagljar dovesti u pitanje ključne tvrdnje gospođe Čeljuske. To se, nažalost, nije dogodilo. Ponesen, pretpostavljam, magijom, vrlo često varljive i prolazne, televizijske slave, on je, manje-više, potvrdio ključne tvrdnje voditeljičine najave.

Kao medicinski sociolog koji se desetljećima bavio fenomenima bolesničkog ponašanja i „karijerama bolesnika“, dr. Igoru Štagljaru sam u poštanski e-pretinac napisao ovo e-pisamce: „Poštovani kolega Štagljar, pažljivo sam i sa zadovoljstvom gledao i slušao Vaš razgovor s Tončicom Čeljuskom ‘U svom filmu’. Koristim priliku da Vam čestitam na uspješnoj karijeri i svemu što iza nje stoji. Ipak, ako Vam mogu dati savjet: kod najave ‘spasonosnih’ lijekova za karcinom trebali biste biti jako oprezni jer pretjerani optimizam mnogim bolesnicima stvara lažne nade, a to nije uvijek dobro. Želim Vam svako dobro na radnom i privatnom planu. Slaven.“ Kolega Štagljar mi je vrlo brzo odgovorio: „Hvala puno, Slavene! I, slažem se s Vama glede optimizma. LP, Igor.“

“Gips ide u istoriju...”

Ne bih želio da se ovaj osvrt shvati kao kritika učene i sposobne voditeljice ili njezina gosta. Njegova je kritičnost usmjerena na znatno širi i opasniji fenomen koji nazivam: tabloidna znanost i medicina. Prije nešto više od godinu dana, 10. rujna 2016., Jutarnji list na naslovnici je najavio, a na četiri stranice objavio, članak koji se može smatrati oglednim primjerkom tabloidnog, senzacionalističkog ili žutog – u konkretnom slučaju znanstvenog, farmaceutskog i medicinskog – novinarstva. Članak su potpisale novinarke koje prate zdravstvo i medicinu (Goranka Jureško) i znanstvena istraživanja (Mirela Lilek). Objavljen je pod naslovom “Klinička ispitivanja potvrdila: senzacionalni uspjeh svjetskih razmjera: Hrvati otkrili lijek za zarastanje kosti!” Slijedi podjednako senzacionalan podnaslov „Lijek Osteogrow prvi je inovativni lijek u neovisnoj Hrvatskoj i drugi nakon vrlo uspješnog Sumameda koji je u cijelosti proizvod hrvatskih znanstvenika.“ Članak počinje ovako: „Malo krvi, malo koštanog proteina i evo lijeka za regeneraciju i cijeljenje kosti! Hrvatska senzacija svjetskih razmjera u farmaceutici zove se Osteogrow, a rezultati dosad učinjenih kliničkih ispitivanja kažu da bi prvi lijek stvoren u hrvatskoj državi mogao postati nezaobilazna pomoć pacijentima s problemima zarastanja kosti i onima kojima je potrebno nadomjestiti dio kosti koji nedostaje već za dvije do tri godine.“

Kako su medicinski senzacionalizam i tabloidna medicina zarazni, priču iz Jutarnjeg lista prenijeli su brojni hrvatski i susjedski mediji, a srbijanski tabloid Telegraf skovao je srpsku inačicu za naziv lijeka „kostorast“ pa je članak objavio pod naslovom: “Gips ide u istoriju: Balkanci otkrili lek za zarastanje kostiju“. Nitko nije, dakako, prenio „nevažnu“ istinu da na tržištu već postoje brojni lijekovi za – brzo srastanje kostiju.

Navedeni primjer znanstvenog, farmaceutskog i medicinskog senzacionalizma nije, nažalost, iznimka, nego pravilo: kad su u pitanju hrvatski, ali i europski i svjetski mediji. Polazeći od teze kako je istinito, objektivno, uravnoteženo i umjereno izvještavanje o dosezima i promašajima temeljnih i primijenjenih znanstvenih istraživanja, pa i kliničkih liječničkih postignuća, naprosto dosadno, u težnji privlačenja publike suvremenih medija, novinari nude tabloidnu ili žutu znanost i medicinu. Da je tome doista tako, pokazat ću navođenjem samo nekoliko tipičnih naslova u hrvatskim masovnim medijima: „Senzacionalno otkriće s PMF-a: Hrvatski znanstvenici objavili rad o nastanku i razvoju života sisavaca“ (21. travnja 2015.), „Ivan Đikić objavio svoje najveće znanstveno otkriće dosad“ (N1 TV, 2. prosinca 2016.), „Genijalni profesor (dr. Janoš Terzić) iz Splita na pragu velikog otkrića: antibiotikom protiv raka mjehura“ (Telegram, 20. veljače 2016.), „Uspjeh Nenada Bana: Epohalno otkriće našeg znanstvenika: Otvorio vrata za nove lijekove protiv tumora, dijabetesa te brojnih bolesti srca i mozga“ (Jutarnji list, 14. siječnja 2016.) itd. Naslovi su ilustracija znatno ozbiljnije pošasti: pretvaranja istinitog, objektivnog, uravnoteženog, poučnog, pa i skeptičnog medijskog pokrivanja istraživačke, dijagnostičke i terapijske medicine u goli, često vrlo opasni senzacionalizam. Taj oblik senzacionalizma usmjeren je prema vijestima i pričama o raku ili, bolje kazano, rakovima, a posljednjih godina i prema brojnim zaraznim i kroničnim bolestima. Iako novinari-specijalisti nose glavni teret odgovornosti za neodgovorno, senzacionalističko, tabloidno dezinformiranje (!) o novim znanstvenim otkrićima, novim lijekovima i novim mogućnostima dijagnosticiranja i liječenja teških i smrtonosnih bolesti, dobar dio odgovornosti leži i na medijskim urednicima, ali i na znanstvenicima o kojima se senzacionalistički piše. Svi oni dobro znaju da su njihovi znanstveni rezultati i otkrića tek mala kapljica u moru svjetske znanosti, ali ne uspijevaju odoljeti zovu taštine: drago im je da barem hrvatska javnost, učena i neuka, misli da su baš oni „genijalni“ i da su „na pragu epohalnih otkrića“ lijekova protiv opakih boleština, raka/rakova prije svega. Kao i njihovi uspješniji kolege, ne mogu odoljeti zovu publiciteta koji im donosi pet minuta slave, ali i utječe na privlačenje novca za buduća istraživanja.

