Izbacimo drveni jezik iz vijesti i informacija o Europskoj uniji

Nakon višemjesečnih mjerljivih rezultata članstva Hrvatske u Europskoj uniji namjera nam je pokazati na koji način istinski europska politika nastavlja igrati važnu ulogu u budućnosti prilagođavanja hrvatskog jezika izazovima dinamičnog modernog doba i proširenog političko-ekonomskog konteksta te koliko je logično očekivati doprinos hrvatskog jezika jasnijem izražavanju na razini institucija EU. Uf! Eto, bilo je teško, ali u prvoj rečenici otkriveno je koja je tema ove kolumne.

Ako ste se probili kroz tu rečenicu, svaka vam čast. Ako niste, ne brinite se. Jer poanta je ove kolumne upravo to: jezik kojim se institucije EU svakodnevno služe u komunikaciji s javnošću je nerazumljiv, dosadan i drven. Mnogi novinari, ni ne razmišljajući o tome, preuzimaju taj jezik čim nogom stupe u Bruxelles, ali meni u ušima još odzvanja nešto što mi je pokojni Krsto Cviić rekao u jednom intervjuu 2007.: “Piši što jednostavnije. Moraš znati što želiš reći, ali onda to kaži bez umatanja u neku tobože učenu formu. Reci točno onako kako jest, s najmanjim mogućim brojem riječi i naprosto idi dalje”.

Veliki Chris Cviić, hrvatsko-britanski novinar i publicist, u našem razgovoru o stanju u hrvatskom novinarstvu 2007. iznio je jednu neočekivanu tezu. U Hrvatskoj su bile potrebne godine i godine da se novinari i pisci, kako je rekao, oslobode prevelikoga i zapravo negativnog utjecaja Miroslava Krleže. A to je, po Cviiću, upotreba previše riječi, razbacivanje pojmovima i stranim izrazima. Po Cviiću, u vrijeme komunizma postojao je strah od otvorenog, direktnog pisanja i moralo se opširnim opisima samo aludirati na neke stvari koje se nisu mogle otvoreno reći. Kad se pojavila sloboda govora, pod utjecajem krležijanskog stila mnogi su u Hrvatskoj razvili nešto što je Cviić nazvao strahom od jednostavnog izražavanja.

Kad smo vodili taj razgovor, dakle 2007., Cviić je imao osjećaj da “to krležijansko zastranjivanje” prolazi te da se “i kod nas sada zbilja piše onako kako se uči i u Economistu” (Cviić je bio suradnik tog uglednog tjednika od 1969. do 1990. godine). Ali kad danas čitam i slušam vijesti iz Europske unije, često vidim taj strah od jednostavnog izražavanja. Primjer: “Tražitelji posla mogu se osloniti na potporu budućeg proračuna EU-a kojim se pruža velik doprinos otvaranju radnih mjesta”. Zaista je nevjerojatno kad institucije ili, još gore, novine pokušavaju prodati nekome tako pisane vijesti. Biste li jeli u restoranu koji poslužuje pseću hranu? Iz istog razloga vjerojatno ne biste željeli gutati vijesti pisane drvenim jezikom.

U francuskom jeziku postoji izraz “la langue de bois”. Drveni jezik. To je izraz za pretenciozni, službeni jezik koji je lišen stvarnog sadržaja i smisla, ali zato zamaskiran floskulama i općenitim ili nejasnim pojmovima.

Jezik kojim se govori u institucijama Europske unije vrlo je često upravo drveni jezik ili “langue de bois”. Jezik u hrvatskoj politici i javnoj upravi u većini je slučajeva drveni jezik. Ali nije to specifičnost Hrvatske. Jezik u njemačkoj politici također je drveni jezik. Nijemci imaju strah od jasnog izražavanja zbog negativnog naslijeđa iz Drugog svjetskog rata. Britanski povjesničar Timothy Garton Ash obrazlaže da njemački jezik jednostavno ima previše duhova iz prošlosti i da je, zbog Hitlera, njemačka politička retorika svjesno oprezna, plitka i dosadna. Čitava njemačka politička klasa koristi nekakav dezinficirani lego-jezik, što je pojam kojim T. Garton Ash opisuje slaganje unaprijed izgrađenih šupljih fraza.

To bi se ležerno moglo reći i za većinu zastupnika u Europskom parlamentu, Saboru ili bilo kojoj županijskoj skupštini, gradskom ili općinskom vijeću u Hrvatskoj.

Drveni jezik oduvijek je postojao, samo ga treba prepoznati, osvijestiti potrebu da ga se izbaci iz javnog govora i da ga se zamijeni jednostavnim, razumljivim izražavanjem. Kada iz Bruxellesa stižu veleumne rečenice poput one na početku ili na sredini ovog teksta, ne dajte se impresionirati adresom iz koje stižu. To što su iz EU ne znači da moraju biti manje razumljive.

U poznatom eseju “Politika i engleski jezik” George Orwell piše da je neiskrenost veliki neprijatelj jasnog izražavanja. Kad postoji jaz između čovjekovih stvarnih i proklamiranih ciljeva, čovjek se instiktivno okreće dugim riječima i iscrpljenim frazama. Simon Kuper, jedan od najboljih europskih novinskih kolumnista, jednom je izjavio da je više naučio o pisanju iz 20-ak stranica tog Orwellova eseja nego iz svih godina svoga školovanja.