Tango, steak i nogomet. To su tri zaštitna znaka Argentine, donosi Max!
Kažu da ljubav ide kroz želudac. Onda su tango i steak dobitna kombinacija. Steak je besprijekoran, priprema se na više načina, no mora biti na ‘parilli’ (roštilju). Tango, taj strastveni ples, najbolje može utjeloviti privlačnost između žene i muškarca. Gard i karakter koji izražava snažnu osobnost. A znaju ga vraški dobro plesati. Pa neka to bude ljubav.
Što je onda nogomet u Argentini? To je Diego Armando Maradona i njegova Božja ruka, za mnoge najbolji nogometaš svih vremena i prvak svijeta iz 1986. godine. To je i Mario Kempes, dugokosi ljepotan koji je donio prvi svjetski naslov 1978. na Monumentalu. To je danas Lionel Messi, čija je vitrina prenatrpana Zlatnim loptama. To su River Plate i Boca Juniors, ali prije svega to su ljudi, kibici, navijači... Argentince sam promatrao dvanaest dana, razgovarao i pokušao shvatiti zbog čega toliko vole i luduju za nogometom. I je li reprezentacija važnija od klubova? I to u predvečerje Svjetskog prvenstva koje se igra u njihovom susjedstvu sljedeće godine.
– Vi još niste u Brazilu? – pitao nas je Maxi, čovjek koji voli i navija za Boca Juniors nekoliko dana prije nego što će Hrvatska igrati svoju prvu utakmicu u Reykjaviku.
– Ne, ali nadamo se da ćemo tamo biti – uzvratili smo.
Čekaju finale SP-a od 1990.
Maxi je onda poželio sreću i dometnuo:
– Nadam se da ćete opet doći u Južnu Ameriku, jer bit će to spektakularno prvenstvo. Argentinci se već naveliko raspituju, postoje neke liste rezervacija, naravno još se ne zna gdje će se igrati utakmice, ali budite sigurni da će sve ulaznice za dvoboje Argentine na Svjetskom prvenstvu biti apsolutno rasprodane.
Od 1986. čekaju Argentinci na svoj treći svjetski naslov, a od 1990. godine na svoj novi finale. Imaju Messija, no čini se da momčad ipak nije spremna postati svjetskim prvakom u zemlji ‘najdražih susjeda’. No, reći će nam sami Argentinci da je sigurno dobro što se igra u Južnoj Americi jer su ondje i uspjeli doći do svoja dva prethodna naslova. A glavna bi fora zapravo i bila osvojiti zlato najvećim rivalima tamo ispred nosa u njihovu Brazilu.
– To bi za nas bio najsretniji trenutak. Mi smo velika nogometna zemlja i na nas zapravo uvijek treba najozbiljnije računati.
Reprezentacija je u Argentini na neki način svetinja. No, njihovo nogometno prvenstvo je toliko dobro, uzbudljivo da imaju sreću da ne moraju čekati četiri godine, kao primjerice Hrvati pa da za nogometom apsolutno polude. Ta opsesija nogometom može se otkriti na mnogo načina. Prvu noć kada sam sletio u ‘čisti zrak’ (to je naime značenje riječi Buenos Aires) i upalio televizor, na tri nacionalna TV programa mogli smo pronaći izvještaje s prve dvije utakmice petnaestog kola nogometnog prvenstva Argentine. Dvoboji se prenose na nacionalnim TV postajama, neke i na programima koje pokrivaju kabelske televizije.
– U Argentini bi izbila revolucija da se utakmice ne prenose. Nogomet je toliko voljen da se ljudima koji ne mogu doći na stadion ne uskraćuje mogućnost da nogomet gledaju – priča Maxi.
Kada nisu dani utakmica, tada su u gostima na raznim TV postajama najpoznatiji argentinski nogometaši iz prošlosti, ali i treneri i glavni igrači aktualnih momčadi. Brojne analize, komentari, sve je to u svrhu da se nogomet još dodatno propagira.
Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda, Partizan! Velika četvorka mog djetinjstva, pubertetskih dana, života u nekom, meni dražem, vjerujem čovjeku prihvatljivijem vremenu. Humanijem - svakako! Nogomet koji je bio dobar ovom prilikom malo ću zanemariti, ovdje prije svega mislim na doživljaj koji je u meni budio odlazak na nogometnu utakmicu. Najprije s ocem, kasnije i sam kao navijač. Poslije toga i kao sportski novinar. Dva desetljeća radim ovaj posao, a kada sam uzeo ‘pero’ i prvi put krenuo po stepenicama u Maksimirskoj 128, nisam nikada pomislio da ću se osjećati kao danas: da više nemam ni snage niti energije boriti se sa svim tim Dinamovim prokletstvima!