Tabloidna znanost i medicina uzele su toliko maha da, kako je napisala znanstvena spisateljica i znanstvena blogerica dr. Christie Wilcox, ako čitate naslove, čini vam se da su medicinski znanstvenici čudotvorci koji svakodnevno otkrivaju nove lijekove za rak ili genetske tajne neke od strašnih bolesti. „Uz sva te silne znanstvene proboje i otkrića“, napisala je Wilox, „čudo je da je bilo tko još uvijek bolestan“. Zatim nastavlja: „Naravno, čitatelji ubrzo nauče istinu: veliki dio medijskog izvještavanja o znanosti je senzacionalistička bedastoća“. Nažalost, mislim da poznata znanstvena blogerica nije u pravu jer mnogi čitatelji, posebice oni koji boluju od najtežih bolesti i očajnički traže spasonosne ili utješne informacije, ne mogu ili ne žele shvatiti da je tabloidna znanstvena i klinička medicina puka glupost i prijevara. Kad se tome doda i bezvlašće koje postoji na području mogućnosti trženja (marketinga) različitih prirodnih pripravaka ili „lijekova“, krajnja je posljedica izluđivanje najvećeg dijela bolesnika od najrazličitijih opasnih i opakih, pa i smrtonosnih bolesti. Pitanje je može li se, što, kada i kako učiniti da se ograniči ekspanzija tabloidnog i senzacionalističkog znanstvenog i medicinskog „informiranja“ javnosti? Traženjem odgovora na to pitanje danas se u svijetu bave najumnije glave, ali spasonosni odgovor, nažalost, nije moguće ponuditi. Glad suvremenih ljudi za senzacionalističkim vijestima i pričama toliko je snažna, a potreba za „dosadnim“ istinitim informacijama toliko malena da se moramo nadati da će težnja znanstvenika za žutom slavom i žeđ medijskih potrošača za senzacijama jednog dana ipak oslabiti.

Samilosna upotreba

Na kraju ću se vratiti na početak ove priče: na testiranje zasad tajnovitog „Štagljarova (eksperimentalnog, pokusnog) lijeka“ na Klinici za pulmologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kliničkog bolničkog centra Zagreb.

Osobno se slažem sa stajalištem jednog od najpoznatijih svjetskih eksperata za medicinsku etiku prof. dr. Arthurom Caplanom koji smatra da bolesnici koji umiru i za koje odobreni lijekovi ne pružaju nikakvu nadu imaju „pravo pokušaja“ (right to tray) liječenja pokusnim/eksperimentalnim lijekovima kao što je i nepoznati „Štagljarov lijek“. Upotreba takvih lijekova u kliničkoj se etici (dijelu medicinske etike) naziva samilosnom ili milosrdnom (compassionate).

Međutim, i kod primjene takvih lijekova pacijent ima pravo na detaljne informacije koje će mu omogućiti „informirani pristanak“ na liječenje čiji je ishod svima, pa i izumitelju lijeka, u konkretnom slučaju dr. Igoru Štagljaru, ali i kliničkom liječniku, u konkretnom slučaju timu akademika Miroslava Samardžije, nepoznat.

Pokusni ljekovi mogu, dakako, stanovitom broju pacijenata pomoći, manje ili više, pri čemu ne treba isključiti i placebo učinak.

S druge strane, pokusni lijekovi – a pacijent ima pravo i na tu informaciju – mogu djelovati tako da pacijent umre prije nego bi umro bez primjene tih lijekova.

Sve u svemu, ne sumnjajući uopće u najbolje namjere kolege dr. Igora Štagljara, nadam se da će on osobno i brojne njegove kolege liječnici-istraživači i klinički liječnici odoljeti zavodnom zovu – prolazne slave i tabloidne medicine.     

Pogledajte i galeriju: Ovo su najčešći simptomi raka koje ne smijete ignorirati