Ako vas zanima kako izgleda orvelovski postapokaliptički totalitarni svijet, pogledajte slike sirijskih izbjeglica iz beogradskih parkova. Ili pričekajte tjedan-dva, nakon što Mađari dovuku specijalce na granicu sa Srbijom, pa ćemo ih moći vidjeti i na našim kolodvorima i po parkovima. Što nas uznemirava u toj slici? Nama nepoznat i tuđi svijet, nesumjerljive kulturološke razlike, muslimanska demografska prijetnja kršćanskoj Europi, potencijalini teroristi i “spavači” ISIL-a među njima? Ne. Uznemiruju nas sličnosti, a ne razlike. Sličnosti koje prepoznajemo, ali ih se plašimo priznati.
I tu je glavni previd svih ovdašnjih reakcija i ponuđenih tumačenja na zadnji val izbjeglica koji dolaze tzv. balkanskom rutom. Dok će desničari zabrinuto govoriti o ugrozi koju ti izbjeglice predstavljaju za našu kršćansku civilizaciju, dotle će nas ljevičari srceparajućim apelima pozivati da se otmemo rasističkim izazovima, prevladamo razlike i pokažemo ljudsku širinu, humanost i toleranciju. Teško je pritom zapaziti bilo nekakvo desničarsko rasističko jurišanje na džamije po Europi, bilo stvarne efekte tog medijski zapjenušanog lijevog humanizma, koji strepi nad buđenjem nekakvog novog fašizma na europskom tlu. Koja, dakle, kršćanska Europa, koji rasizam? Samo još jedan promašeni susret, tek samotješenje i ideološka tlapnja? Pogrešna dijagnoza problema vodi do pogrešnih terapija.
Što možemo vidjeti u očima tih očajnih ljudi, u toj uznemirujućoj slici nas samih, koji sa svojim obiteljima napuštaju svoje zemlje i odlaze put Europe? Je li to slika jednog neuzdrmanog svijeta, koji sa sobom nosi svoju nacionalnu tradiciju, kulturu i religijsku posvećenost, kako bi te vrijednosti prenio na europsko tlo? Ili prije slika iskorijenjenih ljudi, apatrida, ljudi bez domovine, bez nacije, otrgnutih od svojih bližnjih, od obitelji, ljudi razorenih snova, koji s nihilističkom determiniranošću bježe od ništavila u nepoznato? Nisu li ti ljudi i njihove sudbine samo dramatična i do kosti ogoljena replika nas samih? Nisu li oni upravo savršeni kandidati za baštinike naše kulture, za čiju budućnost smo, navodno, tako zabrinuti?
Jer, kakva je to kultura za koju su, pred imigrantskom plimom, zabrinuti naši desničari i s čijih humanističkih visova paternalistički upozoravaju naši ljevičari? Nije li to jedna sasvim nihilistička, upravo postapokaliptička kultura, koja se već odrekla svih vrijednosti za koje je sada zabrinuta i na koje se poziva? Ako Europi prijeti neka opasnost, njezini izazovi su endogene prirode. Kao što su teoretičari totalitarizma, poput Hannah Arendt i drugih, odavno upozorili, totalitarni svijet nastaje na ruševinama buržoaskog svijeta, na nihilističkom odbacivanju tradirane kulture i religije. Iskorjenjivanje pojedinca, nestanak kulturnih prijenosnika tradiranih vrijednosti, pojava izbjeglica, apatrida i azilanata, nestajanje institucija nacionalne države, brisanje transcendencije s horizonta čovjeka, sve su to simptomi modernog europskog nihilizma, koji je vodio k usponu totalitarnih režima. Nihilizma čiji smo mi najuporniji baštinici.
Nije li ovaj val izbjeglica s druge strane Mediterana samo direktna refleksija naše oduševljene potpore Arapskom proljeću i demokratskog bombardiranja Iraka, Sirije, Libije, koje je razorilo te države i prepustilo ih obračunima klanova i vjerskih fundamentalista? Nisu li vehabije, ti religiozni hipici, od čijeg fundamentalizma toliko strahujemo, savršena slika našeg vlastitog prosvijećenog odbacivanja organizirane religije i tradicionalne kulture? Kao što razaranjem nacionalne države ne dobivamo libertarijanski raj slobodnih i sretnih individua, tako ni odbacivanjem okova tradicionalne religije i kulture ne dobivamo slobodnog i tolerantnog pojedinca, koji ne robuje nikakvim predrasudama. Ne, dobivamo vjerskog fundamentalista, koji ima direktni, izvaninstitucionalni priključak s transcendencijom – vehabiju. Vahabistička kritika konvencionalnog islama u dlaku sliči ljevičarskoj kritici otuđenosti buržoaske kulture i konvencionalnog kršćanstva.
Da biste vidjeli kako izgleda orvelovski postapokaliptički totalitarni svijet, stoga, nije potrebno obilaziti beogradske parkove, ni čekati da izbjeglice iz Sirije krenu put Hrvatske. Dovoljno je okrenuti se oko sebe. Tu je znakova naše nihilističke kulture i totalitarnih izazova našem svijetu sasvim dovoljno. Izbjeglice iz Sirije nisu nikakav naročit razlog za paniku. Dapače, savršeno se uklapaju u tu sliku. Put vlastite propasti popločali smo odavno sami.
>> Pomirenje se ne gradi na brisanju razlika između žrtava
>> Zašto se taksisti, pioniri poduzetništva u socijalizmu, odupiru kapitalizmu
Mene ništ ne uznemirava u toj slici? Eventualno nastavak priče kak bi mogli nahrupit k nama.....al najviše me uznemiravaju članci kaj uporno pokušavaju senzibilizirati javnost za neku budući krivu odluku naših vlasti. Još par srcedrapateljnih članaka i onda priopćenje kak je Hrvatska prihvatila deset, dvajst il tko zna kolko azilanata. Ne hvala, ne, ne, ne i sto put ne !!!