Uz Boca Juniors i River Plate, veliku petorku glavnog argentinskog grada čine Independiete koji danas igra u Drugoj ligi i ima najviše naslova u natjecanju Copa Libertadores, a tu su Racing i San Lorenzo. Posljednji spomenuti je poznat i po tome što za njega navija poglavar Katoličke crkve, papa Franjo.
Navijaš za klub iz kvarta
Od 2007. godine papa Franjo ima člansku iskaznicu, a poznato je da je Božji poslanik posebno osjetljiv na socijalno najugroženije skupine ljudi. I da je po dolasku u baziliku Svetog Petra ostao ponizan i skroman.
– Naravno da smo mi kao navijači ponosni što je papa naš član. No, i bez njegove pojave ovaj klub ima bogatu povijest, ima priču koja je posebna. Naravno da su većinom naši navijači obični ljudi, nema tu puno bogatih ljudi, ima ih uspješnih. Više je onih koji jako teško žive. No, kada govorimo o navijačima, morate znati da je kod nas to kvartovska podjela. Dakle, ako ste rođeni u Boedu, navijat ćete za San Lorenzo, ako ste rođeni u Avellandi, srce će vam kucati za Racing ili Independiente, ako ste iz Boce, tada ćete navijati za Juniorse – educirao nas je Nico Bustamante, argentinski prijatelj koji nam je kupio ulaznice za dvoboj San Lorenza protiv Boca Juniorsa.
Huliganizma u Argentini, naravno, ima. Jer, čelnici saveza uoči početka ovogodišnjeg Turnira Inicial donijeli su odluku da će se 19. kolo odigrati bez gostujućih navijača. I to zbog smrtnog slučaja uoči jedne prijateljske utakmice upravo Boca Juniorsa i San Lorenza. Ali i paljenja klupskih prostorija Independientea, zbog sukoba navijača Racinga i tog istog Independientea.
Još su jedan problem navijačke skupine koje imaju dodira i s narko-tržištem. Nekadašnji Dinamov nogometaš Luis Ibañez, koji je trenutačno na posudbi u Racingu, dočekao nas je u Porto Maderi, najluksuznijem kvartu Buenos Airesa. Kvadrat tih vila, koje se nalaze u neboderima, kreće se oko 3500 dolara, no Lučo će reći da ih gotovo svi nogometaši ovdje unajmljuju. Prepričao je tako Ibañez nedavni slučaj s jednim svojim suigračem. Nakon što je Racing zaredao s porazima i pao na posljednje mjesto, Ibañezovu suigraču nakon treninga je prišao navijač.
– Želite probleme? Borite se za klub! Ako to nećete, istjerat ćemo vas iz kluba – vikao je navijač.
Naš amigo Nico također nam je pričao o navijačima. I nije se na tribini nikada suočio s drogom.
– Ne mogu vam tvrditi da ima droge na tribinama, ali ima nasilja. No, ne na stadionima, ne na tribinama. To nećete vidjeti. Kada se susretnu navijačke skupine negdje izvan stadiona, to je moguće. I istina je da se baš po Boedu nećete šetati u dresu Rivera ili Boce, ali samo na dan utakmice. Kada nema dvoboja, tu ćete sliku možda i vidjeti – priča Nico.A da su navijači svugdje na svijetu zapravo na neki način buntovnici, pa i revolucionari, otkrit će i priča o navijačima San Lorenza.
Važniji šoping-centar
– Znaš, navijači San Lorenza podsjećaju me na Bad Blue Boyse. To je klub buntovnika, kojima su gradski oci u Buenos Airesu jednog dana samo odlučili srušiti stadion. I navijači to nikada nisu prihvatili. Tako su se Boysi borili za povratak Dinamova imena – rekao je zagrebački prijatelj s kojim sam se otisnuo dolje na kraj svijeta vidjeti zašto je nogomet tako čaroban.
Naravno, morali smo potražiti taj Boedo, i vidjeli smo da su na mjestu voljenog stadiona gradski oci odlučili sagraditi ne baš lijep šoping-centar, nalik na, primjerice, Solidum u Jankomiru. A klub su iz Boeda, simpatičnog radničkog kvarata u Buenos Airesu, prebacili su u Flores.
– Nikad to nećemo moći prihvatiti. Kada dođete na stadion, čut ćete naše pjesme, navijanje od prve do posljednje sekunde, a obratite pozornost na naše pjesme. U svakoj se na neki način spominje Boedo – kažu navijači.
Ta se upornost polako isplaćuje, postoje naznake da će se graditi novi stadion crveno-plavih baš u Boedu.
Infrastruktura stadiona u Argentini doista je u prosječnom stanju. Naime, samo u La Plati izgrađen je novi, moderan stadion, a svi ostali su na neki način stadioni iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Kroz Belgrano sam stigao do najvećeg argentinskog stadiona, znamenitog Monumentala koji mi se urezao u pamćenje kao klincu koji je na crno-bijelom televizoru vidio finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva iz 1978. u kojoj je Argentina pobijedila Nizozemsku. I tisuće papirića. Na tom stadionu igraju Los Milionairesi, kako zovu najbogatiji i trofejima najnakrcaniji River Plate. Stadion je baš monumentalan. Bio sam na Wembleyu, Nou Campu, Old Traffordu, Santiago Bernabeuu, Hampdenu, Olimpijskom stadionu u Berlinu, ali Monumental je poseban.
– River je klub koji ima veliku vojsku navijača, ali to je klub koji ostali navijači ne vole niti simpatiziraju. Uvijek su ih zvali gospodskim klubom, po mnogima su bili i privilegirani. Imali su i često zaleđe saveza, a nerijetko su im u prošlosti pomagali i suci.
U neposrednoj blizini Monumentala, u kvartu koji neodoljivo podsjeća na prostor između Kvaternikova trga i Dinamova stadiona, sjedimo u staroj pizzeriji, gdje možete kušati odličnu pizzu pečenu na roštilju. To je jedan od specijaliteta u Argentini. Na zidovima su slike, šalovi i dresovi svih argentinskih nogometnih klubova koji uopće nastupaju u prva tri razreda argentinskog nogometa.
Hrana i nogomet sljubljeni su u Argentini. Još kada im se u svemu pridoda tango, onda doživljaj, barem što se turista tiče, postaje potpun. Za taj tris najbolje je krenuti prema kvartu Boca. Tu se na ulicama pleše tango, to je svojevrsna turistička atrakcija u tom dijelu Buenos Airesa. Animatori su me pozvali da probam jednu ruku staviti na donji dio leđa atraktivne plesačice, a drugom je stisnuti i pustiti da me povede, da osjetim tu strast, no ipak sam odlučio svoj medvjeđi korak i potpuni antitalent za bilo koju vrstu plesa sačuvati za sebe.
Tango? Ne, hvala
Tango je dio tradicije, a kao i nogomet, ne može se plesati ako nemate dovoljno strasti. Isto je i s nogometom, ako nemate agresivnosti, brzine i puno žara, nećete moći izgraditi dobru karijeru. Naš domaćin u tom kvartu Maxi ipak nas je oslobodio svih mogućih plesačkih muka.
– Idemo na Bomboneru. Znam da je to jedan od vaših glavnih ciljeva. Ali prije toga ćemo otići na parillu.
Jedan klub volim, on se nalazi u Zagrebu, za jedan navijam, a to je Liverpool. Ako u Argentini moram pronaći malu simpatiju, onda je to Boca Juniors. Zbog Diega Armanda Maradone, najboljeg igrača kojeg sam ikada vidio. Stoga se odlazak na Bomboneru podrazumijevao. Ali, poslušao sam Maxija i sa zagrebačkim suputnikom ušao u mali, opskurni restoran. Podsjetila me na zagrebački roštilj na sportskom centru na Ravnicama, poznat i po nazivu “Kod Srbina”. No, ovdje je pod bio glinen, a stolnjaci su odavno izgubili boju. Konobarica nema borosane, ali nije ni daleko.
– Morate probati chorizo.
Nakon ‘jednog poluvremena’ u kojem smo mlatili chorizo (kobasice, nalik na češnjovke, ali malo deblje ) i Ojo de bife (prvoklasni steak) samo sam utvrdio svoj stari stav: najbolje se jede na neuglednim mjestima. Jer nije interijer presudan, nego je li majstor na roštilju u formi.
Boca je gubila protiv Tigrea 1:0, a bilo je to tjedan dana nakon poraza protiv San Lorenza. Juan Roman Riquelme gurnuo je rolicu za Paredesa, sjajnim centaršutom pogodio Diaza u glavu.
– Vidjeli ste jednu od luđih proslava u posljednje vrijeme – na kraju utakmice pričao nam je Maxi.
Dvanaestica (navijač vatrene skupine Bocinih navijača) ludovala je još 15 minuta nakon utakmice, a mi smo polako krenuli prema aerodromu.
Argentina je ispunila sva naša očekivanja, a doživljaj na stadionu nadmašio je čak i najsretnije dječačke uspomene kada sam s ocem odlazio u Maksimir, na kobasice, sok, okladu na rezultat koja je tada koštala deset dinara.
Zapravo, odlazak na nogometnu utakmicu doživljavao sam kao najvažniju stvar u tjednu. To sam ponovno osjetio na Bomboneri, Monumentalu i preostala dva stadiona, koji nemaju krov, imaju vatrene navijače i sumnjive predsjednike. Ali ipak ljudima ne pada na pamet da bojkotiraju svoj klub. Jer time zapravo bojkotiraju nogomet.